BLOG

PARK GÜELL – MAŠTOVITI SVIJET IZ BAJKE

PARK GÜELL – MAŠTOVITI SVIJET IZ BAJKE

Najpopularnija turistička atrakcija u Barceloni i jedinstveno mjesto pod suncem nikog ne ostavlja ravnodušnim, donosimo poznate i nepoznate činjenice, zanimljivosti i druge poslastice.

KAKO JE ZAMIŠLJENA BAJKA?

Jedna od najpopularnijih atrakcija u Barceloni je Park Güell smješten na brežuljcima gradske četvrti Carmel, daleko od gradske vreve i smoga, dizajniran od najpoznatijeg španjolskog arhitekta Antonia Gaudia spoj je čarobnog svijeta mašte, akustičnosti i predivne prirode.

Njegova povijest je izuzetno zanimljiva i priča je to s početka 20.st. kad je Eusebi Güell svom najboljem prijatelju i štićeniku Gaudiju predložio da dizajnira park.

Genijalan projekt ovih vizionara prvotno je zamišljen kao moderno stambeno naselje smješteno daleko od gradske vreve i ispočetka uopće nije bilo u vidu da postane park.

Prema projektu plan je bio da se napravi 60 vila na 60 parcela sa svim modernim pogodnostima kao što su tekuća voda, sanitarni čvor, praonica rublja i sl., te da se uključe svi sadržaji poput tržnice, crkve i javnog trga. 

Glavni ulaz u park ima sa svake strane po jednu zgradu predviđene kao portirske kućice s uredom gdje su budući stanovnici trebali sigurno i bezbrižno svakodnevno prolaziti po povratku iz grada.

U cijelom parku dovršene su samo dvije zgrade i to kuća model i kuća čuvara koje su trebale poslužiti privlačenju investitora, no ovaj pokušaj je bio bezuspješan, jer nitko nije želio ulagati, a od ukupnih 60 parcela uspjela se prodati samo jedna, tako da su 1914. radovi prekinuti, a 1926. parcela službeno otvorena kao javni park.

Izložbena kuća u parku je mjesto gdje je Gaudi živio do kraja svog života 1926. zajedno sa svojim ocem i bolesnom nećakinjom, a mnogi pretpostavljaju da je on projektirao sve kuće u parku, no tome nije tako i upravo je ova kuća djelo drugog katalonskog arhitekta Francesca Berenguera.

Gaudi je umro tragičnom smrću kad ga je pregazio tramvaj, a s obzirom na njegovu skromnu odjeću koju je nosio, nisu primijetili da se radi o čuvenom arhitektu, nego su misleći da je običan žitelj, pomoć poslali prekasno.

Nakon njegove smrti kuća je pretvorena u Gaudijev muzej.

ZANIMLJIVOSTI 

Kad na radio Park Güell najpoznatiji sin Barcelone, Gaudi, bio je inspiriran britanskim vrtovima iz 19. st. pa ga je iz tog razloga nazvao „park“ i nije koristio katalonsku riječ „parc“.

Kako su sva Gaudijeva djela inspirirana prirodom tako je i s parkom gdje je prirodni svijet utkan u svaki djelić okoline.

Fasciniran činjenicom kako ništa u prirodi nije ravno Gaudi nikada u svojim projektima nije koristio ravne linije, a najčešće motive je crpio iz mediteranskog ozračja more, biljke, drveće, školjke i stijene.

NAJPOZNATIJI SIMBOL BARCELONE – „EL DRAC“

Najfotografiraniji na svijetu, šareni salamander ponosno stoji na stepenicama na ulazu u park i poznat je kao „el drac“, zmaj ili gušter.

Desetljećima se smatra simbolom grada i najpoznatijim amblemom Gaudija pa je bio na meti tri vandala koji su ga 2007. godine pokušali potpuno uništiti.

Mladići su ušli u park i željeznim šipkama snažno udarala po kipu pri čemu su nanijeli ogromne štete njegovom licu.

Srećom, policija je brzo reagirala i uhitila ih prije nego su nanijeli još veću štetu, ali tragovi ovog događaja vidljivi su i danas.

Kip je dužine 2,4 metra i čini se kao najveći čuvar stubišta u monumentalnom području i zaštitnik parka.

Izgrađen je od opeke i prekriven šarenim „trencadisom“, tehnikom koju je izumio Gaudi i stalno ju koristio.

Kako bi svojim djelima unio jedinstvenost i šarenilo, inovativni Gaudi izmislio je potpuno novu tehniku koja predstavlja mozaični ukrasni sustav u kojem se površine prekrivaju malim komadima slomljene keramike.

Riječ „trencadís“ na katalonskom jeziku znači “sjeckana”, a odnosi se na male komadiće sjeckane keramike.

Upravo u Parku Güellu najbolje je prikazana ova tehnika, jer se čuveni arhitekt pobrinuo da se koristi u svakom njegovom dijelu.

Prekrasni salamander jedan je od najomiljenijijih i najprepoznatljivijih simbola Barcelone kojeg svaki turist u vidu suvenira s radošću ponese kući.

ŠTO VIDJETI O PARKU?

Jedna od najvećih atrakcija u parku svakako je ogromna terasa s dugačkom klupom u obliku zmije s koje puca fantastičan pogled na Barcelonu.

Iako je klupa napravljena od kamena sa šarenim i razigranim djelićima keramike njen dizajn je savršen tako da je sjedenje na njoj potpuno ugodno i ne pričinja teškoće.

Iako mnogi misle da je klupa Gudijevo djelo njen dizajner je zapravo Josep Maria Jujol, arhitekt koji je blisko surađivao s Gaudijem.

U parku postoje Austrijski vrtovi, a predstavljaju mjesto na kojem je bila zamišljena izgradanja stambenih objekata koji nikad nisu zaživjeli pa se danas taj dio koristi kao rasadnik općinskih biljaka, a ime je dobio prema donaciji drveća iz Austrije 1977.g.

U cijelom izvanrednom arhitektonskom zdanju se osim predivne prirode može vidjeti čak nekoliko vrsta veselih i raspjevanih papagaja koji se gnijezde na vrhovima palmi, a njihov cvrkut donosi puni osjećaj sreće za uživanje svim čulima.

Iako se mnogi pitaju zašto se park ne zove po njegovu tvorcu Gaudiju, nego Güell, razlog je taj što je Gaudi bio iznimno poznat po svojoj skromnosti i nije se volio razmetati svojim imenom, pa je ovu predivnu kreaciju nazvao po prijatelju i najvećem zaštitniku koji je financirao nekoliko njegovih velikih projekata Eusebiju Güellu, a osim parka u Barceloni su Colonia Güell i Palau Güell, djela istog majstora.

SALA HIPOSTILA ZAMIŠLJENA KAO TRŽNICA

Prekrasan, natkriveni dio parka dizajniran je 1907. godine zapravo je zamišljen kao glavna tržnica u cijelom naselju na kojem bi ljudi svakodnevno trgovali i družili se.

Njen naziv potječe od riječi „hypostyle“ što bi u prijevodu značilo „pod stupovima“ i tu je smješteno 86 dorskih stupova, visine 6 metara, a promjera 1,2 metra.

Zanimljivo je da središnja točka cijelog objekta sadrže četiri stropne svjetiljke koje predstavljaju četiri godišnja doba.

Ovakvo senzacionalno zdanje zaslužuje punu pozornost svih posjetitelja i nezaobilazno mjesto za posjetiti dok boravite u parku.

PORTICO – PRAONICA RUBLJA

Fenomenalan, akustični dio parka s arkadama i ukoso postavljenim stupovima zamišljen je kao prolaz koji bi međusobno povezivao kuće jednu s drugom. 

Gaudi ih je osmislio kao puteve na koje se ne može ući s ceste, nego zaštićuju cijeli kompleks od upada radoznalih ljudi, a dizajnirao ih je koristeći kamen koji je našao u okolici i savršeno ih integrirao u prirodni krajolik te predstavljaju imitaciju oceanskih valova.

U ljetno doba, na vrelom španjolskom suncu, ovo mjesto u potpunoj hladovini predstavlja savršenu lokaciju za osvježenje u kojem neprestano struji lagani vjetrić, a nerijetko se mogu čuti izvrsne glazbene izvedbe lokalnih umjetnika kad zbog savršene akustičnosti cijeli doživljaj parka postaje nezaboravni koncert svih užitaka odjednom.

NA KRAJU

Više od 90% parka je otvoreno za besplatni obilazak, jedino se naplaćuje monumentalni dio sa zmajem, klupom i tržnicom za koji obilazak je potrebna ulaznica uz koju je boravak u tom dijelu dozvoljen 30 minuta.

Park Güell predstavlja jednu od najvažnijih znamenitosti Barcelone, remek-djelo umjetnosti, živuća bajka na zemlji i 1984. dodan je na listu UNESCO svjetske baštine u „Djela Antonia Gaudia“.

Danas privlači milijune posjetitelja iz cijelog svijeta koji, zadivljeni Gaudijevom djelima dok je bio na vrhuncu kreativne moći, pobjegnu na tren u ovaj u čudesan, magičan svijet bajke smješten na obroncima brda Càrmel u Barceloni.

Želimo vam puno putovanja, kad budete u Barceloni, majstorski „Park Güell“ dodajte na svoju listu!

Hvala,

I Sretan Put!

Pratite nas na društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili

CASA MILÀ I CASA BATLLÓ-Majstorske građevine neponovljivog Gaudia

CASA MILÀ I CASA BATLLÓ –
MAJSTORSKE GRAĐEVINE NEPONOVLJIVOG GAUDIA

Casa MILÀ I Casa BATLLÓ – kako su izgrađene i što simboliziraju dvije najpoznatije kuće Barcelone, zanimljivosti, nepoznato, anegdote i druge poslastice.

Da čovjek stvara umjetnost za čovjeka najbolje dokazuju djela velikog vizionara, umjetnika, sina Barcelone i izuzetnog arhitekta Antonia Gaudia.

CASA MILÀ ILI „LA PEDRERA“ – ČISTA UMJETNOST

Casa Milà predstavlja Gaudijevo posljednje djelo prije nego se posvetio izgradnji katedrale Sagrada familia, poznata je pod nadimkom La Pedrera, što znači „kamenolom“ i jedna od najljepših znamenitosti Barcelone.

Gradnja je započela 1906., dovršena je četiri godine kasnije i nije odmah otvorena, jer je Gaudi dao pečat odobrenja tek 1912., prije useljenja prvih stanara.

Izgrađena u Gaudijevom stilu gdje zakrivljene grede i zidovi okružuju obod svakog kata s fasadom od prirodnog kamena i bijelim keramičkim pločicama, mramorom i mozaicima te zadivljujućim krovom maštovitih oblika.

Gaudi je uvijek koristio elemente iz prirode koje je vješto dodavao u svoja neprikosnovena djela tako da sama Casa Milà izvana izgleda kao kamena, valovita koža nekog gmaza, dok njeni čelični balkoni podsjećaju na nakupine morske trave koje plutaju po površini mora.  

Za vrijeme kišnih dana njen krov podsjeća na sliku broda koji se nalazi na olujnoj pučini, a tijekom dana podsjeća na predivan krajolik.

Koliko je Gaudi bio vizionar govori činjenica da je prvotno zamislio da se naprave spiralni prilazi stanovima kojima bi se s ceste moglo dolaziti automobilima, u smislu da automobil parkirate doslovno ispred vrata svog stana.

No, to mu nije uspjelo pa je u kući napravio podzemnu garažu koja predstavlja jednu od prvih podzemnih garaža na svijetu.

MANJE JE POZNATO

Ime je dobila po poznatom španjolskom biznismenu Peri Mila koji je naručio njenu izgradnju, a njegova bogata supruga Roser Segimon odigrala je najvažniju ulogu oko izgradnje, budući je ona financirala većinu projekta.

Manje je poznato da je Pere Mila po završetku izgradnje tužio Gaudija navodeći kako ga je njegova ekstravagancija u gradnji dovela na prosjački štap.

Isto tako mnogi ne znaju da je po završetku bila predmet ruganja lokalnog stanovništva što je trajalo desetljećima, da bi se tek 80.-tih spasila od propadanja i zanemarivanja, a 1984. zbog svoje umjetničke vrijednosti kao jedna od najljepših građevina ne samo u Barceloni, nego i u svijetu, uvrštena na UNESCO listu svjetske baštine.

Jednom prilikom poznati slikar Santiago Rusinyol došavši u Casu Milu i vidjevši sve njene vijugave zidove je rekao da bi ovdje bilo puno bolje za ljubimca imati zmiju, nego psa.

Kad je završena izgradnja jedan od stanara je htio postaviti koncertni glasovir u koraljni greben stana u kojem je stanovao, pa je upitavši Gaudia zašto je načinio takvu građevinu koja kao da je stvorena za vijugava stvorenja, a ne za ljude, ovaj mu je otresito odgovorio: “Nabavite violinu!”.

