Brač means deer, “Golden Cape“ Symbol of Adriatic, “House in a House”, a Monastery that has essentially everything, Villa Giardindo – Glorious Gem of Bol, wild horses,  three Tito’s tunnels, the highest peak of the Adriatic, Brač in the time of plague, the oldest chapel on the island, shepherds, off-roading, half a million grape vines, Bol’s nightlife, “Vitalac” – an antique dish, and many, many more engaging stories about this beautiful Croatian island in the Adriatic Sea.

Let’s start from beginning.


The island is named after the Illyrian word for deer, Brentos, a cult animal from that era. The Greeks called it Elaphos – The Island of Deer. In Roman times, it is written that in this part of the Adriatic sea is located the island of Brattia, and even Emperor Constantine noted in one of his scriptures that the road led him to sail by Bratzes.

It is assumed that there were a lot of these magnificent animals on the island, however, today there are none. Some deer remains were found in the Kopačina cave.

The two most prestigious hotels in Bol bear witness to the history of the name of this powerful animals, named Bretanide and Elaphusa.


Impeccable nature with centuries-old pine trees with the constant singing of crickets, an abundance of aerosols and clean sea, without a single mosquito – this place is a paradise for the family.

In recent years, more and more young people are flocking to this mecca of fun for an unforgettable night out.

Many celebrities choose it as their destination for vacation.

The most famous world symbol of Bol is the beach Golden Cape.

Vidova Gora, the highest point of the Adriatic islands and a slightly lower point called Bol’s Crown, rises above the town.

The most elite Croatian tourism can be found in Bol, and along with Hvar, is the most expensive Dalmatian island to stay on.

The name Bol comes from the Latin word vallum, meaning fort or earthen rampart.

It is the only inhabited place on the south side of the island, and with Murvica, the population is almost 1700 inhabitants.

The ancient Roman cistern above the Golden Cape and numerous other traces throughout the whole town testify to its lengthy history.

From 1965, until today, Bol has been declared the Tourist Champion of Croatia 18 times.

It takes 50 minutes to get from Split to Supetar by ferry. Numerous taxis transport tourists from Supetar to Bol, and there is a bus station with regular lines nearby.

It is well connected to the mainland and many catamarans come daily, one from Split and the other one from the island of Hvar.

International Airport Brač is located on the top of the island and is connected with many cities.


It is interesting that in the 17th century it was ruled by the “didići”, the medieval island nobility, the Vužić family, who later changed their surname to the more classical form Vusio.

In the very centre of town, on the shore, didići built a castle to protect themselves from pirate attacks. Brothers Ivan and Vicko were accepted into aristocratic council for participating with their own ships in the liberation of Klis.

That was when Ivan Vusio, as the commander of the Brač galley, received the greatest recognition that could be obtained at that time. The Venetian Senate awarded him with a necklace with 200 gold ducats and a cavalier medal of the Republic of Venice.

This palace is completely preserved, and today it houses the delightful hotel Kaštil. You can say you spend the summer in a noble palace.


The most popular beach on the Adriatic Sea is located 2 km from Bol centre.

It owes its shape to a natural phenomenon that happes when the strand, carried by the changes of the current, is bended to one side or another.

Golden Cape was formed by the sedimentation and accumulation of gravel, caused by sea waves and currents, on a reef that stretches a kilometer below the sea surface.

It cannot disappear because the gravel is constantly thrown back by the waves.

This protected nature park is the most photographed beach on the Adriatic, and it is regularly published in domestic and foreign newspapers, and can often be found on lists of world’s most beautiful beaches.

With 2700 hours of sunshine a year, it truly represents a real hedonistic oasis, and has been declared a symbol of the Adriatic.

It can be reached by a beautifully landscaped promenade paved with Brač stone, which embraces the coast. It’s an easy walk through the centuries-old pine trees accompanied by the magnificent singing of the crickets.

Numerous taxi boats and the popular tourist trains take tourists non-stop from the center of Bol to the beach.


Interesting fact is that even before 1993, when the Brač airport was opened, this island was connected to the world. The seaplane was flying the destitations Prague-Split-Bol and the airport was exactly on the Golden Cape.


Another unique phenomenon occurs on this natural wonder. On one side of Cape the wind is always blowing, while on the other side the Cape is completely calm.

When the wind blows the strongest (on the west side), tourists enjoy themselves on this event, so-called Day of the Big Waves.

Adrenaline junkies adore throwing themselves in waves that can often reach a height of two meters, along with joyous squeaks and screams.

If you find yourself at the Golden Cape during the Day of the Big Waves make sure to take the opportunity for this natural, crazy adventure. If you want calm sea that day, stay on the east side of the Cape.


Parachute, kite surfing, banana riding, the largest aqua park on the Adriatic sea with wacky obstacles, tire riding, surfing, pedal boats, trampolines, and other attractions that speed up the pulse can be found on this wonder.

If you want a quieter holiday you can indulge in a massage in a pine forest, relax with yoga, sunbathe on deck chairs by the sea or spend the day in the amazing AURO cocktail bar, along with the sounds of modern music, which is chaged to live violin and saxophone show in the afternoons.

As for food, there are many stands offering everything; from super food to fast food, fruit, pancakes, ice cream, corn, smoothies, etc.


Once upon a time, Six Vukovic brothers, three rich captains and three poor priests lived on a piece of land in Bol.

One priest was called Marko and he was so grumpy and angry that they called him Marko Force.

The brothers begged him to sell the land on which his house was located on in order to build a larger house, which he did not even want to hear about.

They tried to be nice to him, offered to pay him, even went to the Mayor Vusio who tried to convince him to take the money, but Marko did not agree.

One Sunday after a heated discussion, the Mayor asked Marko if he knew how far his quill could reach, to which Marko replied, “Your quill far, and my rifle even further.”

Then the Mayor called the cops from the city of Nerežišće who started to arrest Marko, but he managed to flee from Bol to Dubrovnik, because the rule was if you did something bad in Bol, you go away for a year and then you can come back again.

Then the rich brothers started building a house around Marko’s house, and when he returned from Dubrovnik and saw what they had done, he quarreled so much with everyone that he was expelled from Bol again, this time for two years.

The three-story house was finished and the three captain’s brothers had yet to make the roof. They set out for Venice for timber, and they each went by their own boat.

They thought that when they built the roof, they could completely dismantle Marko’s house and take it out in parts through the door.

But on their way home they were caught in a great storm and both the captains and the sailors drowned and the ships sank.

This was interpreted as God’s punishment for the rich trying to take from a poor man, resulting in that kin disappearing forever.

Contributing to this is the fact that the captains were married, but only had daughters, and no male heirs, and the three priests had neither wives nor children.

That is why it is said that their whole race was erased by the finger of God, because they were inhuman.

Marko later returned and lived there until he died.

This unique cultural monument from the 19th century, where a small house is located within the walls of a three-story building, can be viewed at any time.


When the Dominicans were looking for a place to build a monastery in 1475, the inhabitants of Bol and the Prince of Brač, Zacharia, assigned them the Glavica peninsula, which was a kilometer away from the city center.

It was then customary for monasteries to be built outside a town, but today the houses have reached it and it is an integral part of the town.

During WWII, in 1943, the Italians set fire to all settlements on Brač, including Bol. All the locals took refuge in the monastery where they were given food and accommodation. The owners of the destroyed houses were given iron beds and furniture that belonged to the Dominican Gymnasium, which stopped working due to the war.

79 Dominican friars were born in Bol.

Within the monastery there is a divinely landscaped botanical garden, a real horticultural pearl, a wisely designed layout of all Mediterranean plants, and there are many turtles that walk slowly through this paradise.

The most beautiful altar on the island is located in the monastery church and depicts Our Lady of the Rosary.

The monastery also has a museum with a rich collection of church clothes, paintings, the first school directories and diaries, a numismatic collection from which it can be read that Brac, among other things, was briefly under Russian and French authority.


The unique Hotel Baština Sveti križ is located in the monastery.

It has its own cafe by the sea, a restaurant, a lookout point and a beautiful beach.

It may be the only one of the few places in the world when you can say you are vacationing in a monastery.

The monastery is located on the perfect location – on a cliff above the blue sea with a breathtaking view of Hvar, Biokovo, the entire Brač channel and as far as the human eye can see from the lookout.

Therefore, it is not surprising that many artists and famous actors, opt for it, because of its intimacy, isolation and comprehensive offer, it has been turned into a small paradise on Earth for every traveler.

Today, many world’s famous celebrities come to Bol, and decide stay in the royal Villa Giardino, which has been named as one of 20 must see locations in Europe by the Sunday Times. You can read more about this historical, but magnificently renovated heritage boutique hotel in our popular blog: 


When burying the dead in churches and monasteries was banned in 1828, mostly for health reasons, under the influence of French administration reforms, the Dominicans donated a part of their garden for the cemetery.

It is located next to the Dominican monastery, on a cliff above the sea with a fantastic view and is a true masterpiece of stonemasonry.

Today, burials are no longer carried out in it, because it has been overcapacitated, and the new cemetery is located outside the town.

Due to its uniqueness and beauty, it is an unavoidable location to visit while staying in Bol.


When it snowed in Rome, in the middle of the summer, on 05th August 352, everyone deemed that the greatest wonder of all times because it has never happened before – snow in the peak of summer, which was usually the hottest time of the year.

The holiday was named Our Lady of the Snow and it is celebrated on 5th August every year.

This day is the biggest celebration on the island, known as the “Bol’s Fair”, which for years has attracted thousands of guests who come to the bigest celebration from all around the world.

Numerous stalnds full of food, fish, drinks and local products, lamb, prosciutto and cheese, cakes, wine, brandy, trinkets, toys, balloons etc. can be found at the event of the year with the inevitable midnight fireworks.

A large procession starts from the heart of Bol to the Dominican monestary, all accompanied by live music with famous celebrities. With the obligatory midnight fireworks, this whole place vibrates with positive energy from dusk till dawn, so it is not surprising that this fair is one of the best attended celebrations of its kind in Croatia.

The biggest local pop artists are always guests at the fair.


The combination of gastronomy, culture and entertainment for all generations and a great experience of island life are perfectly integrated into the Bol Fishermen’s Night, which takes place on Wednesdays during summer.


This shepherd’s dish called Vitalac is made from entrails of a young lamb, by first roasting the entrails, putting them on a thin skewer, wrapping them in the peritoneum, squeezing everything well and tying them with the intestines.

Drizzle with oil, salt and pepper. It is baked on pine embers and eaten as an appetizer while waiting for the lamb.

The most interesting thing is that the vitalac is made from a young lamb that has not tasted grass, or anything else but goat milk.

This Brač dish is on UNESCO’s list of protected intangible heritage.


This world-famous wine is produced in the center of Bol in the First Dalmatian Winery and Wine Cooperative. It was built when the economy of the island was so weak that every 8th Dalmatian went out into the world in search of a better life, most often to Australia.

At the beginning of the 20th century, cheap Italian wines were imported which made all wineries in Dalmatia collapse due to the new extremely low prices of Italian wines.

In order to preserve the tradition of producing quality products, a wine cooperative was opened in 1903. For the next 60 years, wine sales remain the leading source of income on the island, and it was not until the 1960s that the first real tourists came to Bol.

Today, part of the winery has been converted into a restaurant, so you can relax by the sea with a glass of rich wine, cheese and prosciutto.


Everything that is produced on Brač can be bought at a colorful market where the aromas of grapes, nectarines, lavender, prosciutto, honey and rosemary are all delightfully mixed.

We recommend homemade bread baked under the baking lid (ispod peke), which the hosts let you taste before buying, dip it in olive oil and treat your palate with magic.


During the day, you can drink coffee in many cafes that stretch along the entire waterfront, starting from the winery at the beginning, through Varadero in the center, then along the Lođa to a café called Big Blue at the end.

In the street above the winery is the beautiful cafe MARINERO, owned by the famous basketball player Toni Kukoč, who started his basketball career in Jugoplastica and ended in the NBA league.

In the middle of the terrace grows a huge, century-old tree which provides a fantastic natural shade in the summer months.

VARADERO is the most popular and unique café in Bol, because during the day you can drink coffee, but from 11 p.m. it becomes a nightclub. When the chairs and tables are removed from the center of the bar to free up space for a dance floor, you can be sure you are in for a crazy night out, where the party lasts until 1.00 a.m .

This cafe and club does not work until the wee hours of the morning because it is located in the center of Bol, so the noise doesn’t bother the locals. After 1.00 a.m., the party is moved to the most popular Club 585 located nearby the Golden Cape.

CLUB 585 is a modern European club that hosts world famous DJs all summer long, can accommodate 1,200 people, it’s built as a small amphitheater and the fun lasts until the wee hours of the morning.

Two Bol tourist trains transport guests all night, and there are numerous taxis available 24 hours a day.


AURO is a beautifully architecturally composed cocktail bar right on the Golden Cape itself, where at 5 p.m. you can enjoy a drink with the sound of a violin or a saxophone played live by various artists.

After 6 p.m., various after-beach parties begin, which can last long after sunset.

BOLERO is a cocktail bar located in the middle of the promenade towards Golden Cape, an ideal place to relax before or after swimming, where you can enjoy in the sounds of soul and jazz.

In Bol, all the cafes are connected and the parties will certainly not be lacking, because when the party ends in one place, it is moved to the second or third place, so you can party all night.

Kudos to the caterers and waiters of all bars mentioned and thumbs up for their efficiency and kindness.

There is also a summer cinema in Bol, where you can enjoy movies under the night’s sky. A small theater called “Dva Ferala” stages comedies in Croatian once a week.

The most beautiful island gallery of modern art “Branislav Dešković” is located in a baroque palace in the center, named after the sculptor born in Pučišća on Island Brač, the most famous animalist of Croatian sculpture.


The two most important nautical events take place weekly for all lovers of staying at sea.

Mondays are Sail Week when the marina is filled with sailboats from all around the world. Bol is packed that day, with visitors looking to have good time, which love going for a swim at the Golden Cape, and then partying the night away.

Thursday is Yacht Week when the mighty yachts of all world flags occupy this town which has a lot to offer.


Excellent tourist excursions can be taken from Bol.

Boat “Frane” took us to Blaca Desert, an abandoned solitude monastery, which we wrote about in our famous blog “Secrets of the fantastic Blaca Desert”.

With this boat, we also visited a very interesting military sight of Tito’s tunnels.


As the Americans and the Russians waged the Cold War, so did the former state Yugoslavia wage a small Cold War with Italy. Tito feared an Italian invasion, so he prepared an effective defense.

From 1968 to 1972, he built three tunnels in complete secrecy, in the island’s natural caves.

They were used to hide military equipment and three torpedo boats were housed in one tunnel.

The Styrofoam that can be seen in the remains is original and was as used as a camouflage – it made the tunnels look like rocks when seen from the air or from the sea.

They are 100 meters long and 20 meters wide.

It was not until 1992 that they became known for the general public.

Left of the tunnel is an atomic shelter that can accommodate 100 people.

They were pricey to say the least – the price of one tunnel is so high that the Elaphusa hotel complex in Bol could be built even four more times.

Today, the tunnels are abandoned and are used only by fishermen because of the copious amount of fish there. They stay there all year round.

Three tunnels are located in three bays behind the Blaca monastery and can only be reached by boat from Murvica or Bol.


With a military vehicle from 1979, Pinzgauer, we visited the locked points of the island Brač. Driving on macadam leads to places which are forbidden or inaccessible by car.


The first stop on the Off-Road is closest to Bol. It’s a photo point from which you can take amazing photos of Bol, Golden Cape, the monastery or Hvar.

The spiral in the water is an international identification for nudist beaches and according to regulations must be visible from a plane.

It is done by placing huge, dark stones on the bottom of the sea in the shape of a spiral.

There are two in Bol, one behind the Dominican monastery, the other on the west side of the Golden Cape.


Famous wine Plavac mali belongs to the group of extremely strong wines with 14% alcohol – it’s intense, dense and dark in color.

The largest vineyard on Island Brač has 400,000 vines growing directly from stone.

The stone is always moist so it provides them with water and is full of minerals, which feeds them.

As it directly grows from stone, all the wines that are produced from these vineyards are called STINA VINA (Stone Wine) and can be found not only in domestic but also in stores worldwide.


In the Middle Ages, the population of Brač lived in villages in the center of the island. No one lived by the sea because it was considered dangerous.

There were 6000 inhabitants on the island.

The plague claimed 4,000 lives.

After the plague passed, people went down to live by the sea.

There are many abandoned churches and chapels on the island, with only walls remaining, as a reminder that there used to be villages full of people.

Chapel of the Holy Spirit, built in the 14th century, is the oldest and the only one preserved in its original condition.


The mound or pile of stacked stones near a sanctuary is actually a tomb, and it’s called humac in Croatian language.

The most distignuihed men were buried in these tombs during the Illyrian era.

They were located next to the shrine, high up on the island. The body was buried in fetal position on larger stones which resembled a sarcophagus, and somewhat smaller stones were stacked on top of it.

On the top of the mound, there is always a pile of very small stones, which resembles a hill. There are over 200 of these tombs on the Island of Brač.


Vidova gora is the highest point of all the Adriatic islands. It measures at 778 m.

It can be reached by car, bycicle or by hiking for two hours.

It is an ideal place for a paraglider to take off.

The most fantastic view ever includes Hvar, Vis, Korcula, Peljesac, mainland, Golden Cape and Bol.



Trolokve are three ponds located on the top of Brač.

They are the only place on the island where rainwater is retained in three impermeable holes in the ground and they are the only place on the island with fresh water.

From ancient times, shepherds have used them as watering places for their herds.

When it snows in the winter, the puddles freeze and the locals visit them to cut out ice cubes and build their version of igloos.

Several years ago, this winter pastime was published about in the newspapers because a goldfish was found in one of the cubes.

The fish in the ponds used to be pets.


By whistling several times, wild horses run out of the forest.

At the location of Trolokve on the Island of Brač, these fantastic, powerful animals live freely in nature.

They only have an owner on paper.

Horses were never locked up or saddled. Phenomenal!


Five families used to live here, today, there’s only one that opens the village for picnickers.

The charm of the village is completely presereved, with shepherd’s huts in three different variants.

The oldest ones do not have roofs, the old still have original windows and there are also newly renovated huts.

The first weekend in July is the place of the largest motorcycle event the island, and the last Sunday in July is the largest livestock fair in this part of Dalmatia, where for the last two years, 120 lambs have been roasted.


Our stay on the island which is known as the place where everything is stone and made out of stone, revealed us interesting facts about the stone.

The Roman emperor Diocletian had no idea that the stone would experience world fame when he used it to build his magnificent palace in Split in the 3rd century

The stone was initially excavated by shepherds and farmers for the purpose of creating arable land, and it was stacked in piles and in dry stone walls.

An interesting Venetian provision was in power in these times – it said that no young man on Brač could marry if he hadn’t planted 100 olive trees on the land which he had cleared of stone himself.

If all the unworked stone along the walls and field roads on the Island Brač were put together, it would obtain the same amount of stone as the Egyptian pyramids – about 7 million cubic meters.

The people of Brač do not say that they excavate the stone, but instead they say they harvest it. How difficult and arduous this work is, is perhaps best shown by the fact that they chose Hercules as their protector.

The Stonemasonry School in the town of Pučišća is unique in the world, known for using only ancient tools for manual stone processing, and not machines. It is interesting that the tools are specially made according to the model of old tools, which have not been produced for a very long time, except for this school.

Blocks and carved objects descended to the ports of Brač and could sometimes fall into the sea when loading into galleys or ships, so even today, stone blocks can often be seen in the ports of Brač at the bottom of the sea.

The Brač stone was used to build Solin, Diocletian’s Palace, Šibenik Cathedral, the Austrian and Budapest parliaments, the New Court in Vienna, the governor’s palace in Trieste, the lobby of the UN building in New York, and, according to the famous myth, the White House in Washington D.C.

Brac is known as the only island where everything is stone and everything is made of stone.

Until recently, it was mandatory that every newly built house had details made of Brač stone on the facade or a building permit could not be obtained. Unfortunately, this is no longer the case today.

Famous quarries are located in Škrip, whose name translated from Latin scrupus means huge sharp stones.


The most famous Croatian slogan for Bol is: “Love is pain, and Pain is on Brač” (Bol in Croatian means pain) which shows how much a man falls in love with Bol at first sight.

Anyone who has been here once, comes back again.

When you come to Bol then you realize that you are in the right place and everything else becomes irrelevant.

We wish you a lot of travel, add Bol and beautiful Island Brac to your bucketlist.

Thank you,

I Sretan Put!

Follow us on our social networks so you don’t miss anything



An exclusive and inspiring interview with Mr Marino Franinović, photos of the leading European destination Villa Giardino, which is located on the List of 25 Must See Places in Europe, constructed in complete harmony with nature, magnificent gardens and royally decorated rooms, whose colour palette is perfectly composed with motives of the world famous Brač stone, offering state-of-the-art fast internet… Villa Giardino is an important part of Bol’s heritage – it was chosen by Franz Joseph I on his visit to Brač, and its popularity among celebrities has continued to this day, with frequent visits by Hollywood stars, members of the royal family and other influential guests.

Welcome to Villa Giardino!


When Mr Marino Franinović contacted us to write a blog about the beautiful Villa Giardino, we weren’t even aware of the gem that this boutique hotel is.

He found our post “Phenomenal Destination Bol on the Island of Brač” while surfing the Internet on a flight back to Zagreb and he found it brilliant: “It’s almost as if I wrote it myself.”

He didn’t hesitate to e-mail us and we agreed to meet this summer on our yearly visit to Bol.


Villa Giardino is located 150 steps from the town centre with a magnificent view of the island of Hvar, in a quiet street which is not disturbed by the nightlife noise. It stands discreetly, hiding away gorgeous gardens with orange, lemon and olive trees, enchanting grass plains and neatly organized sunbeds inviting you to lay down and enjoy the Sun.

We were welcomed by Ciprijan, a kind-hearted young man who showed us every room of the villa while explaining its rich history to us.

According to a legend, Franz Joseph I stayed in this very building in 1875 while on his tour of the Adriatic coast, which was then owned by an aristocratic Bol family called Kraljević.