RAZGLEDAVANJE

Iako su neka mjesta ograničena za javnost svi zainteresirani mogu proći kroz ogromna željezna vrata koje je dizajnirao Jujol te doći na krov, potkrovlje i gornji kat.

U zgradi i danas postoje iznajmljeni stambeni objekti u kojima neke obitelji žive preko 70 godina.

 Od 1. siječnja 2013. Casa Milà dom je zaklade „Catalunya La Pedrera“ koja pomaže ljudima da grade bolju i pravedniju budućnost.

Trebat će vam oko 50 minuta za posjet s audio vodičem, a zatvara se u 21:00 sat.

CASA BATLLÓ – „ZMAJEVA KUĆA“

Najoriginalnija kuća Antonija Gaudija ukrašena je staklom i keramikom, a fantastičan krov predstavlja alegoriju svetog Juraja, zaštitnika Katalonije, kako ubija zmaja.

Zanimljivo je da je kuća bila građevinski projekt profesora arhitekture Emilia Sala Cortés, čiji je student bio Antoni Gaudi, a obzirom na njegovu bujnu maštu može se reći da je učenik nadmašio učitelja.

Prvotna ideja je bila srušiti postojeću kuću i izgraditi novu, ali zahvaljujući Gaudijevoj hrabrosti odlučeno je provesti obnovu kuće kojom je klasična građevina pretvorena u remek djelo modernizma prepunog domišljatosti i originalnosti.

Mozaik od slomljenih keramičkih pločica i stakla prepoznatljivi je stil genijalnog arhitekta koji je prirodne ljepote uvijek pretakao u svoja djela i posebno je vidljiv na pročelju zgrade.

Najljepše ju je pogledati u svitanje ili sumrak, jer se tada pločice na fasadi stvaraju poseban svjetlosni efekt gdje u dodiru sa svjetlošću valovi na fasadi podsjećaju na mirno more.

Koliko je bio nadahnut prirodom govori i činjenica da je u unutrašnjosti jedna od glavnih atrakcija i remek djelo talentiranog arhitekta drvena ograda, načinjena od jednog komada drveta i predstavlja kitovu kralježnicu, nastala rukama samog Gaudia.

Dolaskom u potkrovlje imate dojam da se poput Jone nalazite u unutrašnjosti kitovog trbuha.

I balkoni kuće potiču maštu jer valovita željezna ograda koja stoji na kamenom postolju u obliku školjke,  jedne podsjeća na lubanje, druge na venecijanske maske, dok treći u njima vide kornjače.  

Legendarni krov zaslužan je zašto se Casa Batlló naziva „Zmajeva kuća“, a povezana je sa Sv. Jurajem koji ubija zmaja, time da pločice oko zgrade podsjećaju na zmajeva leđa, dok križ simbolizira mač kojim je ubijen zmaj.

Doslovno postoji život gdje god se okrenete u ovoj kući.

Da je bio ispred svog vremena govori i činjenica da je stvorio ventilacijski sustav pazeći na energetsku učinkovitost, a sastoji se od različitih otvora na prozorima kuće za precizno reguliranje zraka, bez potrebe za otvaranjem prozora, koji pomažu održavanju topline zimi ili prozračivanju ljeti.

Ovo temeljno djelo katalonskog modernizma iz 1877. nalazi se u ulici Passeig de Graçia i danas je u vlasništvu obitelji Bernat.

Svi koji posjete Barcelonu ostanu zatečeni građevinama neponovljivog Gaudia, jer vidjevši njegova remek-djela mnogi znaju reći da su vidjeli sve.

Želimo vam puno putovanja, prijestolnicu Katalonije dodajte na svoju listu.

Hvala,

I Sretan Put!

Više o predivnoj Barceloni možete pročitati u našem blogu:

BARCELONA – NAJLJEPŠI EUROPSKI GRAD

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ne biste ništa propustili!

BARCELONA – NAJLJEPŠI EUROPSKI GRAD

BARCELONA - NAJLJEPŠI EUROPSKI GRAD

Kako je dobila ime, uklete metro stanice, šetnjom u razgled, fanscinantne brojke i činjenice, zaštitnik i legenda, nepoznato o gradu, kako je nastala Barceloneta, top zanimljivosti i druge priče.

Najveći, glavni grad Katalonije i drugi po veličini španjolski grad sa više od milijun i pol stanovnika, a preko pet milijuna u cijeloj provinciji, okićen je bogatom poviješću od vremena kad je bio pod rimskim pa i frankovim zakonom. Na gradskoj površini od 102 km2 živi 1,6 milijuna stanovnika.

Iako je mnogima poznat po nogometnom klubu FC Barcelona i po devet spomenika UNESCO svjetske baštine, manje je poznato da je Barcelona stekla međunarodno priznanje kada je bila domaćin Olimpijskih igara 1992. i doživjela najveći napredak u turizmu i kad su ljudi iz cijelog svijeta počeli hrliti u grad obnovljenih četvrti.

Od fenomenalnih zgrada, pročelja fasada, parkova, muzeja, generalno najljepše ulice La Ramble, Gaudijevog potpisa na najvažnijim građevinama ili do najjednostavnije klupe u parku, sve ima savršeni smisao, a pozitivna energija u gradu s temperamentom juga ulazi u svaku poru radoznalih turista.

Spoj vrlo modernog, ali nevjerojatno starog grada čini ga destinacijom snova, stoga smo ga izabrale kao najljepši europski grad u koji se uvijek s radošću vraćamo.

Dobrodošli u Barcelonu!

NAJPOSJEĆENIJI GRAD U ŠPANJOLSKOJ

Barcelona je četvrta na ljestvici najposjećenijih europskih gradova u 2016. godini, nakon Londona, Pariza i Istanbula, ali prije Rima, Milana i Amsterdama. Sa preko 8,20 milijuna međunarodnih posjetitelja godišnje, glavni grad Katalonije ujedno je i 12. najposjećeniji grad na svijetu, nadmašivši Tajpej (15. mjesto) i Šangaj (19. mjesto).

IME BARCELONA?

Barcelona je dobila ime zahvaljujući drevnom napisu na novčiću na kojem na iberijskom pismu stoji ime Barkeno, odnosno na latinskom Barcino ili Barcenona.

Iako neki izvori sugeriraju da je ime dobila po generalu Hamilcaru Barci, koji je grad trebao osnovati u 3. stoljeću prije Krista, nema dokaza da je tome uistinu tako.

U svijetu je često nazivana skraćeno “Barça”, međutim ovaj naziv se odnosi samo na ime FC Barcelona, nogometnog kluba.

Lokalno stanovništvo prijestolnicu Katalonije naziva skraćenim nazivom Barna.

KAKO JE BARCELONA PRESALA BITI GLAVNI GRAD?

Barcelona je bila glavni grad Republike Španjolske od 11. mjeseca 1937. do 01. mjeseca 1939., odnosno do Španjolskog građanskog rata, kad su Barcelona i Madrid bili još uvijek pod vlašću republike.

Tijekom španjolskog građanskog rata, a nakon uličnih borbi, pad grada dogodio se 26.01.1939. i uzrokovao je masovni egzodus civila koji su pobjegli na francusku granicu. 

Otpor Barcelone protiv Francova državnog udara imao je trajne posljedice kad su ukinute  autonomne institucije Katalonije i suzbijena je upotreba katalonskog jezika u javnom životu.

Barcelona je ostala drugi najveći grad u Španjolskoj, u središtu regije koja je bila relativno industrijalizirana i uspješna, usprkos pustošenju građanskog rata.

Rezultat je bila imigracija velikog broja stanovništva iz siromašnijih regija Španjolske, osobito Andaluzije, Murcije i Galicije, što je dovelo do brze urbanizacije Barcelone i Katalonije.

JEDNOSTAVNOM ŠETNJOM U RAZGLED GRADA

Središnji, stari grad predstavlja početnu točku razgledavanja, smješten na obali Sredozemnog mora prava je turistička meka.

Počevši od Barcelonete, preko Kolumbovog spomenika, šećući živopisnom La Ramblom uz sangriju ili svježe cijeđeni sok sa šarene tržnice La Boquerie, dolazeći do Katalonskog trga uz srednjovjekovnu arhitekturu Barri Gotic, Muzej suvremene umjetnosti i Pomorski muzej na početku pješačke staze čine nevjerojatan doživljaj fotogenične prijestolnice Katalonije. 

Mreža ulica u Barceloni je stroga i podijeljena u četvrtaste blokove sa proširenim ulicama kako bi se omogućila veća vidljivost pa je prepoznatljiv izgled grada iz zraka, prema kojem nalikuje na savršeno posložene četverokute.

Šarmantna Barcelona puna je svega što jedan europski poznati grad mora imati od tržnica na otvorenom, trgovina, restorana, uličnih zabavljača i slikara, veselih glazbenika, muzeja i crkava zbog čega je privlačna destinacija koja u svakom kutku krije neku inspiraciju.

BARCELONA U BROJKAMA

Koliko je poučna katalonska prijestolnica svjedoče fascinantne brojke na kojima bi joj pozavidjeli mnogi europski gradovi.

Kako je broj posjetitelja rastao iz godine u godinu, najveći porast dogodio se 2016. od gotovo 7,5 milijuna turista, što je u odnosu na 2000. bio porast od 135%.

U gradu se govori katalonski jezik kojeg 95% stanovnika razumije, a od ukupne populacije aktivno ga govori 75% stanovnika. 

U Barceloni ima ukupno 1086 banaka,  381 hotel u kojem je upravo najplodnije 2016. godine zabilježeno gotovo 20 milijuna noćenja.

Iste godine zračna luka zabilježila je 44 milijuna posjeta i 800 kruzera koji su pristali na njene obale, a sama luka ima najviše putnika u Europi i četvrta je u svijetu.

Čak 45% turista uživaju u tradicionalnim katalonskim jelima koji se poslužuju u tradicionalnim restoranima, a prema City Brands Indeksu smještena je na peto mjesto svih svjetskih restorana.  

U gradu ima 66 muzeja i 69 parkova i vrtova, dok dućana za odličan šoping ima čak 35.000 koji je uvijek dobro obaviti jer su cijene izuzetno povoljne posebno na dijelovima rasprodaja „REBAJA“.

Sve koji tragaju za destinacijom užitka puls Barcelone dojmljiv je u svakom njenom kutku, a može se opuštati kroz dugo razdoblje ugodnog i toplog vremena.

SVETI JURAJ – ZAŠTITNIK BACRELONE, LJUBAV I LEGENDA

Dan sv. Juraja, na španjolskom poznat kao Dia de Saint Jordi, u Kataloniji se slavi kao nacionalni praznik.

Nazivaju ga Danom ruža i u cijeloj Barceloni ulice su prepune crvenih ruža koje obično kupuju muškarci kako bi ih poklonili svojim voljenim ženama. Na neki način to je njihova verzija Valentinovog.

Kako je isti ovaj dan i Dan knjiga odnosno Dia del Libro, međunarodni praznik knjige, koji se također slavi u prijestolnici Katalonije, sve žene imaju običaj kupiti knjigu i pokloniti ju svojem voljenom muškarcu kao znak vječne ljubavi.

Ovakva razmjena darova na dan sv. Juraja uistinu je romantičan događaj koji njeguje ljubav i stavlja ju iznad svega, divan primjer za ljude cijelog svijeta.

A TKO JE SV. JURAJ?

Sv. Juraja za zaštitnika su uzeli srednjovjekovni vitezovi i križari, a zagovara se kod ratnih opasnosti, bolesti, za lijepo vrijeme, te je zaštitnik domaćih životinja i zemlje, stoga se svi oni koji nose njegovo ime smatraju zaštićeniji od svih napada i hrabriji.

Svetac je najčešće prikazivan kako jaše na konju i kopljem ubija zmaja.

Prema najpoznatijoj legendi vezanoj uz njegov život u gradu Lodi u Palestini živio je zmaj koji je stvarao ogromne neprilike mještanima jer je proždirao sve one koji su se našli u blizini jezera, a osim toga imao je toliko jak zadah od kojeg su se ljudi razboljevali i umirali.

Kad su se obratili vladaru za pomoć on je naredio da se zmaju svakog dana daje jedno dijete kako bi se spasili, a koje je zmaj proždirao sve do trenutka kada nije došao red na vladarevu kći jedinicu.

Djevojka je očajna stajala pored jezera čekajući da ju pojede, ali se pred njom ukazao sv. Juraj, jašući na konju s kopljem u ruci i kad je izašao iz jezera, ovaj mu je zabio koplje u čeljust, privezao djevojčin pojas zmaju oko vrata te ga je ona odvela u grad kad svi mještani primiše kršćanstvo.

Ova legenda nastala je krivim tumačenje slike u Carigradu koja prikazuje cara Konstantina koji se bori protiv neprijatelja, a zmaj zapravo simbolizira poganstvo, mada je priča o spašenoj djevojci ubrzo postala najpoznatija legenda o svetom Jurju koji ubija zmaja.