The foyer leaves a lasting impression – royally decorated with gold, silver and grey nuances, with grand mirrors and chandeliers and with forest green accents. The checkerboard tiles on the floor are made of Brač’s famous stone. Everything is custom made, every nail hand-hammered, and every button hand sewn into the huge, luxurious armchairs.

The centrepiece is a big flat screen TV, surrounded by authentic black-and-white photos of Bol’s history. The owner is very proud of the TV because it has three possibilities.

The first one is a live stream from the Bol’s harbour, the second is a great number of TV channels, but the most unique one is that once turned off, it turns into a grandiose mirror.

Royal design is woven into every room with gold-hemmed white linen hems and golden embroidery. It has 15 rooms and four apartments which are situated in the backyard.

The royal suite is equipped with two bathrooms, two bedrooms and a splendid terrace with a breath-taking view. If needed, an extra room can be booked. The remains of an ancient fireplace called “komin”, which was used for cooking in the old days, bring the guests a glimpse of the past.

The front yard and backyard gardens remind of a heavenly habitat in which you can easily relax and enjoy the surroundings with all of your senses.

The owner is especially proud of the optic cable which he brought from Split to Bol himself, so guests could enjoy one of the fastest Internet connections in the world. He says that it was an immensely challenging manoeuvre and he is glad that it ended successfully because the guests are stunned with the connection speed that Villa Giardino offers, which can’t be found in other hotels.

The domestic atmosphere between the workers and guests is truly one of a kind.



The owner of the villa Mr Marino Franinović welcomed us like good friends, almost like family, with a wide smile, open heart and a distinct sense of modesty. He told us the story which we fully report:

“You should live so your parents rejoice you, and your friends value you”, Mr Franinović started, “because that way, once you grow old, you’ll be able to look back and enjoy your life once again.

“Last year, we celebrated 30 years since the first opening. What truly brings me joy is that Villa Giardino always gets the top marks and ranks first, with 5/5 and 10/10 reviews, so we continue to expand in the same spirit.”

In all of Croatia’s hotel industry, there probably isn’t another object with references as valuable as Villa Giardino. It has been written about in leading world publications, such as: “Lonely Planet”, “The New York Times”, “The Telegraph”, “London Times”, “Mail on Sunday”… It has been characterized as one of the 25 locations you must visit in Europe.

“I am especially glad that one journalist wrote how he is immeasurably happy that there are still places in the world, such as this one, where one human being can find another human being”, which is what we confirmed ourselves.

“This object is not profit oriented, of course it has to be sustainable, because great people work in it and they must be paid, but primarily, this is a place that gathers marvellous people. When you say human being here, it carries weight and has a real meaning.”

 “It makes me happy to see all of us together, and now it especially makes me happy to have a place to invite all of the people I meet in the world”.

“My mother is from Bol, my father is from Istria. Ever since I was a little child I had watched this house and dreamed about the life I’m living today.”

“It all started in the summer of 2018, because I come here every summer, I had a meeting with the former owner, Vinko Gratelli’s widow from Wien, and we started the negotiations”

“In the beginning I had my doubts about everything because years ago, I defined my life from the perspective of affluence and financial viewpoint”

“Namely, I am happy and rich from one reason only. The unparalleled satisfaction comes from the smile, the health of the family and friends, which are all happy and healthy, makes me happy and I have nothing to add or deduct, because that is where it all starts and ends.”

“From the material perspective, I always said that prosperity is not about how much you have, but rather how much you need. To illustrate, the three of us here can drink one, three, six bottles of wine, but we can’t drink 99 bottles of wine. Just like that, it doesn’t matter whether you have 1000 euros in your bank account, or a million. When you put it like that, your life gets much more satisfactory”

“People are usually longing for the things they don’t have, rather than celebrate what they already have”

“I have two wonderful little girls and every breath I take, I take it for them, along with my dear wife who I didn’t deserve because of my life which is always dynamic and I am always travelling somewhere.”

“But when I took it all into account, Bol as a destination, and the infrastructure it offers; an under construction marina, and especially Brač international airport, because many of our guests arrive via private planes, I decided to endeavour.”

“My only benefit is not the profit itself, but from my perspective and calculations, this object will pay itself off, and one day when my children grow up, they will inherit this and that is enough of a satisfaction for me.”

“This is an admirable object in Bol, which is a beautiful, romantic, fishing village on the Adriatic.” told us Mr Franinović.


Shortly before writing this blog, Mr Franinović received fantastic news that he became the first ambassador in Europe for GLOBSEC, which is a non-governmental and autonomous organisation which deals with European business questions, especially the ones regarding safety and energy, and generally economy. 

GLOBSEC is a global research centre whose headquarters are in EU, which deals with advancement of safety, prosperity and sustainability in Europe and the world. Its mission is to influence the future by generating new ideas for a better and safer world.

Mr Franinović commented about this: “I was raised to keep my feet on the ground and in the last few years I find myself in interesting functions across Europe, all of which thanks to the way I was raised and the degree of my education.” He also adds that this type of news affect him greatly and that he couldn’t believe it when he first heard it.


Mr Marino Franinović graduated in Zagreb with an Economics degree in the field of marketing. He got his master’s degree in London and he represents the hope of Croatia as a man who built everything he has with his own knowledge and persistence, he didn’t have anything handed to him. Even though he graduated from respectable universities, he still considers the most important school the school of life. He is still learning from people who had his years, but whose years he didn’t have. He advises all the young people to welcome learning from older people. He has worked on several important positions in Europe and he is one of the leading people in the respectable international company specialised for sustainable energy solutions.

To meet a true visionary like Mr Marino Franinović represents true joy to us. His amazing intellectual connection with spirituality, a smile that seems to have no end, interesting stories make this man an endless book made for serving his closest, bound in the covers of modesty.

Another story that goes in favour of this man’s amicable nature is that upon arriving in London he met Nick. Nick is from Brazil and they formed an unbreakable friendship. More than a decade later, the cheerful Brazilian moved to Bol, along with his wife, where he has lived for the past 2 years. He is the general manager of Villa Giardino, frequently using all of the 5 languages he speaks.


This lavish villa regularly acquires best marks and reviews from its guest, and this we decided to put one in our blog:

“Home away from home

From the moment we arrved we were welcomed effusively by Nick and his wonderful staff. The hotel is a gem nestled away from the hustle and bustle but only a stone’s throw from the middle of the town and the promenade. The rooms are beautifully furnished and clean. The staff are attentive and genuinely care that you enjoy your stay and relaxation is the key. Breakfast was delicious and tailored to your taste and no request is too much… The homemade banana bread has to be tasted to be believed. We heard George Clooney stayed for a few days, he clearly has impeccable taste. I can’t wait to come back to Villa Giardino!”

Emma, London


“Politically undetermined, historically unburdened with a clear view of the future.” is Mr Franinović’s guiding thought. You witness this when you visit this acclaimed gem because in this historic Bol heritage stands a villa with the (nearly) fastest internet, perfectly combining history with the future. People who work here are practically angels with a positive outlook on life win everybody’s hearts.

We would like to thank Mr Marino Franinović for inviting us to Villa Giardino, for your time and kind heart.

To all of our readers we want a lot of travels and add Bol to your bucket list.

Thank you!

I Sretan Put!

Follow us on our social networks so you don’t miss anything



Ekskluzivan i inspirirajući intervju s vlasnikom g. Marinom Franinovićem i fotografije TOP europske destinacije „Villa Giardino“ koja se nalazi na listi „25 MUST SEE“ mjesta u Europi, sagrađene u potpunom skladu s prirodom, veličanstvenih vrtova i kraljevski uređenih soba, savršeno ukomponiranog spektra boja s motivima bračkog kamena i gotovo najbržim Internetom na svijetu, bolske baštine u kojoj je davno odsjeo car Franjo Josip, a danas osim domaćih celebritiyja borave svjetske zvijezde, holivudska lica i članovi kraljevskih obitelji. Dobrodošli u Villu Giardino.


Kad nas je g. Marino Franinović kontaktirao da napišemo blog o prekrasnoj Villi Giardino nismo ni slutile o kakvom je dragulju riječ.

Vračajući se  zrakoplovom prema Zagrebu te surfajući Internetom naišao je na naš blog „Fenomenalna destinacija Bol na Braču“ i kako je sam rekao bio oduševljen: „Kao da sam ga ja pisao.“.

Nije oklijevao odmah poslati nam mail te smo dogovorili da ćemo se susresti ovo ljeto kad dođemo u Bol.


Villa Giardino je smještena 150 koraka od centra Bola s prekrasnim pogledom na Hvar, u mirnoj ulici do koje ne dopiru zvukovi noćnog života, samozatajno stoji, krijući prekrasne vrtove sa stablima naranči, limuna, ginka, maslina i lovora, očaravajuće travnate površine i uredno posloženih ležaljki za lješkarenje na suncu.

Dočekao nas je Ciprijan, dobrodušni mladić te nas proveo kroz sve prostorije vile usput pričajući o njenoj povijesti.

Godine 1875. car Franjo Josip je na svom putovanju od Trsta do Boke Kotorske prema legendi  odsjeo u vili koja je bila na ovom mjestu u vlasništvu uzorne bolske obitelji Kraljević.

Foaje je uređen u kraljevskom stilu gdje savršeni spektar boja, zlatne, srebrne i sive, s velikim ogledalima i lusterom te detaljima šumazelenih jastuka i popločeno bračkim kamenom, odmah ostavlja dojam visokog standarda. Sve je rađeno po mjeri, svaki čavlić ručno zabijen, a svaki gumb ručno ušiven na ogromne, luksuzne fotelje.

Golemi televizor ukrašava zid i sa svih strana je okružen uramljenim, crnobijelim fotografijama bolske povijesti i na njega je vlasnik jako ponosan, jer isti ima tri mogućnosti.

Prva je da se kamerom turističke zajednice Bola neprestano emitira prijenos uživo iz bolske luke u koju pristaje katamaran, druga mogućnost je televizija s velikim brojem programa, a kad se sve ugasi ostane raskošno ogledalo.

Rojalni stil uređenja proteže se mirisnim sobama s bijelim posteljinama obrubljenim zlatnim porubima i ručnicima, ukrašeno zlatnim amblemima Ville Giardino. Ukupno ima 15 soba i četiri apartmana koji su smješteni u drugom vrtu, nevidljivom s ulice.

Kraljevski apartman s dvije kupaonice i dvije sobe krasi predivna terasa s pogledom na Hvar uz mogućnost uzimanja i dodatne sobe za poslugu. Zanimljivi detalj je ostatak drevnog bračkog komina s pekama, cjepanicama drveta i košarama, koji gostima donosi priče iz davnih vremena.


Vrtovi i hortikultura u unutrašnjem i vanjskom vrtu podsjećaju na rajsko mjesto gdje se s lakoćom možete prepustiti uživanju svim čulima.

Vlasnik je izuzetno ponosan na optički kabel koji je sam doveo iz Splita do Bola kako bi gosti imali najbrži mogući Internet, te kaže da je to bio izuzetno izazovan pothvat i drago mu je što je uspješno završio, jer gosti svjedoče o nevjerojatnoj brzini Interneta kakvog nemaju niti najbolji svjetski hoteli.

Obiteljska atmosfera koja se dijeli između ljudi koji rade u vili i svih koji u nju dolaze rijetko se gdje sreće.


Vlasnik vile g. Marino Franinović dočekao nas je kao dobre prijateljice, gotovo kao obitelj, s velikim osmjehom, otvorena srca i opipljive skromnosti, započeo priču koju prenosimo u cijelosti:

„Živite tako da vam se roditelji raduju, a prijatelji da vas cijene“ – započeo je g. Franinović, “jer na takav način, kada jednom ostariš, moći ćeš se osvrnuti i još jednom u životu uživati. 

Villa Giardino je dio povijesti organiziranog turizma u Bolu na Braču i nema samo svoju knjigovodstvenu nego i tržišnu vrijednost.

Prošle godine objekt je obilježio 30 godina od otvaranja, a ono što uistinu veseli je da je po ocjenama putnika Villa Giardino na prvom mjestu, na raznim portalima uvijek ocjenjena s najvišim 5/5 ili 10/10, stoga se nastavlja razvijati u istom tonu i duhu. 

U hotelskoj industriji Republike Hrvatske vjerojatno nema gospodarskog subjekta s takvim referencama kao sto ima Villa  Giardino. O njoj pišu svi vodeći svjetski mediji: “Lonely Planet”, “The New York Times”, “The Telegraph”, “Mail on Sunday”, “London Times” i dr. koji su ju okarakterizirali kao jednu od 25 lokacija koju je obavezno posjetiti u Europi.

Posebno mi je drago što je jedan novinar napisao kako je neizmjerno sretan što na svijetu još uvijek postoje mjesta gdje „Čovjek u čovjeku pronađe čovjeka“, čemu smo i same svjedočile.

Ovaj objekt nije profitno orijentiran, naravno da mora biti samoodrživ, jer u njemu rade krasni ljudi kojima valja osigurati plaće, ali primarno, ovo mjesto okuplja predivne ljude. Ovdje kad kažete čovjek, onda to ima određenu težinu i značenje.

Mene čini jako sretnim kad smo svi na okupu, a od sada me posebno veseli da sve te ljude koje upoznajem putujući svijetom imam gdje i pozvati. 

Moja mama je iz Bola, tata je iz Istre, tako da imam te dvije poveznice, a ja od kad znam za sebe kao dijete sam gledao u ovaj objekt i maštao o ovome što danas živim.

Upravo u ljeto 2018. je sve prevagnulo, jer ovdje dolazim svako ljeto pa sam se prije dvije godine našao s bivšom vlasnicom, udovicom gdina. Vinka Gratellia iz Beča te smo krenuli u pregovore.

U početku sam se nećkao oko svega toga jer sam si već godinama prije definirao život iz perspektive bogatstva, ali i iz perspektive materijalnog poimanja.

Naime, sretan sam i bogat iz isključivo jednog razloga.

Jedino istinsko zadovoljstvo proizlazi iz osmjeha,  zdravstvenog stanja uže i šire obitelji i prijatelja, koji su svi nasmijani i zdravi i ja sam sretan čovjek i nemam ništa za nadodati niti za oduzeti na tu priču, jer tu sve počinje i završava.

Iz perspektive materijalnog sam uvijek govorio da nije bogatstvo u tome koliko imaš već koliko trebaš, evo sad nas je npr. troje ovdje i možemo popiti 1, 3, 6 ili 9 boca vina, ali ne možemo popiti 99 boca vina, neovisno da li je na računu tisuću ili milion eura, a kad tako stvari postavite onda vam je i život puno ljepši.

Ljudi se obično žale, čeznu i kukaju za onim što nemaju, umjesto da se raduju onom što imaju.

Imam dvije krasne curice i svaki moj uzdah i izdah podređen je njima, i suprugu krasnu koja me nije ni zaslužila ovakvog jer sam stalno negdje na putu, vodim vrlo dinamičan život.

Ali kad sam sve uzeo u obzir, Bol kao destinaciju i infrastrukturu koju imamo, međunarodnu zračnu luku Brač te činjenicu da se gradi marina, ali posebice mislim na aerodrom jer je to bila kap koja je prelila čašu i s obzirom da pripadam tom miljeu, tako da puno gostiju dolazi privatnim letovima i svi odsjedaju u Villi Giardino, odlučio sam se na ovaj pothvat.

Moj jedini benefit nije profit kao profit, a iz moje perspektive i po mojoj matematici ovaj objekt će isplatiti sam sebe i jednog dana kada dječica narastu nešto će im ostati i meni će to biti dovoljna satisfakcija.

Ovo je jedan krasan objekt u jednoj baštini Bola kao lijepog, romantičnog, ribarskog mjesta na Jadranu.“ – ispričao nam je g. Franinović.


Uoči pisanja ovog bloga g. Franinović je primio fantastičnu vijest da je postao Prvi ambasador GLOBSEC imenovan u Europi, nevladine i nestranačke organizacije, vodećeg EU centra za pitanja europskih poslova, posebice sigurnosti, energije te ekonomije općenito.

GLOBSEC je globalni istraživački centar sa sjedištem u EU, opredijeljen za unapređenje sigurnosti, prosperiteta i održivosti u Europi i širom svijeta. Njegova misija je utjecati na budućnost generiranjem novih ideja i rješenja za bolji i sigurniji svijet.

Gdin. Franinović je isto prokomentirao riječima:

„Odgojen sam u duhu da s dvije noge stojim na zemlji i posljednjih godina se nalazim na zanimljivim funkcijama u Europi, a sve zahvaljujući takvom odgoju i stupnju obrazovanja.“, te istakao da ga ovakve vijesti jako dirnu te da i sam ispočetka nije mogao vjerovati.


Gdin. Marino Franinović je u Zagrebu diplomirao ekonomiju iz područja marketinga, magistrirao u Londonu i predstavlja nadu Hrvatske i čovjeka koji je sve stekao svojim znanjem i upornošću te mu ništa nije palo s neba. Smatra da iako je završio respektabilne fakultete, da je životna škola najvažnija škola, stoga i dalje uči od ljudi koji su imali njegove godine, a on njihove nije. Sve mlade poziva da i oni primaju učenje od starijih. U Europi je radio i još uvijek se nalazi na nekoliko istaknutih pozicija te je jedan od vodećih ljudi respektabilne međunarodne kompanije specijalizirane za energetska rješenja budućnosti u domeni obnovljivih izvora energije. 

Upoznati vizionara poput g. Marina Franinovića za nas predstavlja istinsku radost, njegova nevjerojatna intelektualna povezanost s duhovnošću, osmijeh koji ne prestaje, zanimljive priče, čovjek je kao beskrajna knjiga za službu bližnjima uvezana u korice skromnosti.

Jedna priča ide u prilog prijateljske naravi ovog čovjeka kad je po dolasku na magisterij u Londonu upoznao Nicka iz Brazila te s njim iz prve razvio neraskidivo prijateljstvo. Više od desetljeća kasnije je veseli Brazilac Nick sa suprugom trajno preselio iz Londona u Bol gdje živi posljednje dvije godine, a danas uspješno upravlja Villom Giardino, redovito koristeći svih pet jezika koje govori. 



Raskošna vila redovito dobiva najbolje ocjene i recenzije gostiju, jednu zanimljivu donosimo u cijelosti:

„Kod kuće daleko od kuće

Od trenutka kad smo stigli, Nick i njegovo divno osoblje su nas prekrasno dočekali. Hotelski dragulj smješten je daleko od gužve, ali samo za dužinu bačenog kamena od centra grada i blizine šetnice. Sobe su lijepo uređene i čiste. Osoblje je pažljivo i istinski se brine da uživate u boravku i opuštanju, koje je ključno. Doručak je bio ukusan i prilagođen našem ukusu i nijedan zahtjev nije bio previše … domaći kruh od banane mora se kušati da biste vjerovali. Čuli smo da je Goerge Clooney bio ovdje, a on očito ima besprijekoran ukus. Jedva čekam da se vratim u Villu Giardino.


Emma, London


„Politički neopredijeljen, poviješću neopterećen s jasnim pogledom na budućnost“, misao je vodilja g. Franinovića, te kad posjetite čuveni bolski dragulj upravo tome svjedočite, jer u povijesnoj bolskoj baštini stoji vila s gotovo najbržim Internetom na svijetu, savršeno spajajući prošlost s budućnošću, a ljudi koji ovdje rade kao anđeli u službi bližnjih pozitivnog pogleda na život osvajaju sva srca.

Zahvaljujemo g. Marino Franinović što ste nas pozvali u Villu Giardino, na Vašem vremenu i dobrom srcu.

Svima vama dragim ljudima želimo puno putovanja i Bol dodajte na svoju listu


I Sretan Put!


Pratite nas nanašim društvenim mrežama kako ne biste ništa propustili. 



Tko su bili Etruščani po kojima je Toskana dobila ime i koji su joj donijeli čempres, koje je čuveno, mirisno toskansko vino te najpoznatije prijevozno sredstvo regije na tri kotača.


Davno prije nego što su Italijom vladali Rimljani, prije Romula i Rema, dok je Rim bio nastanjen pastirskim kolibama, vlast nad zemljom imao je drevni narod, Etruščani, po kojima je Toskana dobila ime.

Iako se danas kad posjetimo Toskanu prilično svi usredotočujemo na arhitekturu iz rimskog perioda, zbog čega mnogi turisti ostaju zakinuti za podatke o sofisticiranoj kulturi Etruščana koja je uvelike utjecala na rimsku civilizaciju.

Mnogi ih opisuju kao tajanstveni narod iz razloga što nema dovoljno pisanih tragova ove drevne civilizacije, a jedini trajni zapisi koji su pronađeni potječu iz nadgrobnih spomenika ili metalnih predmeta, obzirom su kod pokapanja svojih mrtvih uz njih polagali odjeću, oružje, različite predmete te su na grob donosili hranu.

Pisali su po raspadljivim materijalima kao što su drvo, tkanina ili koža zbog čega se taj dio povijesti izgubio, rimskih zapisa gotovo da i nema, a njihov jezik do danas znanstvenici nisu uspjeli odgonetnuti u cijelosti.

Pretpostavlja se da su započeli vladavinu u 8. st. prije Krista, kao napredna civilizacija, aktivno trgovali s Grcima i Feničanima, držali su vlast između ostalih i nad današnjom Toskanom.

Zanimljivo je da su došavši iz Male Azije u Toskanu donijeli sa sobom današnji najprepoznatiljviji simbol ove regije drvo – čempres.

Najduži tekst ikad pronađen sadrži 1200 riječi na ostacima knjige od platna koji je bio iskorišten za umotavanje egipatske mumije pod nazivom Liber Linteus, poznata kao Zagrebačka lanena knjiga,  koja se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Iako postoji tekst znanstvenici još uvijek nisu u potpunosti dešifrirali većinu onoga što piše na tim materijalima, pisalo se s desna na lijevo.

Zanimljivo je da je ovaj narod pomogao oko opismenjavanja Rimljana, uvodeći im abecedu i način pisanja utemeljen na grčkom alfabetu, koji se uvelike razlikovao od plemenskih jezika koji se govorio u Italiji računajući i latinski Rim.