Spomendan mu je 23.04.

(NE)POZNATO O BARCELONI

Mnoge zanimljivost vezane uz katalonsku prijestolnicu ostavljaju bez riječi, za neke smo možda znali, neke ne, donosimo najinteresantnije.

Barcelona je poznata kao jedan od najljepših gradova na plaži dugačkoj 4,5 km, ali zanimljivo je to da su do 1992. plaže, od kojih je glavna Barceloneta, bile kamena pustinja, te da je sav pijesak na njenim obalama zapravo uvezen iz inozemstva.

Čak devet različitih remek djela navedena su u popisu UNESCO svjetske baštine od kojih se sedam odnosi na djela fenomenalnog Gaudia, čovjeka koji grad učinio uzbuđujućim, utjecajnim i upečatljivim.  

Dvije od njih su Palau de la Música Catalana i Bolnica Sant Pau koje su dizajnirali modernistički arhitekt Lluis Domenech i Montaner, dok sedam pripada Antoniju Gaudiju, najpoznatijem sinu Barcelone. Oni su dio popisa “Djela Antonija Gaudija” i uključuju Park Güell, Palau Güell, Casa Milà, Casa Vicens, La Sagrada Família, Casa Batlló i kriptu Crkve u Coloniji Guellu.

Gaudijevo remek-djelo La Sagrada Familia započela je s gradnjom 1882., a planira se dovršiti 2026., smatra se najnekonvencionalnijom crkvom u Europi, za koju mnogu kažu da kada su vidjeli Sagradu, vidjeli su doslovno sve.

Još jedno remek-djelo Antonia Gaudija je Park Güell koji je prvotno zamišljen kao „vizionarski stambeni objekt“, koji na sreću svih nas turista nikada nije uspio ostvariti tu svrhu, pa se danas naziva „neuspjelim projektom stanovanja“, sačinjen od prekrasnih vrtova, maštovitih arhitektonskih elemenata, dojmljive akustičnosti i romantičnih pejsaža smještenog na brdu Carmel, 1984. uvršten u UNESCO listu svjetske baštine.

Živopisna i frekventna La Rambla jedna je od najljepših ulica na svijetu, prepuna cvijeća, raznih umjetnika, slikara, glazbenika, lokala i kafića, restorana, hotela, dućana i sangrije, odnosno svega onoga što želite pronaći u gradu imate u njoj, a zapravo j čini grupa od pet ulica, Rambla dels Estudis, Rambla de Canaletes, Rambla dels Caputxins, Rambla de Sant Josep i Rambla de Santa Mònica.

Možete li zamisliti Pariz bez Eiffelovog tornja? Izvorna ideja Gustava Eiffela bila je smjestiti čuveni toranj u Barceloni, no gradsko vijeće nije bilo previše oduševljeno ovom idejom i smatralo ga je previše „neobičnim“ za grad, pa je Eiffel odlučio otići s idejom u Pariz, a ostalo je povijest.

Gradska mreža metroa ima ukupno 12 napuštenih stanica za koje se prema nekim glasinama navodi da su uklete.

Fantastična Barcelona svaki put nas ostavlja bez riječi i što ju više proučavamo i posjećujemo uvijek otkrijemo neke nove nevjerojatne, zapanjujuće činjenice.

BARCELONETA – NAJLJEPŠA URBANA PLAŽA NA SVIJETU

Prema kanalu National Geographic and Discovery, plaža Barceloneta najbolja je urbana plaža  i treća najbolja plaža na svijetu.

Iako do 1992.g. nije bilo plaža, tijekom ljetnih olimpijskih igara 1992. u fazi preuređenja, iskrčene su stijene, premješteni su industrijski pogoni i uvezen je pijesak kako bi se stvorila umjetna, predivna plaža i riva dužine 4,5 km, danas nezaobilazno mjesto i rekreacijsko područje turista i lokalnog stanovništva.

Bio je to je uistinu impresivan i značajan pothvat, jer prije 30 godina nitko nije mogao niti zamisliti da se kupa ili sunča na mjestu gdje je danas Barceloneta, jer ona jednostavno nije postojala.

Smještena je pored vrata grada i do nje se lako može doći pješice, taksijem ili javnim prijevozom, a predstavlja savršeno mjesto za kupanje i sunčanje, kao i druženje i uživanje u noćnom životu.

Velika preobrazba cijele Barcelone vezana je upravo uz nju kad su lokalne vlasti zahvaljujući Olimpijskim igrama naložile stvaranje plaže prvotno u dužini od 2 km, gdje su smjestili znamenitosti, barove, restorane i luksuzne hotele i zauvijek je promijenila lice grada, dobivši novo mjesto druženja, opuštanja i zabave. 

Njena fantastična lokacija na samo nekoliko stotina metara od La Ramble, Gotičke četvrti ili parka Ciutadella, predstavlja genijalno mjesto, jer vrlo lako možete u svakom trenutku skočiti do mora po osvježenje pa nastaviti razgledavanje grada i stvoriti savršeni dan kupanja i obilaska.

Ne baš sretna vijest dolazi iz 2008.g. kad je Svjetska zdravstvena organizacije pokrenula istragu o kvaliteti pijeska na plaži nakon što su se u vodi i pijesku pojavili razni mikrobi.

Prema izvještaju iz 2016. plaža je izgubila četvrtinu svoje površine, obzirom je umjetna pa je potrebno neprestano dodavanje novog pijeska obzirom se ispire vremenskim prilikama i valovima. Pretpostavlja se da troškovi dodavanja izgubljenog pijeska stoje 800.000 eura.  

Najpoznatija skulptura na plaži je 52 metarska metalna skulptura zlatne ribe koja svjetluca uz obalu, djelo Franka Gehryja.

Na plaži se nalaze dva najpopularnija noćna kluba Pacha i Carpe Ciem, na sjevernom dijelu, koji redovno ugošćuju svjetske DJ-eve, uvijek prepuni domaćih i stranih gostiju.

ZAŠTO PJEŠAČIMO U BARCELONI?

Možda niste znali, ali vozači u Barceloni smatraju se među najgorima na svijetu.

Prometne nesreće događaju se u prosjeku svakih dvadeset sekundi, a vikendom se taj broj penje do nevjerojatnih desetak nesreća u sekundi.

Zbog ovog razloga Barcelona uvijek vrvi pješacima i najbolje ju je tako obilaziti, jer ogromni dijelovi grada posvećeni su isključivo pješacima i to ukupne površine od 130 hektara što je ekvivalent oko 260 nogometnih igrališta.

Dakle, svi ljubitelji pješačenja definitivno će uživati u svim blagodatima katalonske prijestolnice koja na svakom koraku nudi novo uzbuđenje, a broj turista na tjednoj bazi prelazi milion turista – šetača.

TOP ZANIMLJIVOSTI O BARCELONI

Šoping meka Portal de l’Angel u Barceloni, nije samo jedna od najskupljih ulica u Španjolskoj, već je i najprometnija pješačka ulica u zemlji s prosječno 150.000 šetača koji uživaju u svim njenim blagodatima.

Barcelona je jedan od najvećih svjetskih gradova u kojima je pušenje kanabisa legalno pa ne čudi da se naziva „Holandijom Juga“, a od ukupnih 700 kanabis klubova u cijeloj Španjolskoj  više od polovice je smješteno u Barceloni. Međutim, ovi “Asociaciones Cannabicos” namijenjeni su samo španjolskim stanovnicima za koje je potrebno članstvo koje nije lako dobiti.

Dom je najvećeg nogometnog stadiona u Europi – Camp Nou s kapacitetom gotovo 100.000 gledatelja, a koji je nakon stadiona Pjongjang u Sjevernoj Koreji drugi najveći na svijetu.

Vezano uz navedeno također valja napomenuti da iako grad broji 55 muzeja najposjećeniji nije ni spektakularni Fundació Joan Miró, niti najsuvremeniji muzej, nego je to upravo voljeni muzej FC Barcelona s više od 1,5 milijuna posjetitelja godišnje.

Plesači flamenka svjetskog glasa mogu se često vidjeti u gradskim lokalima ili na ulicama, ali zanimljivo je da ga Katalonci ne cijene kao ples, obzirom imaju svoj vlastiti zavičajni ples, sardanu. 

Isto tako je dom mnogobrojnih parkova i ponosi se najvećim gradskim parkom na svijetu Parc de Collserola koji je čak 22 puta veći od Central Parka u New Yorku.

Nevjerojatni i izuzetno kreativni kuhari sa savršenim ponudama katalonskih specijaliteta potvrđeni su upravo u činjenici da više od 20 restorana u Barceloni ima Michelinove zvjezdice.

Jedan je od vodećih svjetskih gradova prilagođenih biciklistima sa 180 biciklističkih staza i vrlo uspješnim programom dijeljenja bicikla „Bicing“ kad se bicikl uzima od jedne točke i ostavlja na drugoj točci.

Dom je jednog od najmoćnijih europskih superračunala MareNostrum koje je najveće superračunalo u južnoj Europi i 93 najbrže na svijetu.

U njoj se nalazi i najstarija trgovina na planeti specijalizirana za magiju iz 1881.  El Rei de la Magia jedna je od najstarijih svjetskih čarobnjačkih trgovina i muzeja.

Borbe s bikovima su u Kataloniji zabranjene od 2010.

Barcelona je jedini grad na cijeloj planeti koji je dobio Kraljevsku zlatnu medalju Kraljevskog instituta britanskih arhitekata, medalju koja se obično dodjeljuje jednom ili grupi arhitekata, a u slučaju Barcelona ona je jedini grad na svijetu koji je primio tu čast.

NAJNOVIJA ATRAKCIJA OBILASKA UKLETIH METRO STANICA

Iako većina turista dolazi vidjeti čuvenu gradsku arhitekturu, danas je sve više onih koji traže tajnovita mjesta, pa upravo iz tog razloga 12 napuštenih metro stanica predstavljaju senzaciju za sve ljubitelje avantura i misterija gdje vlakovi voze u podzemnoj željeznici i dogradskoj prometnici.

Sve je započelo 1924. s izgradnjom metroa u gradu kad je prvi put otvoren “Gran Metro” danas linija broj 3.

Postoji nekoliko skrivenih stanica metroa poput Gaudí stanice, Correosa, Banca i Travessera, za koje mnogi jer ih je gotovo nemoguće primijetiti, a na novim kartama ih niti nema.

Stanica Correos zatvorena je 1972., jer je u blizini otvorena stanica Barceloneta, ali postoji otvor ispred zgrade pošte pa se kroz ventilacijske rešetke mogu vidjeti stare stepenice koje su vodile na istu.  

Stanice poput Banca i Gaudi zapravo nikada nisu otvorene, a Gaudi stanica nosi donosi misterioznu, ukletu priču.

Zastrašujuća tura metroa započela je 2011.g. i prva je prošla linijom Lau Pau i Sagrada Familia, a ono po čemu je jedinstvena je kad je vlak prošao kroz napuštenu stanicu „Gaudi“ ljudi su se zakleli da su vidjeli bijele sjenke i oblike duhova koji čekaju vlak. Mnogi su tome posvjedočili i kasnije.

Pokušajte pogledati ako putujete linijom 2 i 5, jer su platforme napuštene stanice vidljive kroz prozor vlaka, neposredno ispred stanice metroa prema Sagrada Familia u smjeru bolnice de Sant Pau.  

Stanica Banco zanimljiva je jer ima prolaz koji je vodio do banke kroz koji su zaposlenici prevozili novac, dok su postaju Correos koristili za brzi prijevoz paketa i pisama.

Još jedna zanimljiva informacija je da ispod grada postoji više od tisuću skloništa izgrađenih tijekom španjolskog građanskog rata, gradili su ih stanovnici, stvarni su dio povijesti Barcelone i pokazuju kako se Generalitat Katalonije pokušao oduprijeti napadima.

Jedno od njih nalazi se na Nou de la Rambla predstavlja tunel dugačak 400 m s toaletom, dječjom sobom, fontanom i kaminom, a za vrijeme Prvog svjetskog rata služilo je kao sklonište.

Rezervaciju za obilazak potrebno je napraviti unaprijed, ali se isplati jer Barcelona ima puno toga ponuditi i u svom podzemlju.

ZAŠTO NAM BARCELONA NAJLJEPŠI GRAD?

Putujući mnogim destinacijama uvijek se rado vraćamo u Barcelonu, u prosjeku svake druge godine iz razloga što nas SVAKI put obori s nogu.

Živopisna je i energična, maštovita i fotogenična, upečatljiva u svojoj arhitekturi, romantična na klupi u parku, atmosferična u uličnim glazbenicima, inspirativna i privlačna u pozitivnoj energiji, dojmljiva u svakom svom kutku, živahna u svojim stanovnicima,  utjecajna na cijeli svijet i turistički savršeno posjećena.

Obožavamo ju posjetiti u srpnju ili kolovozu kad su najtopliji mjeseci, ponekad puno preko 30°, ali mediteranska klima s blagim zimama i toplim ljetima, čini ju idealnom destinacijom za obilaziti u bilo koje doba godine.