Mnogi znanstvenici svijeta i danas naporno rade pokušavajući odgovoriti na pitanja o Etruščanima koji su Rimljane naučili odvodnjavanju poljoprivrednih zemljišta, civilizaciji u kojoj je postojala ravnopravnost spolova, njihove žene su činile stvari koje su šokirale ondašnje žene, pronađeno je više njihovih vaza nego u svim grčkim gradovima, a kako su se bavili proricanjem i gatanjem ovaj narod je prorekao i svoju vlastitu kulturnu propast.

Najviše dokaza u Toskani može se pronaći u okolici Cortone gdje je pronađeno najviše predmeta s obzirom da postoji njihovo groblje koje je dobro očuvano.


Putujući predivom Toskanom nekih 50-ak kilometara između Firence i Siene smješteni su bajkoviti pejzaži okruženi strmim brežuljcima sa zasađenim vinogradima iz kojih dolazi čuveno talijansko vino Chianti (tal. kijanti).

Najstariji dokumenti Chiantia datiraju već iz 13. st. kada je vinogradarstvo cvjetalo u planinama iznad Firence i u početku je to bilo bijelo vino.

Iako se u vinima uživalo u doba Rimskog carstva smatra se da su čak Etruščani kultivirali jednu vrstu grožđa od koje se dobiva ovo čuveno vino.

Kad je jedna bačva 1404. poslana izvan regije Prato ljudi su bili toliko oduševljeni te su mu dali ime po kojem je danas najpoznatije u svijetu.

Početkom 18. st. Cosimo III Medici izdao je edikt koji je utvrdio da samo tri sela mogu službeno proizvoditi ovo vino i takvo ograničenje postojalo je sve do 1932. kad se proizvodnja proširila na područje središnje Toskane i isključivo se tu i proizvodi.

Zanimljivo je da je regija Chianti prva regija na cijelom svijetu određena za proizvodnju vina.

Danas je najpoznatije crno vino originalno flaširano u tradicionalne talijanske boce čiji je donji dio omotan slamom.

Vino je karakteristične cvjetne, lagano orašaste arome s notom trešnje.

Danas se proizvodi u sedam regija, no samo vina proizvedena s brda Classico mogu dobiti istoimeno ime te čuveni pečat s likom crnog pijetla.

Greve se smatra neslužbenim gradom ovog vina gdje su ulice pune trgovina vinima i jednom od najpoznatijih talijanskih mesnica s dimljenim pršutima i poznatim sirevima. 


Najsvestraniji i najmanji kamion na svijetu prepoznatljivi je simbol predivne talijanske regije gdje ga često vidite kako luta malim talijanskim gradovima.

Kako su mnogi mali gradovi nastali još u srednjem vijeku na vrhu brda ili planina radi što bolje obrane od napadača, uvijek je postojao izazov prijevoza do njih.

Uz to valja napomenuti i jako uske uličice gdje ovakav mini kamion postaje kralj.

Naziva se još i „pčela“ i  predstavlja kamiončić na tri kotača.

Piaggio ga je proizveo za talijansko tržište, ciljajući radnike i male izvođače koji trebaju prevoziti velike terete, ali nisu voljni ulagati novac u veliki kamion ili jednostavno nemaju dovoljno prostora za rad.

Prvi put se pojavio 1948. godine i u osnovi je Vespa tj. moped s velikim četverokutnim prtljažnikom i kabinom.

Ima dvotaktni motor koji stvara karakterističan zvuk koji podsjeća na one osa i pčele, otuda mu i dolazi ime.

Za mlade je bio revolucionarno otkriće jer im je omogućilo da se prvi puta kreću motornim vozilom, jer talijanski zakon ne zahtjeva vozačku dozvolu za ovako male motore.

Najveći doprinos je što je bio sjajan način prijevoza poljoprivrednih dobara iz sela na gradske tržnice, preseljenje iz sela u gradove, čime je odigrao važnu ulogu u gospodarstvu te je i danas, unatoč modernoj tehnologiji i dalje prisutan u svakodnevnom životu i predstavlja prepoznatljivi simbol Toskane.

Želimo vam puno putovanja, avantura, skupljanja predivnih trenutaka i uspomena


I sretan put!


Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili



LEONARDO DA VINCI je najveće ime renesanse, genijalac i majstorski umjetnik, slovi kao jedan od najvećih slikara svih vremena, unatoč možda preživjelih samo 15 njegovih slika, poznat je prije svega kao slikar. Mona Lisa je njegova najpoznatija slika i najpopularniji portret ikad napravljen na cijelom svijetu, dok je „Posljednja večera“ najčešće reproducirana religiozna slika svih vremena. Njegov crtež „Vitruvijev čovjek“ smatra se i kulturnom ikonom, koji je prodan za rekordnih 450,3 miliona dolara na aukciji u New Yorku što predstavlja najvišu cijenu na svijetu ikad plaćenu za neko umjetničko djelo. Iako Da Vinci nije imao akademsku izobrazbu mnogi povjesničari i znanstvenici smatraju ga glavnim primjerom renesansnog čovjeka i univerzalnog genija, opisujući ga kao čovjeka neupitne znatiželje i ogromne mašte. Smatra se jednom od najtalentiranijih osoba koje su ikada živjele.

MICHELANGELOVA umjetnička svestranost bila je toliko velika da se često smatra idealnim primjerom renesansnog čovjeka, zajedno sa svojim suparnikom i kolegom iz Firence, Leonardom da Vincijem. Veliki broj znanstvenika je opisalo Michelangela kao najvećeg umjetnika svih vremena. Njegova brojna djela slikarstva, skulpture i arhitekture svrstavaju se među najpoznatija na svijetu. Njegovo stvaralaštvo smatra se nevjerojatnim, a s obzirom na veliku količinu preživjelih skica smatra se najbolje dokumentiranim umjetnikom Dva najpoznatija kiparska djela „Pieta“ i „David“ napravio je prije 30 godine života.  Tvorac je dvije najpoznatije freske na svijetu i to scene „Postanka“ na stropu Sikstinske kapele u Rimu te „Posljednji sud“ na zidu oltara. Prvi je umjetnik sa zapada čije su dvije biografije objavljene za njegova života, opisujući ga kao vrhovnog umjetnika, ne u jednoj nego u sve tri umjetnosti. Često se u životu nazivao „božanski“, a njegovi suvremenici su se divili njegovoj sposobnosti da u svoja djela usadi osjećaj strahopoštovanja.

GIOTTO talijanski slikar i arhitekt iz Firence, koji je sve svoje likove i njihova držanja crtao u skladu s prirodom i takvom tehnikom crtanja prenoseći motive direktno iz života uveo stil koji je bio zanemaren dvjesto godina, te otvorio put renesansi. Njegovo majstorstvo ukrašavanje freskama kapele Scrovegni u Padovi smatra se remekdjelom rane renesanse, zbog čega ga je općina Firence 1334. godine odabrala da dizajnira novi zvonik katedrale Duomo u Firenci.

DONATELLO je prvi, pravi renesansni kipar, rođen u Firenci gdje je studirao klasičnu skulpturu i iskoristio to za razvoj cjelovitog renesansnog stila u kiparstvu,  iako su njegova najpoznatija djela uglavnom kipovi u krugu, on je razvio novi, vrlo plitki tip reljefa za mala djela te izradio prvi stojeći akt i prvi konjanički spomenik na svijetu koji se nalazi u Padovi pored katedrale, te je svojim stilom urezivanja plitkih linija u reljefu stvorio dojam velike dubine i zauvijek promijenio tijek kiparstva.

BOTTICELLI je talijanski slikar rane renesanse koji je pohađao firentinsku školu pod pokroviteljstvom Lorenza de ‘Medici, njegova najpoznatija djela su Rođenje Venere i Primavera, oba u Uffizi u Firenci. Cijeli je život živio u istoj četvrti Firence, kratko vrijeme boravio u Pisi i u Rimu radeći na Sikstinskoj kapeli, a njegove najveće slike nastale su 1480.-tih koje donose njegove najbolje Madonne, odnosno prikaze Djevice Marije.

Najkreativniji ljudski rad u predivnoj Toskani iznjedrio je mnoštvo prekrasnih imena, a s obzirom da ih je bilo toliko puno izabrale smo ovih pet, a ako vi imate favorita kojeg nismo spomenule slobodno ga opišite u komentarima, pa ćemo napraviti listu TOP 10.


Najslavnija skulptura u Firenci, a zasigurno i u cijelom svijetu je Michelangelov „David“ kojeg je mladi umjetnik s 26 godina pretvorio u najpoznatije remek djelo Toskane i renesanse.

Nastao je iz jednog komada bijelog mramora iz kamenoloma Carrari, poznatom po izrazito bijelom mramoru, a dvojica prethodnika su već radila na njemu, ali su prestala navodeći kako mramor ima previše nesavršenosti.

David je nastao između 1501. i 1504. i na netradicionalan način prikazuje biblijskog junaka u fazi neposredno prije bitke tj. nakon što je donio odluku da se bori protiv velikog ratnika Golijata, zbog čega mu je vrat napet, oči fokusirane na ono što mora napraviti, vene ispupčene na spuštenoj desnoj ruci.

To je prva skulptura koja prikazuje Davida prije bitke, a ne nakon, kako do je to do tada bio običaj kad je prikazivana slava nakon pobjede nad Golijatom s divovskom glavom ili mačem pod nogama.

Oslanjajući se na desnu nogu s lijevom nogom malo prema naprijed, gotovo božanski mladi junak lagano pušta desnu ruku da padne na bedro držeći kamen, dok se druga ruka savija do visine ramena držeći praćku.

Prelijepo, usredotočeno lice procjenjuje svoje šanse kao pravi Firentinac onog vremena dok planira svoj napad protiv puno jačeg protivnika.

Visok 5,17 metara, Michelangelo je na njemu radio u najvećoj tajnosti i skrivao ga do početka 1504., govorilo se da je kreirao voštani model i potopio ga u vodu, pustio da razina vode opada i klesao u mramor ono što je vidio, spavao je sporadično, vrlo često odjeven i u čizmama, jako je rijetko jeo, potpuno se posvetivši svom junaku.

Kip je u tadašnjoj Firenzi ubrzo postao simbol obrane građanskih sloboda i neovisnosti države, a Davidove oči bile su usmjerene prema Rimu.

Nastao je na temelju ideje Arte della Lana tj. ceha vunenih tkanina, koji se sastojao od utjecajnih članova društva, koji su planirali načiniti dvanaest velikih starozavjetnih junaka i smjestiti ih u katedralu.

No, kad je kip dovršen postojala je mala mogućnost da se više od šest tona digne na krov katedrale, te je zbog toga gledajući u kip vidljivo da mu je glava veća, a ruke duže u odnosu na tijelo, da bi se mogao vidjeti iz daljine.

Isprava je stajao na glavnom trgu ispred Palazzo Vecchio gdje je zbog pobuna protiv obitelji Medici oštećen pa je sklonjen u zatvoreni prostor u Galleria dell’Accademia kako bi ga zaštitili i od vremenskih nepogoda, dok je na glavni trg smještena replika.