Želimo vam puno putovanja, Barcelonu dodajte na svoju listu.

Hvala

I sretan put!

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili!

TOSKANA – BOŽANSTVENI MALI GRADOVI

TOSKANA - BOŽANSTVENI MALI GRADOVI

Kolijevka renesanse, pokrajina u kojoj je nastao talijanski jezik, gdje su krajolici Val d’Orcia UNESCO Svjetska baština, gdje se jede neslani kruh i pije Chianti vino koje je jeftinije od piva ili soka, ovčji sirevi sa začinima ili bez, top filmske lokacije “Život je lijep” i “Pod suncem Toskane”, mjesto rođenja Pinocchia, najpoznatija djela renesanse: Michelangelov David, Botticelijevo “Rođenje Venere”, mali gradovi i puno više.

Dobrodošli u Toskanu!

ZRNCA O TOSKANI

Što je ljepše; krajolici, tradicionalna kuhinja, povijest ili umjetnička ostavština?

Toskana se zbog svoje prejake osobnosti često naziva “Nacija unutar naroda” i najposjećenija je talijanska regija s 3,8 milijuna stanovnika i glavnim gradom, Firenzom.

U njoj je u doba renesanse nastao talijanski jezik kakav se govori još i danas.

Poznata je po nadimku “umjetnička palača Italije” jer uz bajkovite brežuljke sa zasađenim čempresima, svako mjesto predivne regije svjedoči bogatoj povijesti ovog naroda.

Etruščani i Rimsko carstvo ostavili su veliki utjecaj na Toskanu, ali najpoznatija je u doba renesanse kada je iznjedrila brojne umjetnike koji su utjecali na sve ostale kulture svijeta.

Bogatstvo kulturne baštine vidljivo je u svakom mjestu, u velikim ili malim srednjovjekovnim gradovima, crkvama, palačama, galerijama, muzejima ili dok šećete ulicama, uvijek vas prati neprikosnovena ljepota regije.

Gledajući njene savršene pejzaže Val d’Orcia pomislimo kako je sam Bog nebeskim kistom  iscrtao njene brežuljke podsjećajući nas da je zemlja nekada bila raj.

SVJETSKA BAŠTINA

Sedam lokacija u Toskani proglašeno je svjetskom baštinom; povijesna središta gradova Firenze i Siene, San Gimignana i Pienze, kosi toranj u Pisi, palače i vrtovi obitelji Medici, a najzanimljiviji su krajolici Val d’Orcia posebni po svojim vinogradima, brežuljcima i zasađenim drovoredima, od milja ih zovemo “Nacrtana Toskana”.

SLIKOVITI I BOŽANSTVENI GRADIĆI

PRATO U SRCU TOSKANE

Glavni grad istoimene provincije broji više od 180.000 stanovnika, postoji od 13.st., smješten je u srcu Toskane, u njemu su nastale prve tkanine i danas je poznat po tekstilnoj industriji i Muzeju tkanina, a još poznatiji po čuvenom keksu s bademima „cantuccio“. Grad prijatelj mu je Sarajevo.

Zbog svog položaja Prato je idealno mjesto za odlazak u druga mjesta bogate talijanske regije s velikom ponudom jednodnevnih izleta od kojih su najpopularniji u Pisu i Firenzu.

Grad i njegova okolica nude zanimljive i prestižne umjetničke rute, prirodu i mnogobrojne restorane za gastronomske užitke.   

KATEDRALA I POJAS DJEVICE MARIJE

Naočigled obična crkva zapravo krije jednu poznatu relikviju koju je mladi križar preuzeo od nasljednika apostola Tome i donio u mali gradić u srcu Italije.

Legenda kaže kad je djevica Marija uznesena na nebo nevjerni Toma, isti onaj apostol koji je rekao da će vjerovati da je Isus uskrsnuo tek kad gurne prste u njegove rane, stajao je pored Bogorodice i bio jako sumnjičav oko uznesenja, pa mu je ona dala svoj pojas kao dokaz da je uistinu otišla na nebo.

Kad se mladi križar iz Prata vraćao iz pohoda donio je kao miraz Tominog nasljednika ovaj pojas koji se i danas čuva u katedrali.

Pet puta u godini pojas se prikazuje mnoštvu koje ga dolazi poljubiti, a procesiju tada vode glazbenici, svi od reda obučeni u renesansna odijela.

SAN QUIRICO D’ORCIA – ČUVENA RAZGLEDNICA TOSKANE

San Quirico je srednjem vijeku je povezivao Europu s Rimom, glavna ulica nosi naziv po slavnom Dante Alighieriu, ograđen je zidinama, s prekrasnom romaničkom crkvom.

Srce grada je Trg slobode s crkvom San Francesco, a zanimljivo je kako gotovo svaki toskanski gradić ima crvku ovog sveca.  

San Quirico je bio kršćanski mladić kojeg je zajedno s njegovom majkom pogubio car Dioklecijan 304. godine i su proglašeni mučenicima.

Prekrasni vrtovi Horti Lenoni predstavljaju čuveno toskansko mjesto za posjetiti pravilnog geometrijskog oblika najbolji su primjer renesansnih vrtova sa 14 malih tornjeva i crkvom u sredini.

Ovdje je razglednica Toskane i mjesto s kojeg se pruža predivan pogled na toskanske brežuljke, drvorede čempresa i jednu od najslikovitijih kapelica u Toskani Cappella Vitalete, glavnu ikonu Val d’Orcia, smještenu na vrhu brda.

Cijeli krajolik je očaravajući s avenijama čempresa duž zavojitih seoskih cesta i osamljenim, udaljenim farmama koji čine ovo mjesto razglednicom Toskane i najfotografiranija su lokacija cijele regije. 

 

BAGNO VINONI – NEKADAŠNJE TERME BOGATOG ŽIVOTA

Miran gradić gdje se na glavnom trgu nalazi srednjevjekovni bazen sa toplom izvorskom vodom, ograđen kućicama koje su sagradili Medici predstavljaju slatko mjesto za posjetiti, popiti kavicu, kupiti keramiku i prošetati i upiti boje i mirise bogate talijanske regije.

U prošlosti su mnoge poznate osobe dolazile u Bagno Vinoni upravo radi kupanja u bazenu koji je imao ljekovita svojstva pa su tu boravili Lorenzzo Veličanstveni radi liječenja artritisa i sveta Katarina radi izlječenja svoje limfatične tuberkuloze.

Danas nije pogodan za kupanje, a s obzirom da je napunjen vodom lako se može dočarati atmosfera koja je vladala kad su u terme dolazili ljudi iz svih krajeva Europe.

SVJETSKA BAŠTINA PIENZA

Prekrasno mjesto na vrhu brežuljka sa uskim uličicama od kojih je najpoznatija Ulica ljubavi načičkano je trgovinicama u kojima se prodaje čuveno toskansko vino i popularni, najbolji talijanski ovčji sirevi.

Ime je dobila po papi Piu II. koji je u njoj rođen i kad je izabran za poglavara katoličke crkve odlučio je preobraziti svoje rodno mjesto u idealan renesansni grad, pa je angažirao najpoznatije arhitekte 15. st. i u četiri godine od običnog zaselka načinio božanstveno mjesto na vrhu brda, koje je ostalo nepromijenjeno do današnjeg dana.  

Na travnatim predjelima oko Pienze postoje mnogi pašnjaci za ovce od kojih se dobivaju čuveni sirevi pecorino, stoga su ulice uvijek prepune turista iz cijelog svijeta koji uživaju u vinu, sirevima i veličanstvenom pogledu koji s vidikovca puca na toskanske pejzaže.

Godine 1996. UNESCO je središte Pienze dodao na listu svjetske baštine kao najbolji primjer   urbanog i planiranog razvoja iz doba renesanse kao „idealan grad“ koji je odigrao značajnu ulogu u kasnijem urbanom razvoju Italije i drugih krajeva Europe.

MONTEPULCIANO – PITORESKNI GRADIĆ

Srednjevjekovni renesansni gradić omeđen je zidinama iz 14.st., smješten je na vrhu brežuljka u koji se dolazi pješice što vas navodi da šećući njegovim ulicama upoznate svu čar, skrivene kutke za fotografiranje i ljepotu u svakom dijelu ovog čarobnog slatkiša.

Ima oko 14.000 stanovnika i u samom centru nema niti jednog automobila.

Glavni je proizvođač hrane i pića, a svjetski poznato vino Nobile radi se od grožđa Montepulciano koje se ne smije miješati s drugim sortama i nastaje jedno od najboljih talijanskih vina.

Stoga je ovdje smještena najveća vinarija u regiji uz mogućnost degustacije i okrjepu rujnim draguljem u vinskim podrumima.

Glavni trg je Piazza Grande sa gradskom vijećnicom, palačom i bunarom iznad kojeg stoje lavovi, zaštitni znak Medicija, katedrala Santa Maria Assunta dolazi s kraja 16.st., a crkva svete Marije čuva dragocjeni oltar.

MEDICI – BANKARI I VLADARI

Otisak obitelji Medici nalazi se u svakom mjestu Toskane. U svim gradovima može se pronaći njihov grb i znakovlje kao podsjetnici njihove moći i nalaze se na fasadama kuća. Kada na trgovima ili parkovima ugledate kipove sa dva lava oni su znak da je na ovim prostorima živjela ova moćna obitelj. 

Vladavinu su započeli sredinom 15. stoljeća kada su osnovali prvu i najveću banku u Europi. Tada im se utjecaj toliko proširio da su postali jedna od najvažnijih obitelji cijele Europe. To im je olakšalo dolazak na političku vlast u Firenzi, iako su službeno bili građani, a ne monarsi do 16. stoljeća, a na vlasti su ostali gotovo do sredine 18. stoljeća.

CORTONA – „POD SUNCEM TOSKANE“

Izuzetno mjesto na vrhu brežuljka s panoramskim pogledom na fantastične pejzaže, okruženo maslinicima i vinogradima, u kojem su strme ulice povezane gradskim trgovima svakog pretvori u romantičara.

Iako stoji već 2000 godina ništa ga nije učinilo toliko popularnim kao filmska adaptacija romana „Pod suncem Toskane“ gdje Diane Lane glumeći Frances Mayes obnavlja vilu na selu, stoga je grad prepun filmskih lokacija.

Čuvena Villa Bramasole opisana u knjizi udaljena je kilometar od mjesta i do nje se može doći laganom šetnjom.

Na glavnom trgu Piazza della Republica srcu mjesta nekada je bio rimski forum, a iznad njega stoji Palazzo Comunale romanička građevina iz 12. st. i čuveni toranj sa satom zbog kojeg su mnogi posvjedočili da su došavši u Cortonu imali osjećaj kao da je vrijeme stalo.  

Jednostavno rečeno kad dođete ovdje ništa drugo vam ne preostaje nego se prepustiti uživanju jer vrlo brzo shvatite da ste na pravom mjestu.

AREZZO  „ŽIVOT JE LIJEP“

Treći grad po veličini u Toskani smješten je u središtu Italije s gotovo jednakom udaljenošću od Jadrana i Mediterana, uz korito rijeke Arno gdje se uzdiže na strmom brežuljku.

Grad se sastoji od gornjeg i donjeg dijela, s tim da se u gornjem, starom dijelu nalaze katedrala, gradska vijećnica, glavni trg s viteškim palačama i tvrđava obitelji Medici i u potpunosti je očuvan njegov srednjovjekovni izgled.

Donji dio grada je moderniji s mnogobrojnim dućanima, kafićima i restoranima i zbog vrlo bogate ponude poznatih svjetskih brandova ovdje je moguće obaviti odličan shoping.

Nekada važan etruščanski i rimski grad čija prošlost seže u 4. st., danas broji gotovo 100.000 stanovnika.

Grad ima izvanredne građevine kao što su Katedrala Sv. Donata i Kazalište Petrarca, značajne muzeje, gradsku knjižnicu, i nevjerojatan glavni srednjovjekovni trg s viteškim palačama.

Svake prve nedjelje u mjesecu u njemu se odvija čuveni sajam antikviteta, jedan od najstarijih i najvećih sajmova starina u Europi, gdje su ulice oko glavnog trga prepune štandova s bogatom ponudom svega što možete zamisliti i puno više.

Mjesto je rođenja pjesnika Francesca Petrarce, a veliki Michelangelo rođen je u okolici Arezza.

FILMSKA LOKACIJA „ŽIVOT JE LIJEP“

Fenomenalni glumac, komičar i redatelj Roberto Benigni živio je u Arezzu zbog čega je u cijelom gradu postavio mnoge filmske setove koji se mogu posjetiti, dok je snimao jedno od najljepših djela svjetske kinematografije, čuveni film „Život je lijep“, La vita è bella, iz 1997.