Na premještanju kipa sudjelovalo je 40 muškaraca koji su ga prebacivali četiri dana iako se radi o udaljenosti od nekoliko stotina metara.

Iako se već više od 500 godina nalazi u Firenci tek je 2010.g. došlo do sudskog spora oko vlasništva nad Davidom, kad je Općina Firenca zatražila vlasništvo nad kipom protivno Ministarstvu kulture koje smatra da je djelo vlasništvo države.

David je postao jedno od najpoznatijih djela renesansne skulpture, simbol snage i mladenačke ljepote, za kojega je Vasari, poznati talijanski slikar i arhitekt naveo da je “nadmašio sve drevne i moderne kipove, bilo grčke ili latinske, koji su ikada postojali”.

Predivna kolijevka renesanse uvijek je na vrhu popisa svih putnika koji skupljaju trenutke i osjećaje, a ne stvari.

Želimo vam puno putovanja, Toskanu dodajte na svoju listu


I sretan put!

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili. 



Najimpresivniji i najslavniji simbol Barcelone i najposjećenija znamenitost u cijeloj Španjolskoj svojom ljepotom i impozantnošću toliko zaokupi pažnju i očara da jednostavno sve ostale građevine u tom trenutku postanu nevažne i postoji samo ona.

Veličanstvena Sagrada Familia, majstorsko je djelo Antonia Gaudija, sina Barcelone i najslavnijeg katalonskog arhitekta i vizionara koji je u svojim djelima prikazivao umjetničku inovativnost kakva se rijetko sreće.

Ona je ujedno njegovo najpoznatije djelo koje je počelo s izgradnjom 1882.g., a Gaudi je preuzeo njenu gradnju godinu dana kasnije, no zbog tragične smrti koja ga je zadesila nije doživio da njegovo remek djelo bude dovršeno.

Bazilika ima tri monumentalne fasade koje prikazuju trenutke Kristova života: rođenje, smrt i uskrsnuće prožete njegovom vječnom slavom.

Gaudí je pomoću različitih stupova i vitraža unutrašnjost učinio da nalikuje veličanstvenoj šumi.

Zanimljivo je da je fondacija koja stoji iza slavno nedovršene bazilike pristala platiti gradskim vlastima iznos od 41 milijun dolara nakon što je utvrđeno da ista nema građevinsku dozvolu unatoč tome što već 137 godina stoji na istom mjestu.


Kad je španjolski prodavač knjiga i filantrop Josep Maria Bocabella, tijekom posjeta Vatikanu iznio želju da se u Španjolskoj izgradi crkva slična onima koje je vidio u Italiji ubrzo je dobio prve privatne donacije i 1882. s arhitektom Francisco Paula del Villarom započeo izgradnju gotičke crkve.

Nakon samo godine dana rada Villar daje otkaz, te na njegovu dužnost stupa Antoni Gaudi kad dolazi do potpune preobrazbe dotadašnjeg projekta i rađa se današnja Sagrada.

Preuzevši projekte i vidjevši do tada učinjene radove Gaudi je odmah krenuo u micanje svih ravnih linija, jer je bio izrazito fokusiran i nadahnut prirodom s poznatom izrekom kako ništa u prirodi nije ravno, pa na fasadi nema ravnih linija, interijer je napravljen tako da stupovi predstavljaju drveća, a razna stvorenja nalaze se u unutrašnjosti.

Dvije kornjače na glavnim stupovima predstavljaju ravnotežu između mora i kopna.


Od tri fasade koliko ih ima s vanjske strane pod budnim Gaudijevim okom dovršena je samo ona poznata kao Božićno pročelje, koje slavi Kristovo rođenje i sastoji se od tri portala Vjere, Milosrđa i Nade.

Zanimljivo je da su za sva lica koja su izgrađena na tom pročelju zapravo korištene maske umrlih stanovnika Barcelone toga doba ili kalupa radnika koji su radili na njenoj izgradnji, pa je ovim činom postala djelom svih ljudi.


Gaudi je bio svjestan da njegovo djelo neće biti završeno za njegova života stoga je izradio modele fasade za buduće arhitekte da završe djelo u skladu s njegovom vizijom, a planirao izgradnju u fazama tako da svaki budući arhitekt može dodati dio svog stila u njenom kreiranju. 

Nisu svi bili oduševljeni njegovim radom pa je 1936.g. gomila anarhista provalila u crkvu i zapalila sve modele i nacrte koje je ostavio Gaudi, pa su poslije tog nemilog događaja najeminentniji arhitekti onog doba morali sastaviti nekoliko preostalih neuništenih nacrta i ponovo rekonstruirati Gaudijevu viziju bazilike. 


Početkom izgradnje bazilike sagrađena je škola Sagrada Familia i bila je namijenjena djeci građevinskih radnika koji su izučeni da rade na njoj.

Gaudi je vjerovao da niti jedna građevina ne smije biti viša od Božjeg djela tj. prirodnog reljefa grada u kojem se izgrađuje, pa je tako zamislio Sagradu da bude nešto niša od Montjuica, brda iznad Barcelone, a prema podacima o završetku gradnje središnja kula će biti visoka 168 m, što je metar niže od Montjuica.

Po završetku bi postala najviša građevina u Europi.

Mozaik na krovu katedrale dizajniran je tako da se u njemu vidi odsjaj mjeseca čime se mjesečina pretvara u neku vrstu svjetionika koja pomorce vraća u sigurnu luku.

Preko dana se odraz sunca na krovu katedrale toliko blješti pa je građevina vidljiva iz svakog dijela grada. 


Iako je izgradnja prešla tek malo više od polovice puta, njen predviđeni dovršetak zamišljen je 2026. upravo kad će se obilježiti 100-godišnjica smrti njenog tvorca Antonija Gaudija, a zanimljivo je da bi u tom slučaju njena izgradnja trajala10 puta duže nego što je bilo potrebno za izgradnju piramida ili 50 godina duže od Kineskog zida.

U kripti Sagrade pokopane su samo dvije osobe, a to su čovjek koji je začetnik ideje o izgradnji crkve u Barceloni,  Bocobella,  te najveći umjetnik i sin Barcelone, Antoni Gaudi.


Zanimljivo je da se izgradnja financira isključivo od ulaznica i privatnim donacijama zbog čega je dobila naziv „Inspirativni hram“, jer njenu izgradnju ne financiraju ni vlada ni crkva, a godišnji proračun je otprilike 25 milijuna eura.

La Sagrada Familia što je u prijevodu “Sveta obitelj” proglašena je 1984. UNESCO svjetskom baštinom iako je pred njom još daleki put do dovršetka.

Za istinsko istraživanje izvana i iznutra trebat će vam oko dva sata, bez penjanja na kule, a otvorena je svaki dan od 9:00 do 20:00 sati, uz redovnu cijenu ulaznice za odrasle od 17,00 €, dok je za studente i mlađe od 30 godina cijena 15,00 €.


Godine 2010. ju je posvetio papa Benedikt XVI, a bilo da ju posjetite kao mjesto za molitvu ili kao čudo arhitekture uvijek ćete joj pristupiti sa strahopoštovanjem. 

Mnogo puta smo ju posjetile i uvijek nas svojom ljepotom šokira, zadivi i očara, zaustavi dah na trenutak i pomislimo: „Kad vidite Sagradu vidjeli ste sve.“.

Kad posjetite Barcelonu, svakako će vas put navesti k predivnoj bazilici stoga se prepustite uživanju svim čulima.


I sretan put!

Pratite nas na društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili

Druga strana virusa, Prilika za buđenje

Da, postoji panična kupovina.

Da, postoji bolest.

Da, postoji čak i smrt.


Kažu da u Wuhanu nakon toliko godina buke

Opet možete čuti ptice.

Kažu da nakon samo nekoliko tjedana tišine

Nebo više nije gusto od pare

Nego plavo i sivo i bistro.

Kažu da na ulicama Asiza

Ljudi pjevaju jedni drugima

preko praznih trgova

držeći prozore otvorenima

tako da oni koji su sami

mogu čuti zvukove obitelji oko sebe.

Kažu da hotel na zapadu Irske

nudi besplatne obroke i dostavu do kuća.

Danas je mlada žena koju poznajem

zauzeta širenjem letaka s njenim brojem

kroz susjedstvo

tako da će stariji imati koga pozvati.

Danas se crkve, sinagoge, džamije i hramovi

pripremaju za doček

i sklonište za beskućnike, bolesne, umorne.

Ljudi diljem svijeta usporavaju i razmišljaju.

Ljudi širom svijeta gledaju svoje susjede na novi način.

Ljudi se širom svijeta bude u novu stvarnost

Koliko smo zaista veliki.

Koliko zapravo malo kontrole mi imamo.

Što je doista važno.


Zato se molimo i toga sjećamo

Da, postoji strah.

Ali ne treba biti mržnje.

Da, postoji izolacija.

Ali ne mora biti usamljenosti.

Da, postoji panična kupovina.

Ali ne mora biti zlobnosti.

Da, postoji bolest.

Ali ne mora biti bolesti duše.

Da, postoji čak i smrt.

Ali uvijek može doći do ponovnog rođenja ljubavi.

Probudite se u odlukama koje donosite o tome kako sada živjeti.

Danas dišite.

Slušajte, iza tvorničkih zvukova panike,

Ptice opet pjevaju

Nebo je vedro,

Proljeće dolazi,

I uvijek smo obuhvaćeni ljubavlju.

Otvorite prozore svoje duše

I premda možda nećete moći

Proći praznim trgom,


Napisao fra. Richard Hendrick, OFM, 13.03.2020. g.

S engleskog na hrvatski preveli: isretanput



Prošlo je punih 75 godina, a atmosfera koja vlada u nekadašnjem logoru smrti ostavlja bez riječi i svi ljudi se ujedine u osjećaju nevjerice, šoka i tišine.

Za Auschwitz se kaže da bi ga svatko trebao posjetiti za života kako bi uvidjeli strašnu prošlost, bolje razumjeli sadašnjost i spriječili takve užase u budućnosti.

Razmišljajući što pisati o logorima Auschwitzu i Birkenauu shvaćam da su riječi suvišne, jer svaka rečenica koju čujete dok hodate prostorom nekadašnjih logora duboko zareže dušu, trajno se nastani u njoj i teško je prihvatiti da je takvo stanje nekada bilo realnost.

A fotografije govore same za sebe.

Odmah na početku napominjem svima koji namjeravaju ići na ovaj izlet da je izuzetno emotivan i stresan, kao i samo čitanje ovog bloga, te mnogi ljudi odustanu na pola.

Nama je osobno ovo najteži izlet i najstrašnija destinacija svih naših putovanja.


Nepregledne kolone turista iz cijelog svijeta vuku se zgradama s natpisima „Prostorije za istrebljenje“, a kad vam se pogledi sretnu osjetite strah i nemoć pa se međusobno, kimanjem glave pitate: „Kako je ovo moguće?“.

Uz stručnog vodiča trosatni obilazak kobnih prostorija i slušanje o nemilosrdnim događajima unutar logora duboko su urezani u srca i svako sjećanje na ovaj izlet ispočetka budi osjećaj nepodnošljivosti u duši.