Film govori o talijanskom Židovu koji pokušava očuvati dječju nevinost svog sina u nacističkom logoru govoreći mu da je holokaust razrađena igra i da se mora vrlo pažljivo pridržavati pravila za pobjedu kako bi osvojio glavnu nagradu, tenk.

Benigniev otac proveo je tri godine u koncentracijskom logoru Bergen pa je dio filma utemeljio na očevim iskustvima, a tijekom snimanja raspravljao je s različitim židovskim skupinama kako bi se ograničilo njegovo djelo u kojem prikazuje holokaust bez mnogo patnje.

Iako su mnogi smatrali kako film nije prikladno prikazao tragedije židovskog naroda i bio napadan od mnogih skupina, Benignia ništa nije moglo spriječiti da iznese na svjetlo dana predivnu ljudsku priču o ljubavi, prepunu pozitivnih emocija, što mu je donijelo mnoge počasti i nagrade.

Zahvaljujući umjetničkoj smjelosti ovog genijalca i vrhunskog komičara, film je 1998. nominiran za sedam Oskara, od kojeg je dobio onaj za najbolji strani film, redatelja i najboljeg glavnog glumca, prvog muškog glumca koji nije s engleskog govornog područja.

Uvijek komičan pri preuzimanju Oskara je rekao da je to strašna pogreška jer je u filmu iskoristio sav svoj engleski jezik, da bi govor završio citiranjem Danteove Božanske komedije, pozivajući se na  “ljubav koja pokreće sunce i sve zvijezde”.  

HRANA, KRUH, VINO I SIREVI TOSKANE

Glavno obilježje toskanske kuhinje je jednostavnost prirodnih sastojaka začinjenih maslinovim uljem, stoga se u pripremanju koriste mahunarke, sir, povrće, gljive i svježe voće.

Jesenski specijalitet predstavljaju okusom bogati bijeli tartufi.

Govedina iz Toskane smatra se jednom od najkvalitetnijih u Europi i koristi se za čuveni firentinski odrezak, a u njoj je proizvedena poznata autohtona svinjska pasmina Cinta Senese.

Toskanski kruh pravi se bez soli, zahvaljujući povijesnom događaju kada su Firenza i Pisa bile u ratu, pa su Pižani blokirali dostavu soli u nadi da će se ovi predati. No, oni su ubrzo naučili jesti neslani kruh koji je takav i danas.

Najpoznatija i najbolja crna talijanska vina dolaze iz ove regije to su Brunello di Montalcino, Vino Nobile i Chianti, koje je jeftinije od piva ili sokova, iz jednostavnog razloga što je to način promocije domaćeg proizvoda. U ovakvom slučaju svatko će radije popiti čašu vina za 3 €, umjesto soka ili piva za 6 €.

Najpoznatiji su ovčji sirevi pecorino u svim varijantama, začinjeni ili ne, a servirani po starosti uz umak, najmlađi sa umakom od kruške, stariji s medom, a najstariji s lavandom, odlična nagrada za radoznalo nepce. 

Talijanska večera uvijek se služi u slijedovima. Prvo ide juha, pa pasta za predjelo, onda slijedi glavno jelo nakon kojega dolazi salata. Uvijek je tu i dobar desert.

Jedan od najpopularnijih toskanskih suvenira predstavlja maštovito uređena ulazna vrata, koji su zaštitni znak malih gradova.

GLAVNO PRIJEVOZNO SREDSTVO

SMJEŠTAJ ZA SVAKI DŽEP

Montencantini Terme su odlično mjesto za smještaj, jer su udaljene od malih gradova u prosjeku pola sata, a same toplice se sastoje od mnogobrojnih hotela koje nude smještaj za svaki džep.

CELEBRITYJI ONOG DOBA

Prekrasna Toskana iznjedrila je mnogobrojne umjetnike i poznate osobe koje su zauvijek promijenile povijest i ostavile neizbrisivi trag u vremenu, donosimo nama najzanimljivije.

Michelangelov „David“ nalazi se na glavnom trgu u Firenci, a Duomo odnosno predivna katedrala od crvenog, bijelog i zelenog mramora u Firenci čuva neprocjenjivu svjetsku baštinu Giottov zvonik, Brunelleschijevu kupolu, masivna gradska vrata.

Leonardo da Vinci stvaralac je dva najpoznatija renesansna djela na svijetu: “Mona Lisa” i “Posljednja večera”.

Pisa je najpoznatija po kosom tornju, a u katedrali se nalaze čuvene Pisanove propovjedaonice.

Niccolo Machiavelli, rođen u Firenzi je poznat po djelu “Vladar” zbog kojeg se smatra “prorokom demokracije”.

Amerigo Vespucci je rođen u Firenzi, po njemu je Amerika dobila ime.

Galileo Galilei je rođen u Pisi, otac moderne znanosti, fizike, astronomije, koji je zbog naučavanja da se zemlja vrti oko sunca proglašen heretikom od strane Katoličke crkve te mu je nakon smrti zabranjeno obilježavanje groba. Njegov srednji prst čuva se u njegovom muzeju u Firenzi, a grobnica u bazilici Santa Croce također u Firenzi i u njegovoj blizini leži drugi velikan, Michelangelo.

Botticellijevo “Rođenje Venere” nalazi se u muzeju u Uffizi, nekadašnjim uredima najmoćnije obitelji Medici, koja čuva najpoznatija dostignuća najvećih majstora renesanse.

Najpoznatiji celebrity današnjice iz ove regije je Oskarom nagrađeni komičar, glumac, redatelj i scenarist Roberto Benigni, rođen u malom mjestu pored Arezza, Manciano La Misericordia gdje mu je podignut brončani spomenik visine 4,5 m.

ZA KRAJ

Najtoplije preporučamo putovanje malim gradovima jer upoznajete dušu Toskane i u izravnom se dodiru s fantastičnom prirodom.

Dnevne temperature u proljeće su veće od 25 stupnjeva, ali nije sparno zbog velike količine zelenila što je odlično za šetnju toskanskim gradićima.

Budući da je ova talijanska regija zelena sva četiri godišnja doba, možete ju posjetiti kad god zaželite jer svako godišnje doba je pravo doba za posjet božanstvene Toskane.

Atmosfera u malim gradovima je jako opuštena i lako se zaboravi na vrijeme, domaćini su izuzetno ljubazni i topli, što razgledavanje čini užitkom.  Dovoljno je tri dana da se u potpunosti obiđu predivni, mali gradovi fantastične talijanske regije.

Toskanu uvijek možemo dodavati na svoju listu mjesta za posjetiti, jer ljepotama očarava, iznova nudeći nešto novo, stoga ne čudi što je jedna od najljepših svjetskih turističkih destinacija.

Želimo vam puno putovanja,

Hvala!

I sretan put!

 

Pratite nas na društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili!

VENECIJA – KRALJICA JADRANA

VENECIJA KRALJICA JADRANA

Duždeva palača i most Rialto, crkva od zlata i Most uzdaha, prvi kafić na svijetu, tko je bio dužd, kako postati gondolijer, snalaženje u gradu i druge zanimljivosti.

Najljepši, tisućljetni grad svojom ljepotom, baš kao Casanova, zavede svakoga i s razlogom se govori da je grad muzej, jer u svakom njenom kutku stoji neka znamenitost ili povijesni događaj.

U gradu s preko 150 kanala i 400 mostova palače su nicale na sve strane, a bogatstvo i raskoš očuvani su do današnjeg dana.

U 6. st. stanovništvo Veneta bježalo je pred Gotima koji su uništavali sve pred sobom i ljudi su potražili utočište na 117 otoka lagune i u močvarnom dijelu počeli izgradnju sela.

Ovaj položaj omogućavao joj je savršenu obranu od neprijatelja, uspostavila je vezu s Bizantom i tada se dogodio najvažniji povijesni trenutak koji će postaviti temelje budućeg, najmoćnijeg grada, ukradena je relikvija sv. Marka Apostola iz Aleksandrije u Egiptu i donesena u Veneciju.

Čuvajući relikvije tako važnog sveca Venecija je željela postati jedan od najistaknutijih gradova kršćanskog svijeta i težila je izjednačavanju s Rimom.

To joj je donijelo veliku moć pa već u 7. st. na čelu s duždem postaje trgovačka meka i najvažniji grad Jadrana, a kasnije cijelog Sredozemlja.

U 15. st. imala je više od 200.000 stanovnika, bila na vrhuncu slave kao najveći trgovački i lučki grad na svijetu.

Mletačka Republika je izgubila svoju neovisnost kada je Napoleon 1797. osvojio Veneciju zbog čega je stanovništvo počelo masovno napuštati svoje palače i grad je počeo propadati.

VJEČNA INSPIRACIJA

Veliki pisci, pjesnici i dramatičari stvorili su neprocjenjiva djela svjetske književnosti, jer jedan od najinspirativnijih gradova na svijetu svakog pretvori u pripovjedača.

Grad je bio glavni tiskarski centar s prvim tiskarskim strojevima u Italiji iz kojih je na svjetlo dana izlazila neprocjenjiva književna baština koju je nemoguće pobrojati.

„Putovanja Marka Pola“  jedno je od najznačajnijih djela zapadne književnosti s izvješćima ovog velikog moreplovca i njegovim putovanjima od Bliskog Istoga do Kine koje je inspiriralo kasnije europske istraživače da su upute u otkrivanje novih svjetova.

 „Gospodar lopova“ Cornelie Funke, vjerojatno je najpoznatija dječja knjiga o Veneciji, a govori o dva brata koji putuju u grad, pridružuju se skupini djece s ulice i doživljavaju brojne pustolovine.

Carlo Goldoni je napisao neke od najpoznatijih talijanskih drama o životu i problemima mletačke srednje klase.

Najveća imena svjetske književnosti bili su očarani njenim ljepotama kao što su Shakespeare u djelima „Othello“ i „Mletački trgovac“; Thomas Mann u romanu „Smrt u Veneciji“, Marcel Proust u romanu „U potrazi za izgubljenim vremenom“ i mnogi drugi.

„Priča o mom životu“ najbolje svjedoči o životu u Veneciji u 18. st., kojeg je u svojoj biografiji opisao najveći zavodnik na svijetu Giacomo Casanova, koji je kao mletački trgovac i putnik donio neprocjenjive informacije o društvenim običajima i gradskom životu.    

O pustolovinama i putovanjima na kojima je osvajao žene cijele Europe, možete pročitati u našem uspješnom blogu „Najveći zavodnik svih vremena – Priča o Casanovi“.

GRAD NA VODI

Glavno gradsko prijevozno sredstvo su gondole i brodovi stoga su sva pročelja i prozori venecijanskih palača okrenuti prema kanalima.

Palače su uglavnom dvokatnice u kojima se prizemlje koristilo kao poslovni prostor, na prvom katu su se primali gosti, na etaži iznad živjela je obitelj, dok je posluga bila smještena u  potkrovlju.

Kuhinja je bila ili u prizemlju zbog blizine vode ili u potkrovlju kako bi brže isparili mirisi od kuhanja.

Najljepše palače smještene su uz Grand kanal pa je za jedinstveni doživljaj upijanja njihove ljepote i vožnju vaporettom potrebno je izdvojiti 7,5 € u jednom smjeru.  

Za ekološki osviještene ljude značajna je činjenica kako je Venecija jedinstvena u cijeloj Europi kao najveće naseljeno područje bez automobila i kamiona.

SNALAŽENJE U GRADU

Venecija je izuzetno jednostavna za snalaženje, jer postoje dva glavna smjera. Naime, gdje god pogledali uvijek vas sa fasada kuća prate oznake koje vode ili prema mostu Rialto što je prema Grand Kanalu ili prema Trgu sv. Marka, od kuda ste došli, pa se nemoguće izgubiti.

Grad povezuje 417  mostova od kojih su najpoznatiji Most uzdaha i Rialto, a 72 mosta su privatna i preko njih nije dozvoljen prelazak.

Većina mostova nema stepenice iz jednostavnog razloga što su izgrađeni u vrijeme kad su se za prijevoz koristili konji i kočije.

Kuće u Veneciji broje se prema okruzima u kojima se nalaze, a ne prema ulicama što otežava pronalazak određene adrese, čak i poštarima, pa se u pravilu kao orijentir potraži neka znamenitost smještena u blizinu ulice u koju idete.

Dok šećete gradom nailazite na mnoštvo isprepletenih i uskih ulica stoga ne čudi što se najuža uličica na svijetu nalazi ovdje i u visini prsa je široka samo 53 cm, poznata kao „Calletta“.

GRADSKE ZNAMENITOSTI

DUŽDEVA PALAČA

Duždeva palača bila je rezidencija ukupno 117 duždeva, vladara Venecije, a u njoj su se nalazila politička tijela države, uključujući Veliko vijeće i Vijeće desetorice.  

Raskošna unutrašnjost i bogato ukrašene prostorije imale su svoju svrhu i napravljene su u najvećem sjaju da bi prikazali bogatstvo i moć Mletačke Republike, a kako bi izazvale strahopoštovanje kod veleposlanika i dostojanstvenika koji su u nju dolazili.

Dužd je obavljao posao u uredu, a na kraju dana se povlačio u privatne odaje gdje je provodio vrijeme s članovima obitelji. Kad je izabran za dužda donosio je svoj privatni namještaj iz vlastite kuće, koji bi nakon njegove smrti bio uklonjen kako bi se oslobodio prostor za novog. U palači postoje portreti svih venecijanskih duždeva koji su u njoj živjeli, osim jednog koji se osramotio pokušajem državnog udara.

Veliko vijeće sačinjavalo je oko 2000 članova i postati njegov član smatralo se najvećom počasti, a svaki Mlečanin plemenitog porijekla stariji od 25 godina, ako nije bio oženjen pučankom, mogao je dobiti tu prestižnu titulu.

To se promijenilo sredinom 17. st. kad je državna riznica zbog ratova s Turskom gotovo ispražnjena pa je svatko sa trgovačkim zanatom i 100.000 dukata mogao kupiti ulazak u Veliko vijeće. 

Vijeće desetorice bilo je odgovorno za kažnjavanje krivaca i oslobađanje nevinih.

Dvorana Velikog vijeća je jedna od najvećih dvorana u Europi, u njoj su se donosili zakoni i izglasavao Ustav i korištena je za balove. Kad je francuski kralj Henry III. na povratku iz Poljske, došao u kraljevski posjet, upriličen je najveći i najraskošniji bal koji je ova dvorana vidjela na kojem se zabavljalo 3000 ljudi.   

U njoj je jedna od najvećih slika na svijetu, Tintorettovo ogromno djelo „Raj“, kojega je ovaj slavni umjetnik uz pomoć svog sina naslikao u kasnim 70-im godinama života, a zapanjujuća je upravo zbog toga što je živopisna slika puna mladenačkog duha i uopće ne odaje godine svoga autora.

Tajnim putovima dolazi se do zatvora gdje još uvijek na zidovima postoje napisane poruke osuđenika koji su boravili u mračnim tamnicama i zastrašujućim uvjetima, a tu je i Casanovina ćelija i rupa kroz koju je pobjegao.

Kako je kod osude smrtna kazna bila neizbježna, građani su morali biti jako oprezni u svojim postupcima.

Stoljećima se u Veneciji jedino Duždeva palača mogla nazivati palačom, a sve ostale građevine u gradu nazivale su se „casa“.

Izgrađena je u 14. i 15. st. i predstavlja remek-djelo gotičke arhitekture s izrezbarenim mramorom koji podsjeća na čipku i potpuno se otkriva dolaskom u lagunu te svojom ljepotom ostavlja bez riječi.

MOST UZDAHA

Mnogi pomisle da se jedan od najljepših mostova na svijetu odnosi na ljubavnike Venecije kojima je ispunjen ovaj romantični grad, no, istina je potpuno suprotna.

Most premošćuje kanal i povezuje Duždevu palaču sa zatvorom pa kad su zatvorenici prelazili put prema olovnim tamnicama, uputili su posljednji pogled prema Veneciji, duboko uzdahnuli i pozdravili se sa slobodom.

Nastao je 1600. prema dizajnu Antonia Contina, izgradnja je trajala dvije godine i danas je jedan od simbola grada.

Ime je dobio zahvaljujući pjesmi Lorda Bayrona „Hodočašće Childea Harolda“.

Jedini zatvorenik koji je uspio pobjeći iz tamnice bio je čuveni Casanova koji je nakon 15 mjeseci smišljanja plana za bijeg to ostvario  01.11.1756.

Za vječne romantičare gradska legenda govori ako u vrijeme zalaska sunca dok zvone zvona sv. Marka prođete gondolom ispod mosta i poljubite voljenu osobu, vaša ljubav će trajati zauvijek.

Jedna nesreća se dogodila 2007. kad je komad mramora sa Duždeve palače pao i ozlijedio njemačkog turistu, što je dovelo do obnove mosta koja je koštala 3,7 milijuna dolara i trajala  tri godine.

Zanimljivo je da na svijetu postoje tri kopije Mosta uzdaha, dvije u Engleskoj na prestižnim koledžima Oxfordu i Cambridgu, a jedna u casinu u Las Vegasu.

CRKVA OD ZLATA

Bazilika svetog Marka je statusni simbol grada i vodeći svjedok povijesnih događaja.

U njoj je nakon izbora dužd predstavljen gradu, primala je pape, kraljeve i veleposlanike, u njoj su se mornari i kapetani molili prije isplovljavanja na daleka putovanja, a ženidbe i pogrebne povorke venecijanskih duždeva svjedočili su životu grada.

Smatra se nevjerojatnim spojem istoka i zapada i najboljim primjerom bizantske arhitekture na svijetu, gdje je unutrašnjost optočena zlatom i mozaicima zbog čega je nazvana „Crkva zlata“, a kad su se venecijanski brodovi vraćali sa epskih putovanja uvijek su donosili poklon za nju.

To je treća je crkva sagrađena na ovom mjestu, prva je napravljena u 9. st. kako bi sačuvala relikvije sv. Marka apostola, ali je izgorjela u požaru.

Druga je bila iz 11. st. i prikazivala je rastuću moć tadašnje Republike, ali je srušena da bi se napravilo mjesta za spektakularnu građevinu kakva je i danas.

Ispočetka se koristila kao duždeva kapelica i povezana je s Duždevom palačom, a 1807. postala je glavna katedrala u gradu.

Na pročelju zgrade je mozaik koji prikazuje krijumčarenje tijela apostola Marka iz Aleksandrije, prekriveno komadima svinjetine kako bi zavarali muslimanske stražare.

Na katu bazilike u galeriji smješten je muzej s mozaicima iz 1. st., a s vanjske strane je balkon s panoramskim pogledom na trg sv. Marka i na trenutak se možete zamisliti u ulozi dužda ili  plemića koji su s njega promatrali svečanosti na trgu.

Na sredini balkona nalaze se čuveni konji koje je 1204. iz Konstantinopola u Veneciju donio dužd Enrico Dandalo, a koje je Napoleon kad je osvojio Republiku odnio u Pariz, no, na sreću su vraćeni i nalaze se u muzeju, ovi vani su brončana kopija.

Na bazilici su radili mnogobrojni mletački radnici svih zanata i zanimanja i učinili ju jedinstvenim mjestom na svijetu, koja dostojanstveno i moćno dominira Trgom sv. Marka. 

SLIKA OD ZLATA, PIJETAO I LISICA

Unutrašnjost bazilike impresivnija je od vanjskog dijela zgrade jer zidove i svodove ukrašava više od osam tisuća kvadrata pozlaćenih mozaika.

Oltarna slika nastala u Bizantu u 10. st. predstavlja remek djelo srednjovjekovnih zlatara i sastoji se od 250 slika ukrašenih zlatom i dragim kamenjem sa 1300 bisera, 300 safira i 300 smaragda.

Kad je Napoleon osvojio Veneciju ukrao je nekoliko dragih kamenja, no, to se u impozantnoj slici ne primijeti.  

Najstariji mozaici datiraju iz 12.st., a svoj trag su ostavili najveći talijanski umjetnici poput Tiziana i Veronesa.

Svaki mozaik ima svoju priču, a najzanimljiviji je onaj gdje dva pijetla nose lisicu na štapu koji na simboličan način prikazuje želju duše za besmrtnošću, pobjedu križa i nadu u uskrsnuće, odnosno kako samo budnost može pobijediti lukavost.

Ulazak u baziliku je besplatan, a da bi se došlo na oltar do slike od zlata potrebno je izdvojiti 3 €, ulaznica se kupuje s desne strane oltara.  

ZVONIK SV. MARKA

Sa zvonika od 98,6 m pruža se najljepši pogled na grad i cijelu lagunu, no mnogi ostanu obeshrabreni kad ugledaju dugačke redove na ulazu pa se preporuča online kupnja ulaznica za penjanje na vrh po cijeni od 6 €.

Zvonik je izgrađen početkom 12. st., srušio se 1902. no u potpunosti je obnovljen i načinjen kao prethodnik i danas je peti najviši zvonik u Italiji.

CAFE FLORIAN – NAJPOZNATIJI KAFIĆ NA SVIJETU

Florian Francesconi došao je na briljantnu ideju kada je 29.12.1720. u samom srcu Venecije, na Trgu sv. Marka, od dvije jednostavne sobe napravio mjesto za druženje i ispijanje kave.

Mlečani poznati kao ljubitelji kave mogli su na tridesetak različitih mjesta ispod arkada uživati u crnom napitku, ali je ovaj bio poseban upravo zbog vlasnika.

Florian je bio poznat kao pravi znalac svih društvenih informacija u gradu, pa ako je netko trebao saznati bilo kakve novosti o bilo čemu dolazio je k njemu, ako je netko napuštao Veneciju ostavljao bi svoju vizitku Florianu u slučaju da ga netko traži, a ako je netko novi došao u grad obavezno se išao upoznati s Florianom.

Bio je jedino mjesto u gradu u kojem je bio dozvoljen pristup ženama zbog čega su se okupljali svi društveni slojevi od gradske elite do običnog puka, a Casanova je bio redovan gost, pa legenda kaže kad je pobjegao iz zatvora da je skoknuo na kavu kod Floriana pa nastavio bježati za Pariz.

Tijekom povijesti ovdje su se našle mnoge poznate osobe Goethe, Charles Dickens i Lord Byron koji je u njemu redovno doručkovao.

Danas je omiljeno mjesto za mnoge slavne osobe, a poznata scena pjevanja u filmu “Talentirani gospodin Ripley” snimana je u Florianu.

Kroz povijest su ga obilježili mnogi događaji, od Francuske revolucije kad je bio zatvoren zbog straha da se revolucionarne ideje ne prošire gradom, do događaja u 19. st. kad su se patrioti u Risorgimentu borili za neovisnost od Austrije, pa je kafić postao privremena bolnica za ranjene pobunjenike.

Danas Florian zapošljava 45 djelatnika u zimskim mjesecima, dok ljeti taj broj naraste na impresivnih 75 profesionalnih zaposlenika.

Najpoznatiji kafić na svijetu uvijek se ponosio prodajom kave i talijanskih vina, poznat kao najskuplji kafić u gradu i cijena cappuccina se kreće od 8,50 eura. 

MOST RIALTO

Drveni mostovi premošćivali su kanale još od 12. st., ali nisu bili dugog vijeka jer su se zbog vode i vlage konstantno urušavali.  

Kad se 1444. tijekom svadbene svečanosti markiza od Ferrare urušio drveni most sa publikom na njemu, počelo se razmišljati o izgradnji kamenog mosta.

Najpoznatiji umjetnici 16. st. natjecali su se kome će pripasti čast napraviti most, među kojima su bila renomirana imena Michelangelo, Andrea Palladio i drugi, a izbor je pao na Antonia da Ponte.

Izgradnja je započela 1588., trajala gotovo četiri godine i slijedećih tristo godina je bio jedini prijelaz preko Grand Kanala koji je spajao dvije obale.

Kako je most usidren na obje strane i u sredini nema oslonca mnogi su mislili da će se zbog težine kamena urušiti, no to se nije dogodilo i danas se smatra jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća renesansnog razdoblja.    

Most je djelomično financiran pretečom današnje lutrije, kad su prodajom srećki za dvije krune u manjem dijelu pokrivali troškove gradnje.  

KANAL GRANDE – JEDINSTVENA ULICA ZA SVIJETU

Obala Kanala Grande obrubljena je s više od 170 palača koje datiraju od 13. do 18. st. i pokazuju svu umjetnost i raskoš nekadašnje Mletačke Republike.

Plemićke obitelji neprestano su težile prikazivanju bogatstva izgradnjom palača i u stalnom natjecanju čija će biti ljepša i bogatije ukrašena ostavili su u nasljeđe dokaz o raskošnom gradskom životu i dubokoj povezanosti s lagunom.

Uz sam kanal nalazi se 170 palača koje izlaze iz vode i oko njih nema pločnika stoga ih je moguće pogledati jedino s morske strane.

Grand Kanal prolazi centrom grada, ima oblik iskrivljenog slova S i od samog stvaranja grada bio je glavna prometnica, a Venecijanci ga nazivaju „Canalazzo“.

Veleposlanik francuskog kralja Charlesa VIII. prvi ga je u 15. st. nazvao „Najljepšom ulicom na svijetu“. 

TKO JE BIO VENECIJANSKI DUŽD?

Dužd je bio naziv za najvišeg državnog dužnosnika izabranog iz najmoćnijih venecijanskih obitelji, a oslovljavalo ga se s „Gospodar dužd“, „Najsvjetliji princ“ i „Njegovo spokojstvo“.

Prvi mletački dužd bio je Ursus koji je vodio pobunu protiv Bizantskog carstva 726.

Prema zakonu nijedan dužd nije imao pravo povezati bilo kojeg člana svoje obitelji sa svojim uredom niti imenovati svog nasljednika. 