Iz tog razloga donosimo fotografije i rečenice koje smo čuli od vodiča obilazeći povijesni muzej, gdje je umjesto života vladala smrt, istinu zamijenila laž, osmjehe plinska komora.


„Rad oslobađa“ natpis je koji stoji na ulazu u Auschwitz, jer je njemačka propaganda govorila da je ovo radni logor pa je uslikano preko 200 fotografija obitelji koje sa stvarima pristižu u kamp.

Nitko ne zna zašto su fotograije napravljene i držane su u strogoj tajnosti, ali se pretpostavlja da su poslane Crvenom križu kako bi se sakrila prava istina o događajima unutar kampa.

Dnevno su dolazila 2-3 vlaka i bilo nagurano 1000-3000 ljudi pa su se mnogi zbog nedostatka zraka ugušili.

Kako su ljudi mislili da idu na rad, sa sobom su ponijeli najvrijednije stvari, a naređeno im je da na kofere napišu svoja imena jer će se kasnije vratiti po njih. Nikada nisu.

Nakon fotografiranja slijedilo je razdvajanje u tri kolone u jednu muškarci, drugu žene, a u treću djeca.

Jedan SS oficir bio je zadužen za odlučivanje lijevo ili desno, što je značilo život ili smrt. Njegova odluka bazirala se na pokazivanju rukom bez izgovorene riječi. U tom slučaju odluka je bila: Židovi – smrt, a ne-Židovi život.

Mladi i zdravi ljudi zadržani su za rad, a djeca za pokuse.


Zakon je govorio da se svi Židovi i Romi pristigli u logor odmah ubiju, zakon je govorio da se 11 milijuna Židova iz cijele Europe ubije.

Nakon selekcije sve određene za pogubljenje kao što su stari, nemoćni i bolesni uvjerili su da idu na tuširanje, gdje su pogubljeni u plinskoj komori.

A 90% dovedenih ljudi automatski je pogubljeno, samo zato što su Židovi, govorio je vodič.

Svi, baš svi Židovi su odmah odvedeni na pogubljenje, stalno je ponavljao vodič.

Smrt je uslijedila u roku od 3 sata po dolasku.

Ljudi koji su najviše znali, inteligencija i profesori smatrali su se najopasnijima i po dolasku u logor odmah su pogubljeni, bez obzira jesu li bili Židovi ili ne.

Nitko nikada neće saznati pravi broj žrtava u Aushwitzu.

Nakon selekcije svi koferi su pretraženi, zlato i bogatstvo zadržano te su postali vlasništvo Trećeg Reicha, a odjeća poslana njemačkoj sirotinji.


U radnom dijelu kampa ljudi su umirali od gladi, teškog rada ili brutalnosti, a onaj koji je odbijao raditi bio je izveden van, skinut do gola na veliku hladnoću, gdje su ga polijevali vodom dok se ne bi smrznuo i umro.

Jedan od načina mučenja bila je i prozivka. Tisuće zatvorenika morali su mirno stajati na glavnoj ulici tijekom prozivke koja je trajala satima na hladnoj poljskoj zimi gdje su temperature često ispod – 20 stupnjeva zbog čega su se mnogi smrznuli.

Kad su SS vojnici 1940. zauzeli Auschwitz postojalo je 20 garnizona od ranije koji su korišteni kao zatvori, da bi zatvorenici po naređenju izgradili u prvom navratu 8 novih zgrada, a kasnije još 14 zgrada, pa su zbog napornog rada svakodnevno umirali.


U dijelu kampa sa zatvorenicima svakodnevno je svirala limena glazba kod prebrojavanja, kao bi se uvjerili da su svi ljudi na broju.

Ukoliko je neki zatvorenik pobjegao, cijela njegova obitelj je uhićena i dovedena u Auschwitz, morali su stajati cijelo vrijeme ispod znaka na kojem je pisalo zbog čega su uhićeni i stajali bi tamo danima bez hrane i ičega, sve dok zatvorenik koji je pobjegao nije ponovo uhićen.

A sve kako nikom drugom ne bi palo na pamet da pokuša pobjeći.

Vješanje se uvijek odvijalo javno i svi su zatvorenici izvedeni van kako bi gledali smaknuće.

Ljudi osuđeni na vješanje stajali bi u koloni i prilazili vješalima jedan po jedan do posljednjeg koraka u nemilosrdnu smrt koja je tada možda predstavljala i spas od užasa.


U dijelu logora za mučenje nalaze se male uske sobice bez prozora gdje su zatvorenici osuđeni na zatvor morali tri dana i tri noći budni stajati na nogama bez da se naslone ili sjednu, te su sva tri dana morali naporno raditi.

Nakon tri dana umrli bi od nespavanja.

U drugim malim sobicama zatvorenici su ostavljeni da se uguše jer nije bilo prozora niti zraka.


Ujutro, umjesto kave ili čaja, pola litre vode.

Glavni obrok u logoru bila je juha pripremljena na način da se u ogroman lonac vode doda svega nekoliko krumpira, prosa i raženog brašna, toliko vodenasta i rijetka, groznog okusa koju je zatvorenicima bilo teško jesti.

Večera je sadržavala komad crnog kruha, komadić kobasice od 25 grama, malo margarina, marmelade ili sira.

Ljudi koji su uspjeli preživjeti ovaj teror po oslobođenju težili su svega 25 kg.


Svakih pet mjeseci bilo je dozvoljeno tuširanje ljudima u logoru, osim radnika u kuhinji koji su se zbog održavanje higijene tuširali jednom mjesečno.

Logor Birkenau, predstavljao je najveći koncentracijski logor ograđen bodljikavom žicom sa strujom, oko cijelog kampa 2 km u dužinu i 800 m u širinu sa nebrojenim drvenim barakama za smještaj zatvorenika, a barake su nekada bile štale za konje.

Logor Birnekanu je ostao onakav kakav je bio i u njemu do danas ništa nije mijenjano tako da osjetite užase prošlosti čim prođete kroz „Vrata smrti“.

U jednu baraku bilo je nagurano 400 zatvorenika, a WC-i su bili smješteni na kraju prostorije.

Bilo je ukupno 190 WC-a, potpuno otvorenih, gdje su zatvorenici pred svima obavljali nuždu, bez vode, papira ili sapuna.

U drugom dijelu barake, ponavljamo bez odvajanja, bili su kreveti na kat gdje su ljudi spavali.

To je predstavljalo najneugodnije mjesto za boraviti, jer je smrad bio nesnosan, pomiješan s mirisom spaljenog ljudskog mesa koji se širio iz plinskih komora smještenih na kraju logora.

Čišćenje tih WC-a unutar baraka smatralo se dobrim poslom jer su zatvorenici međusobno mogli popričati ili razmjenjivati stvari, bez da ih vide vojnici. WC-e su čistili golim rukama.

Cijeli prostor se grijao sa dvije peći, a s obzirom na najniže izmjerene zimske temperature u Poljskoj na ovom mjestu od -41 stupanj C te jaki vjetar koji je kosio ledinu, te činjenicu da vrlo često nije bilo ogrijeva, mnogi su se zatvorenici smrznuli i umrli.


Bolnica je bila samo propaganda i nije služila za pomoć, nego za pokuse.

Josef Mengele je bio glavni liječnik koji je vršio nemilosrdne pokuse na ženama i djeci.

Mnogi zatvorenici bili su upotrijebljeni u okrutnim pseudo-medicinskim eksperimentima što je bio dio nacističkog koncepta da neprijatelji države trebaju služiti Reichu bilo radom ili smrću tijekom znanstvenog istraživanja.

Neki od sadističkih eksperimenata temeljeni su na sterilizaciji žena i muškaraca, bolest gladi, genetskim testovima osobito na djeci,  ispitivanju raznih toksičnih tvari na ljudima, hipotermije, elektrošokovi,  sve veći užas od užasa.

Osmislio je da žene rađaju samo blizance, da sva novorođena djeca imaju plave oči, teško je prebrojiti koliko je ljudi postalo žrtvama tog mučenja.


Zgrada se sastojala od nekoliko prostorija.

Svatko je na ulasku u prvu, veću prostoriju dobio sapun.

Dolaskom u podrum iste zgrade uslijedilo je pogubljenje u plinskoj komori.

Sve se odvijalo u podrumu kako nitko izvana ne bi čuo što se u zgradi događa.

Umiranje gušenjem trajalo je 30 minuta.

Ljudi su unutra bili nagurani jedni preko drugih tako da nije bilo prostora za pad na pod, pa su se njihova mrtva tijela naslanjala jedno na drugo i tako ostala.

U prostoriji do plinske komore smještene su dvije peći za kremiranje gdje su mrtvi automatski kremirani.

U logoru Birkenau plinske komore bile su smještene na kraju tračnica u blizini šume, a uništene su netom prije oslobođenja logora.

Svakodnevno su po logorima padale ogromne količine pepela, gusto kao najgušći snijeg i svaki komadić prostora bio je prekriven debelim, sivim slojem  koji se preko dimnjaka širio posvuda.

U muzeju postoji 2 tone ljudske kose od kojih su ostali zatvorenici bili prisiljeni izrađivati tepihe.


Svaki zatvorenik je po dolasku u logor dobio oznaku u boji prema jednoj od označenih kategorija i dobio je broj logora, to su bili politički zatvorenici, Jehovini svjedoci, iseljenici, socijalisti, kriminalci, homoseksualci, te Židovi koji su imali dodatne žute trokute vidljivo istaknute na odjeći.


Ukupno 928 zatvorenika pokušalo je pobjeći iz Auschwitza, i to 878 muškaraca i 50 žena, od čega je 196 zatvorenika uspješno pobjeglo iz logora i većina ih je doživjela kraj rata.

Po oslobođenju logora 7.000 zatvorenika ugledalo je slobodu.

Najstariji poznati preživjeli iz Auschwitza bio je Antoni Dobrowolski, koji je umro u dobi od 108. godina, 21.10.2012.g. u Poljskoj.

Preživjela je i poljska babica Stanislawa Leszczynska koja je trudnicama u logoru pomagala da se rode preko 3000 beba, a svoje iskustvo kako je riskirala život da bi spasila novorođenčad opisala je u knjizi „Izvješće o babici iz Auschwitza“.  

Preživio je i židovsko-grčki boksač Salamo Arouch zahvaljujući svojim borbenim vještinama, jet su ga nacistički vojnici koristili za boksačke mečeve organizirane za zabavu, te je osvojio oko 200 borbi i to ga je održalo na životu.

U logoru je postojala javna kuća “Puff”, gdje su prostitutke trebale su biti motivacija za zaposlene zatvorenike te je trebao zaustaviti homoseksualnost koja se proširila među zatvorenicima. U njoj su bile zaposlene poljske i njemačke žene koje su također preživjele.


Hvala što ste pročitali ovaj blog do kraja, na kraju donosimo citat jedne djevojčice koja je djetinjstvo provela u Auschwitzu:

„Nikada mi neće biti jasno kako jedno ljudsko biće može učiniti takve užasne stvari drugom ljudskom biću.“ Irene, svjedok preživjelih užasa

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili


Priča o Johnu Jacobu Astoru

Priča o američkom biznismenu i najbogatijem čovjeku na svijetu, vlasniku hotela Waldorf-Astoria u New Yorku, koji je tragično preminuo na Titaniku, prožeta njegovim citatima i o posljednjim satima.