Kako bi se onemogućilo namještanje izbora uvedena je komplicirana izborna mehanizacija gdje je ždrijeb imao glavnu ulogu i u devet krugova smanjivanja i dodavanja članova došlo se do četrdesetorice koja su između 12 nominiranih birali dužda.

Nakon što je izabran dužd je prvo predstavljen narodu riječima: „Ovo je vaš dužd, ako vam se sviđa.!“, a kao je odgovor bio potvrdan, tek tada je polagao zakletvu.

Do 13. imao je neograničenu moć kad su mu se ovlasti smanjile pa je npr. morao čekati ostale dužnosnike prije otvaranja pošiljki, nije smio posjedovati imovinu u stranoj zemlji i bio je pod strogim nadzorom.

Njegovi prihodi nisu bili veliki, vladao je cijeli životni vijek, a nakon smrti Komisija za inkvizitore donosila je presudu o njegovim djelima, a ako bi se utvrdila neka zloupotreba položaja to se kažnjavalo novčanom kaznom njegovoj obitelji.

Jedna od njegovih dužnosti bila je slaviti simboličan brak Venecije s morem, to je činio bacanjem prstena iz državne riznice u Jadransko more.

Bio je glavna osoba kneževske procesije koja je uvijek kretala s Trga sv. Marka, nosio je jedinstvenu kapu u obliku roga, klasičan simbol slobode, izrađenu od brokata ili zlata, zlatnu haljinu, papuče i žezlo za svečanosti.

Svakog Uskrsnog ponedjeljka dužd je vodio procesiju od bazilike Sv. Marka do samostana Sv. Zaccarie gdje su mu opatice uručivale novu kapu koje su same izradile.

Do 15. st. pogrebi su se održavali u bazilici Sv. Marka i u njoj je pokopano 25 duždeva.

Posljednji dužd bio je Ludovico Manin koji je abdicirao 1797., kad je Venecija došla pod Napoleonovu vlast.

KAKO POSTATI GONDOLIJER?

Prema legendi gondolijeri se rađaju s plivaćim kožicama koje im omogućavaju izvrsno plivanje i hodanje po vodi.

Stoljećima se profesija gondolijera prenosi s oca na sina i to je uglavnom muško zanimanje.

Prva žena koja je prekinula stoljetnu tradiciju je gondolijerka Giorgia Boscolo koja 2010. postala prva žena s položenim gondolijerskim ispitom.

Možda ne čudi što se odlučila za ovaj posao jer joj je otac bio gondolijer, ali ju nije  podržavao u odluci, jer je smatrao da ovaj naporan i težak posao pripada muškarcima, na što mu je Giorgia odgovorila da je porođaj teži, te postala prva žena gondolijerka u povijesti grada.

Danas svaki gondolijer mora imati licencu za rad  koju dobije nakon završetka tečaja koji uključuje praktičan i teoretski dio i traje 400 školskih sati uz obavezno polaganje ispita o mletačkoj povijesti, znamenitostima i poznavanju vodenih puteva.

Gondolijer može zaraditi oko 100.000 eura godišnje, danas ih ima samo četiristo za razliku od 16. st. kad ih je bilo gotovo deset tisuća.

Tradicionalna odjeća gondolijera uključuje slamnati šešir, prugastu majicu i crne hlače.

Ukrašavanje gondola smatralo izražavanjem prestiža i bogatstva pa su plemići u 16. st. prikazivali svoj status bojeći gondole šarenim bojama uz stavljanje raznih ukrasa što je bilo prešareno, pa je donesen zakon da sve gondole moraju biti obojane u crno, kako bi se održao nivo ljepote grada.

Jedino se po vlastitoj želji može ukrašavati unutrašnjost za koju se  koriste skupocjeni i otmjeni materijali poput baršunastih sjedala i perzijskih tepiha.

Gondole se proizvode ručno od devet vrsta drvene građe, izrada traje tri mjeseca i stoji od 15.000 do 20.000 eura.

Danas se koriste kao turističke atrakcije, za vjenčanja, pogrebe ili druge ceremonije, a vožnja istom kreće se od 80,00 € i uključuje do šest osoba.  

GRADSKE BRIGE

Najveća briga Venecijanaca je što grad svake godine potone 1-2 mm.

Mlečani su bili svjesni opasnosti od poplava još prije 600 godina pa su preusmjeravali tokove glavnih rijeka da bi zaštitili kopno i područje oko grada.

Danas se voda u skladu s morskim mijenama penje po nekoliko centimetara iznad luke i u starim su kućama prizemlja potopljena, a na samom trgu Trgu sv. Marka voda izbija kroz pukotine i rupice u kamenju.

U tijeku je inženjerski projekt za kontrolu plime i oseke koji uključuje stvaranje pokretnih barijera koje bi spriječile poplave.

Još jedna briga je iseljavanje domaćeg stanovništva s obzirom je u posljednjih pedeset godina broj stanovnika sa 120.000 smanjen za pola, a prosjek godina u Veneciji je 46, dok je u ostatku Italije 42, jer mladež sve više odlazi u velike talijanske gradove ili inozemstvo.

Isto tako grad je svakodnevno suočen s velikim izazovima koje uzrokuje preveliki broj turista i veliki svjetski kruzeri koji se preblizu usidravaju, pa su gradske vlasti odlučile početi naplaćivati ulazak u grad koji bi trebao početi u 05. mjesecu ove godine i stajao bi 3,00 €.

ZA KRAJ

Venecija je oduvijek bila na vrhu najpopularnijih turističkih destinacija uvrštena na listu „Najljepših gradova na svijetu“ koja svojim šarmom i čarima, baš poput Casanove zavede sve putnike koji se uvijek iznova vraćaju.

Želimo vam puno putovanja, Kraljicu Jadrana dodajte na vašu listu

Hvala

I Sretan Put!

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ne biste ništa propustili!

NAJVEĆI ZAVODNIK SVIH VREMENA – Priča o Casanovi

NAJVEĆI ZAVODNIK SVIH VREMENA

Priča o Casanovi

Najveći zavodnik svim vremena toliko nas je očarao pa nismo propustile priliku da napišemo priču o njegovom životu, stoga vas prepuštamo da uživate u velikim pustolovinama čovjeka koji je probijao granice nemogućeg i najbolje dočarao život u Europi u 18. stoljeću.

VENECIJA GRAD UŽITAKA

Punim imenom Giacomo Girolamo Casanova rođen je 02.04.1725. kao prvi sin glumačkog para Zanette i Gaetana, koji su imali šestero djece.

U vrijeme Casanovinog rođenja Venecija je slovila za grad užitaka i ljudi iz cijelog svijeta dolazili su na poznati karneval, kockarnice su bile na svakom koraku gdje su se mahnito trošila bogatstva, a lijepe kurtizane slobodnog duha bile su najveći magnet za privlačenje turista, pa je Casanova u ovakvom okruženju postao reprezentativni građanin koji je svojim životom najbolje dočarao duh grada.

Dok je njegova majka putovala po Europi nastupajući po kazalištima o malom dječaku se brinula baka.

Kao dijete Casanova je često imao krvarenja iz nosa pa je baka pokušavala sve kako bi ga izliječila, da bi na kraju zatražila pomoć jedne žene koja je slovila za vješticu.

Za Casanovu je ovo bilo jedno od najsnažnijih slika iz djetinjstva kad su iz gondole ušli u mračnu kolibu gdje je na podu sjedila starica s crnom mačkom u rukama i šest drugih mačaka oko nje i taj mu se fascinantni prizor zauvijek urezao u sjećanje.

Kad je napunio devet godina otac ga je poslao na liječenje u Padovu jer je liječnik utvrdio da je venecijanski zrak previše štetan za dječakovu bolest, što je na Casanovu ostavilo trajne posljedice.

Razdvajanje od roditelja mu je bilo najtužnije iskustvo i cijeli život ga je proganjala misao da su ga se htjeli riješiti. 

Tamo je došao kod prvog skrbnika Abbea Gozzia koji se o njemu dobro brinuo, plaćao mu školovanje, naučio svirati violinu i kod njega je proživio svoje tinejdžerske dane. 

Mlada i lijepa Bettina je bila mlađa Abbeova sestra, prva žena u Casanovinom životu koja je malo po malo budila iskre osjećaja u njegovom srcu, postala njegova vladajuća strast i prvo seksualno iskustvo.  

Iako se ubrzo udala, Casanova je doživotno ostao povezan s njom i cijelom obitelji Gozzi.

Od najranije mladosti pokazivao je žeđ za znanjem i znatiželjan um pa je sa 12 otišao na Sveučilište u Padovi da bi sa 17 godina diplomirao pravo, koje nije volio, ali je smatrao da će njegov skrbnik postati odvjetnik i njega uzeti pod svoje.    

Najveća želja mu je bila postati liječnik i često je svojim prijateljima propisivao razne tretmane liječenja, paralelno je upisao filozofiju, kemiju i matematiku, jer je smatrao da bi mu liječnički posao bio puno korisniji od odvjetništva.

Dok je pohađao sveučilište često je sa svojim prijateljima odlazio u kockarnice i s vremenom se pretvorio u strastvenog kockara.

Kad se vratio u Veneciju već je izrastao u krasnog mladića, bio je visok i zgodan, plemenitog držanja, sa uredno začešljanom i napudranom kosom, lijepih kovrča svezanih u rep. 

Tako pristalog mladića pod svoje je uzeo 76-godišnji senator Alvise Malipiero, koji ga je uveo u najmoćnije gradske krugove i elitu i omogućio mu dobra poznanstva.  

Usput ga je učio kako se ponašati u društvu, sve od dobroj hrani, ženama i vinu, sve dok Casanova nije zaveo glumicu koja se sviđala senatoru, pa ih je oboje otjerao iz kuće.

U Casanovi je znatiželja prema ženama iz dana u dan sve više rasla i ubrzo je doživio najvažnije seksualno iskustvo sa dvije sestre od 14 i 16 godina koje mu je zauvijek promijenilo život.

Odlučio je postati najveći zavodnik svih vremena.

TRI KRATKE KARIJERE

Tada mu je umrla voljena baka što ga je teško pogodilo pa je kratko otišao u sjemenište kako bi započeo crkvenu karijeru.

Njegova majka je svojim vezama pokušavala pronaći načine da ga zaposli u crkvi, pa postaje pisar kod najmoćnijeg kardinala u Rimu, za kojega je sastavljao ljubavna pisma koje je kardinal slao ljubavnicama.

Kad se susreo s papom hrabro ga je zatražio dopuštenje za čitanje „zabranjenih knjiga“ .

Njegova crkvena karijera nije dugo potrajala, jer je ubrzo uhvaćen u ljubavnom klinču, pa mu se kardinal ljubazno zahvalio na suradnji.

U potrazi za novim zanimanjem došao je na genijalnu ideju, postat će vojni časnik Mletačke Republike.

Njegovi razlozi bili su vrlo jasni, kupio je dugački mač, predivnog psa, veliki šešir, pošišao brkove, kosu svezao u rep i krenuo impresionirati grad.

No, nije se mogao samo šetati po gradskoj špici nego je poslan u borbu u Costantinopol, a kako nije volio rat, nije se iskazao kao dobar vojnik pa su mu lijepo zahvalili i rekavši mu da je njegov napredak suviše spor, pa napušta vojnu karijeru.

Sad je već imao 21 godinu i obratio se svom starom dobročinitelju Alviseu tražeći posao i započinje treću karijeru kao violinist u kazalištu, kojom nikad nije bilo zadovoljan i nije ga bilo briga.

Noći je provodio lutajući mračnim dijelovima grada, doživljavao razne avanture, odazivao se  hitne pozive, često glumeći primalje ili liječnike i tako upadao ženama u kuće, odvezivao je gondole usidrene ispred kuća i puštao ih da ih odnese morska struja, smišljao je pustolovine kako bi se što bolje zabavio.

SREĆA U NESREĆI

Ubrzo ga kao grom iz vedra neba pogađa sreća kad je u gondoli vozio mletačkog  senatora Bragadina koji se vraćao s proslave vjenčanja i doživio moždani udar pa mu je Casanova prvi priskočio u pomoć.

Kako je imao malo liječničkog iskustva znao je da mora odmah reagirati, zaustavio je gondolu i hitno pozvao pomoć pa su senatora brzo prevezli kući.

Liječnik je senatorova prsa mazao mašću od žive, nitko tada nije znao da je živa otrovna, pa se ovaj počeo gušiti zbog natečenog dušnika.

Izgledao je toliko loše da su svi mislili da se smrt približila i pozvali svećenika.

Casanova je gledao što se zbiva i naredio je da se hladnom vodom opere mast sa senatorovih prsa i to je bio pun pogodak. Senator se počeo oporavljati što je bilo ravno čudu.

Kako bi se odužio mladiću što mu je spasio živo i kojeg je smatrao jako mudrim i talentiranim za njegove godine, postao mu je pokrovitelj i zaštitnik koji će o njemu brinuti kao o vlastitom sinu.