Foto: Wikipedia


Rođen je 13.07.1864. na seoskom imanju u slikovitoj dolini rijeke Hudson u New Yorku i bio je najmlađi od petero djece i jedini sin poslovnog čovjeka, kolekcionara i uzgajivača trkaćih konja Williama Astora Jr.

Talijanska kuća njegovog oca obnovljena je 1904. te joj je dodan Casino, prvi zatvoreni bazen u SAD-u, zatvoreni teniski teren, kuglana i streljana, a imanje je smješteno na 50 hektara i danas se koristi kao mjesto za vjenčanja, na kojem se 2010. udala  Chelsea Clinton, kći bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i skoro predsjednice Hilary Clinton.

Njegov djed, istog imena John Jacob Astor,  porijeklom Nijemac, bio je poznati trgovac krznom što ga je učinilo jednim od najbogatijih ljudi u SAD, dok je njegov otac odnosno pradjed Astora Jr. bio ugledni biznismen nekretninama.

U njegovom obiteljskom stablu nalaze se senatori, pjesnici, polubrat predsjednika Roosevelta, bankari i drugi imućni ljudi tog vremena.

J.J. Astor je pohađao Harvard gdje je zbog neozbiljnog izgleda i diletantskog razmišljanja o životu zaradio nadimak „Jack Ass-tor“ (Magarac).

U mladim danima bavio se svim i svačim, pa je u šarolikom životopisu zabilježio doba kad je bio pisac, napisavši znanstvenofantastični roman o životu u 2000. na planetima Saturn i Jupiter pod nazivom „Putovanje u druge svjetove“.

Poznat je i po nekoliko izuma u studentskim danima uključujući kočnicu za bicikle, a pomogao je i razvoju turbinskog motora.

Iako je bio bogatog porijekla, sam je morao pristupiti zarađivanju za život te krenuti svojim putem, što je potvrdio i najpoznatijom rečenicom iz tih dana: „Jedini teški korak u izgradnji mog bogatstva bilo je prvih tisuću dolara. Nakon toga sve je bilo lako.“


Bio je biznismen, trgovac nekretninama, investitor, pisac, izumitelj, pukovnik u španjolsko-američkom ratu i najistaknutiji član ugledne obitelji Astor.

Krajem 19. st. New York je bio u razvoju kad je ugrabio priliku vidjevši da se grad počinje rapidno širiti pa je prodavao i kupovao zemljišta oko Times Squera za hotele i druge nekretnine čime je postao najpoznatiji njujorški bogataš.

Godine 1897. u New Yorku je sagradio hotel „Astoria“, najluksuzniji hotel na svijetu te se pridružio hotelu Waldorf koji je bio u vlasništvu njegova rođaka i suparnika Wiliama kad je nastao čuveni hotel svjetskog glasa Waldorf-Astoria Hotel.

Njegovo najpoznatije poslovno geslo glasi: „Ako želite nešto učiniti, nazovite nekoga da to učini za vas; ali ako želite da to bude dobro, učinite to sami.“

Krajem 19. st. sudjelovao je u španjolsko-američkom ratu tri godine, osobno je financirao topničku jedinicu koja je služila na Filipinima te zaradio titulu pukovnika te su ga kasnije tako oslovljavali.


Astor je uvijek slijedio najmodernije trendove noseći uredno začešljanu frizuru i brkove koji su tada bili posljednji modni krik, a u džepu njegova plavog odijela uvijek je virio plavi rupčić s uvezenim inicijalima, nosio je remen sa zlatnom kopčom, smeđe čizme s crvenim gumenim potplatama, te košulje od flanela s izvezenim „J.J.A.“ na ovratniku.

Od modnih dodataka uvijek je imao zlatni sat i manžete, dijamantni prsten sa tri kamena, zlatnu olovku i bilježnicu s zlatnim koricama.


Dana 17.02.1881. oženio se Avom Lowe Wiling s kojom je dobio sina Wiliama Vinceta i  kći Avu Alice. 

Nakon 18 godina braka Astor je zatražio razvod navevši kako se zaljubio u atraktivnu socijalisticu, 18-ogodišnju Madeline.

Njegov životni moto bio je iskrenost prema sebi i prema drugima, stoga drugačije nije mogao postupiti.

Upravo to je potvrdio kad je cijeloj njujorškoj eliti objavio da se ženi za 29 godina mlađu nevjestu, što je u „Doba nevinosti“ u New Yorku bilo izuzetno skandalozno i nezamislivo, u vrijeme kad su se obitelji odricale svojih članova koji su se odlučili razvesti.

Svadba je upriličena u plesnoj dvorani njegove majke u dvorcu Newport na Rhode Islandu, a gotovo svi su dvojili zbog velike razlike u godinama dok je njegov sin javno iskazivao prezir prema očevom izboru, no ipak se na vjenčanju odlučio ponašati kao gospodin te mu bio kum.

Od rijetkih ljudi koji su podržavali ovaj brak bila je njihova prijateljica Margaret Brown, kasnije preimenovana u Molly Brown koju u filmu Titanic glumi Kathy Bates.


Madeline je ostala trudna na medenom mjesecu proputovanjem svijetom, a bračni par je želio da se dijete rodi u SAD-u te su se ukrcali na Titanic sa 5 sluga i voljenim ljubimcem, psom.

O dramatičnim trenucima na Titaniku svijetlo dana ugledale su mnoge priče vezane uz njih, neke su nepotvrđene, a pojavljivale su se u ondašnjim novinama, časopisima i knjigama o potonuću.

Jedna priča govori da je Astor otvorio brodsku uzgajivačnicu i pustio pse uključujući i svog voljenog ljubimca.

U jednom časopisu objavljeno kako se Astor ipak ukrcao na posljednji čamac sa svojom trudnom suprugom, no da je vidio preplašeno dijete na palubi pa mu je ustupio svoje mjesto.

Druga govori da je stavio ženski šešir na jednog dječaka kako bi osigurao da dijete može uči u čamac za spašavanje.

Zanimljiva i pomalo smiješna priča je da je u trenutku samog udara u santu, kad je brod od udara u ledeni brijeg odskočio i komadi leda su popadali na palubu, Astor uzviknuo: „Tražio sam led, ali ovo je smiješno.“

Kad je Titanik udario u ledeni brijeg Astor je o odmah obavijestio svoju suprugu koja je spavala, rekavši joj da šteta nije ozbiljna.

Nakon nekoliko trenutaka ona mu se supruga pridružila, a Astor je vrškom olovke odrezao   oblogu prsluka za spašavanje i pokazao joj sadržaj kako bi ju uvjerio da od njega nemaju koristi te joj izjavio: “Ovdje smo sigurniji nego u čamcu.“


Kako su ljudi krenuli u čamce za spašavanje, Astor je pomogao svojoj supruzi da sa sluškinjom i medicinskom sestrom uđe u čamac, te ju je podigao kroz prozor broda i smjestio u čamac, navevši kako je supruga u „osjetljivom stanju“, te upitao može li se i on pridružiti svojoj ženi na što mu je rečeno da se muškarce ne smije ukrcavati dok se sve žene i djeca ne ukrcaju, pa je upitao za broj čamca kako bi im se kasnije pridružio i rečeno mu je Broj 4.

Spasilački čamac broj 4. spušten je u more u 1:55 sati, a Astor je ostao sam dok su drugi pokušavali osloboditi ostale čamce.

Navodi se da je posljednji put viđen živ na krilu desnog mosta kako puši cigaru s  Jacquesom Futrelleom, a nakon samo pola sata brod je nestao ispod površine oceana.

Jedan preživjeli putnik kasnije je tvrdio da je vidio Astora u vodi kako se drži za splav potpuno smrznutih nogu, te su ih zbog smrti bili prisiljeni otpustiti, kad su im tijela nestala u oceanu.

Njegova mlada supruga Madeleine Force Astor, njezina medicinska sestra i sluškinja su preživjele. Pukovnik Astor, njegov sluga, Victor Robbins i Futrelle nisu.

Posije su poslani brodovi da izvuku sva tijela s mjesta potonuća i od 1.517 putnika i posade koji su se utopili samo su 333 tijela pronađena.

Astorovo tijelo je identificirano po inicijalima ušivenim na ovratniku njegove jakne i po zlatnom, džepnom satu.

James Cameron ga je u filmu „Titanic“ prikazao kao neustrašivog gospodina koji je ispijajući svoj viski rekao: „Otići ćemo kao gospoda.“


Vijest o njegovoj smrti poput bljeska odjeknula je New Yorkom pa su na svim naslovnicama tadašnjih novina bile njegove slike, a hotel Wadorf-Astoria postala je glavna lokacija američkih istražitelja o potonuću Titanika.

Astor je sahranjen na groblju Trinity Church na Manhattanu, a četiri mjeseca nakon što je Titanic potonuo, Madeleine Astor rodila je sina, Johna Jacoba “Jakey” Astor VI.  

Astor je bio jedan od najbogatijih ljudi na svijetu koji je u vrijeme smrti imao neto vrijednost oko 87 milijuna dolara što je 2018. bio ekvivalent 2,26 milijardi dolara.

Upravo iz tog razloga sva su zanimanja bila usmjerena na podjelu imovine, a novinari su pomno pratili  slučaj.

Njegova djeca iz prvog braka, sin William Vincent naslijedio je najveći dio imovine, imanje i jahtu Noma, a kći Ava koja je tada živjela s majkom je dobila skrbnički fond vrijedan 10 milijuna dolara.

Madeline je ostavio 100.000 dolara te skrbnički fond od pet milijuna iz kojeg je dobivala prihod.  Naslijedila je dvorac na križanju 65. ulice i Pete avenije, palaču u Newportu, luksuznu limuzinu i pet najljepših konja, u kojem obilju je uživala sve dok se nije drugi put udala.

Njegov sin iz braka s Madeline naslijedio je tri milijuna dolara koje je mogao trošiti tek po navršenoj 21 godini života.        


Astorovo najveće životno geslo kojeg se slijepo držao je „biti iskren, marljiv i ne kockati“, što je u životu uvijek i bez razmišljanja činio.

Jednom su ga upitali što bi bio da se ponovi rodi, na što je odgovorio: „Kad bih mogao ponovo započeti život, znajući ovo što sada znam i imao novca za ulaganje, kupio bih svaku stopu zemlje na otoku Manhattanu.“

Inteligentan i samosvjestan, tolerantan, pošten i ljubazan, Astor je uvijek zračio pozitivnom energijom, uživao u životu do posljednjeg trenutka kad je džentlmenski napustio ovaj svijet.

Njegova inspirativna priča nas potiče da širenjem vlastite svijesti, pozitivnim stavom prema životu, dobrotom prema bližnjima i poduzimanjem pravih koraka, jer bez akcije nema nikakve reakcije i mi uspješno kročimo u potrazi za duhovnim i materijalnim obiljem koje nam po rođenju pripada.


Bogatstvo je rezultat navike, rekao je Astor, stoga nam svima u Novoj Godini želimo da se naviknemo na najbolje!!!


I Sretan Put!