Casanova je to smatrao potpuno prirodnim tijekom događaja koji ga je mogao zadesiti i vinuti u nebesa pa je odlučio živjeti kao pravi ovisnik o svakoj vrsti razuzdanog života.

Slijedeće tri godine pod senatorovim pokroviteljstvom bile su najbolje godine njegova života.

Živio je kao plemić, veličanstveno se oblačio što mu je savršeno pristajalo i većinu vremena trošio na kockanje ili ljubavne potrage.

Njegov zaštitnik je bio vrlo tolerantan čovjek, ali mu je rekao da će ga takav način života jednog dana skupo koštati.

Ubrzo se to i ostvarilo kad je Casanova smjestio svom neprijatelju, iskopao svježe zakopani leš i donio mu ga pred vrata, a ovaj kad je ugledao mrtvog čovjeka doživio moždani udar i ostao paraliziran cijeli život, pa je tužio Casanovu.

U isto to vrijeme ga je jedna mlada djevojka optužila za silovanje, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza.

Zbog ovih skandala bio je prisiljen napustiti Veneciju, a da nije bilo senatora sigurno bi završio u zatvoru.

TRAŽEĆI AVANTURE PRONAŠAO LJUBAV

Pobjegao je u Parmu i upoznao predivnu Francuskinju koju je nazvao „Henriette” i s njom započeo tromjesečnu avanturu ni ne sluteći da će mu se dogoditi prava ljubav.

Bila je to najdublju ljubav koju je osjetio u životu, jer je ona bila žena koja je imala sve, ljepotu, inteligenciju i kulturu.

Opisao ju je riječima:

“Oni koji vjeruju da je žena nesposobna učiniti čovjeka jednako sretnim svih dvadeset i četiri sata na dan, nikad nisu poznavali Henriette.

Radost koja je preplavila moju dušu bila je puno veća kad sam razgovarao s njom tijekom dana nego kad sam je držao u naručju noću.“

Ni jedna žena nije ga razumjela kao Henriette, ušla je duboko u njegovo biće, odupirala se iskušenju da ujedine svoje sudbine u jednu, razbila ljušture najvećeg zavodnika, razotkrila njegove strahove i nesigurnosti, a kad je odlazila u džep mu je ubacila 500 dukata i više se nisu sreli.

PUTOVANJA SU LIJEK ZA SVE BOLESTI

Potpuno razočaran i slomljen vratio se u Veneciju i sve novce koje mu je Henrietta dala potrošio je na kocku.

No, i ovaj put je sreća bila na njegovoj strani i zaradio je ogromnu količinu novaca, pa je odlučio proputovati svijetom i krenuo za Pariz.

Putovao je Francuskom od jednog mjesta do drugog i upadao u seksualne eskapade poput opernih zapleta.

U Lyonu je upoznao ljude za koje je smatrao da bi mu mogli koristiti u životu pa je ušao u društvo masona, došao je kao prijatelj, postao učenik da bi na kraju postao gospodar, najveća titula koja se može postići. 

Uvijek se kretao u društvu uglednih i utjecajnih ljudi, učio je francuski jezik, provodio vrijeme u kazalištu i ljubavnim pustolovima pa ga uskoro počinje pratiti policija, jer je zabilježen kao prijestupnik u svakom gradu koji je do tada posjetio.

Pobjegao je u Prag, potom u Beč, ali mu se ti gradovi nisu svidjeli jer su bili previše moralni za njegov ukus, pa se vratio u Veneciju.

NE SLUTI NA DOBRO

U Veneciji je nastavio svoj razuzdani stil života čime je sve više privlačio pažnju mletačkih inkvizitora, a njegov dosje postajao je sve deblji.

Bilo je tu prijava za bogohuljenje, raznih zavođenja, tuče i svađe, svakodnevno su pristizale prijave protiv njega u ured državnog inspektora Giovannia Manuccia.

On je pokušavao od Casanove saznati sve o masonima i zabranjenim knjigama, a Casanova je imao predosjećaj da ovo ne sluti na dobro.

Senator Bragadin kao bivši inkvizitor shvatio je da mu se sprema ozbiljna prijetnja po život pa je savjetovao svom „sinu“ ili da pobjegne iz grada ili da se suoči s najgorim posljedicama.

Casanova je odlučio ostati i 26.07.1755. u dobi od 30 godina je uhićen i optužen za uvrede protiv crkve i religije i odveden u pritvor.

Tamo je dočekao 12.09. kad je bez suđenja i bez ozbiljnih dokaza osuđen na pet godina zatvora.

BIJEG IZ TAMNICE

Bio je smješten u samicu s jednim krevetom, stolom i naslonjačem, u nesnosnoj vrućini, mrklom mraku i društvu milijun buha.

Senator Bragadin je odmah uložio žalbu pa je Casanova dobio zimsku posteljinu, mogućnost posuđivanja knjiga i pravo na šetnju zatvorskom mansardom.

To mu je donijelo savršenu priliku iz koje će se roditi genijalan plan za bijeg.

Šetajući jednog dana na podu je ugledao željeznu šipku, ukrao ju i prokrijumčario u svoju ćeliju te sakrio u naslonjaču.

Slijedeća dva tjedna proveo je oštreći šipku na kamenu i počeo kopati rupu ispod kreveta, jer se njegova ćelija nalazila točno iznad inkvizitorske sobe.

Bijeg je isplanirao za vrijeme trajanja festivala jer tada nema nikog u sobi, ali samo tri dana prije namjeravanog bijega premješten je u drugu, veću ćeliju s boljim pogledom.

Usprkos njegovom silnom protivljenju, ništa nije mogao učiniti, nepomično je sjeo u naslonjač bez imalo nade u budućnost.

Zahvaljujući radoznalosti i nemirnom duhu prvotna tuga je bila kratkog vijeka i već je počeo kovati planove za drugi bijeg.  

U ćeliji pored njegove bio je smješten svećenik Balbi kojem je Casanova između Biblije i posude s tjesteninom dao željeznu šipku koja je i dalje bila skrivena u naslonjaču.

Svećenik je napravio rupu u stropu prvo iznad svoje, a potom i njegove ćelije, a kad je bila gotova Casanova se podigao na noge i provukao kroz rupu, ostavivši na krevetu stih iz Psalma: “Neću umrijeti, nego ću živjeti i objaviti djela Gospodnja.“

Casanova i Balbi probili su se kroz olovne ploče i izbili na krov Duždeve palače, vani je bila gusta magla, kanal je bio predaleko za skočiti u more, pa su razbili prozor i pronašli ljestve s kojima su se spustili kat niže.

Shvatili su da bi probudili stražare ako bi odmah pokušali izaći pa su došli na briljantnu ideju.

Ukrali su odjeću i obukli lijepa odijela, popravili frizure i čekali jutro.

Kad je svanulo izašli su u hodnik palače uvjeravajući stražare kako su ostali nehotice zaključani i tako izašli kroz posljednja vrata na slobodu.

Bilo je 6 sati ujutro i istog dana su pobjegli u Pariz.

NOVI POČETAK

Svjestan da ispočetka mora graditi život i karijeru, shvatio je da mora što prije uspostaviti nove veze, upoznati velikane i moćnike, imati strogu samokontrolu i pretvoriti se u kameleona.

Kako je brzo razmišljao i odlučno je krenuo u potragu za novim pokroviteljem i sastao se sa starim prijateljem Bernisem koji je sada bio ministar vanjskih poslova Francuske.   

Casanova mu je predložio genijalnu ideju od koje su obojica profitirali.

Kako bi stekao popularnost Bernise je morao osmisliti način kako napuniti državu blagajnu u što kraćem roku, pa mu je Casanova savjetovao da otvori prvu državnu lutriju što je ovaj objeručke prihvatio.

Casanova je postao jedan od povjerenika lutrije i najbolji prodavač srećki, što mu je donijelo veliko bogatstvo.

Poslije je o ovom događaju rekao: “Varanje budale je iskorištavanje dostojno inteligentnog čovjeka.”.

Plemstvo onog vremena je obožavalo alkemiju, a traganje za „kamenom mudraca“ postao je san svakog visokopozicioniranog čovjeka.

Casanova je odmah iskoristio priliku i predstavio se kao najistaknutiji svjetski alkemičar, svi su mu povjerovali pa je lijepo profitirao i završio u društvu najistaknutijih ličnosti onog vremena poput Madame de Pompadour i Jean-Jacques Roussea.

Kad je započeo Sedmogodišnji rat opet pozvan je da pomogne napuniti državnu blagajnu pa je otišao u Amstedram, tadašnje financijsko središte Europe, i prodao obveznice uz 8% popusta i time napunio i državnu i svoju blagajnu.

Ponudili su mu francusko državljanstvo, ali ih je ljubazno odbio kako bi mogao putovati svijetom.

Kupio je tvornicu svile i u njoj zaposlio samo žene, što mu je donijelo najveće vrhunce sreće u životu, ali nije dugo trajalo, jer je loše vodio posao i velik dio bogatstva potrošio na radnice koje su bile njegov „harem“.

Zbog velikih dugova ponovo je osuđen na zatvor, ali je odmah pušten, pa odlučuje ostatak života provesti lutajući svijetom i zavodeći žene.

Kad je u jednoj zemlji uhićen zbog dugova pobjegao bi u drugu, na jednom je putovanju posjetio samostan i osao zadivljen jednostavnim životom redovnika, pa je kratko razmišljao da i sam tako živi, ali njegov pustolovni duh nije mu dao mira nego ga je vodio u nove avanture bezobzirnog života.

CASANOVINA PUTOVANJA

Stigao je u Marseille i posjetio je Albrechta von Hallera i Voltaira, putovao u Genovu i Firencu, hodočastio u Rim,  lutao po Napulju, Modeni i Torinu, bježeći iz jednog seksualnog nereda u drugi.

Ubrzo je došao na ideju da ode negdje gdje nikada nje bio, pa se uputio u Englesku, iako nije znao jezik, vrlo brzo se snašao i počeo tražiti žensku osobu s kojom bi dijelio stan.

Razgovarao je s mnogim mladim ženama koje je usput i zadovoljavao i izabrao je “Gospodaricu Pauline” koja mu u svemu dobro odgovarala, ali je uslijed neurednog života uskoro završio s veneričnim bolestima zbog čega je potpuno oslabio i napustio Englesku.

Put ga je odveo prema Rusiji, zaustavljao se u svim većim gradovima u kojima je pokušavao prodati sistem lutrije, a kad je Katarini Velikoj iznio ideju o državnoj lutriji ona ga je glatko odbila.

U Varšavi je završio u dvoboju s pukovnikom Branickim jer se spetljao s njegovom ljubavnicom, lijepom glumicom, u okršaju su obojica bila ranjena, Casanova u lijevu ruku za koju je liječnik predlagao amputaciju, na što mu je Casanova odgovorio da će se ruka izliječiti sama od sebe i tako je bilo.  

Postao je poznat u cijeloj Europi po nepromišljenom ponašanju i nikako nije mogao skinuti ozloglašeni naziv koji ga je pratio što mu je stvarale velike probleme oko stjecanja bilo kakvog bogatstva.

Uputio se u Španjolsku jer tamo nije bio toliko poznat i koristio je svoj uobičajeni pristup, oslanjao se na veze sa masonima, večerao s plemićima, čak si je organizirao audijenciju s kraljem Charlesom III, no nisu mu se otvorila vrata.

Mogao je samo lutati Španjolskom bez novca i bogatstva, u Barceloni je jedva izbjegao atentat, završio u zatvoru na 6 tjedana, pa se po izlasku uputio se natrag prema Italiji.       

POVRATAK KUĆI

Došavši u Rim Casanova je odlučio poduzeti sve potrebno kako bi mu se odobrio povratak u rodnu Veneciju.

Počeo je prevoditi Ilijadu na talijanski, da bi se dodvorio mletačkim vlastima postao je špijun, ali to nije bilo dovoljno pa je nakon nekoliko mjeseci izravno apelirao vlastima da mu dozvole povratak u grad.

Kad je napokon, nakon dugih 18 godina dobio pismo kojim mu se odobrava povratak u voljenu Veneciju, Casanova je gorko zaplakao.

U Veneciji je dočekan srdačno kao slavna osoba, a inkvizitori su silno željeli čuti kako je pobjegao iz zatvora.

Da bi zaradio za život ponovo je postao špijun izvještavajući o religiji, moralu i trgovini većinom na temelju tračeva koje je pokupio iz društvenih kontakata.

Bio je razočaran, jer nije imao pokrovitelja niti je mogao zaraditi bogatstvo kao u danima najveće slave, iza sebe je imao tisuće prijeđenih kilometara i 49 godina bezobzirnog života, na licu ožiljke od preboljenih boginja, potonule obraze i sva njegova nekadašnja ljepota sada je bila poznata samo u pričama.

DRUGAČIJA VENECIJA

Venecija mu se promijenila.

Casanova je sada imao malo novca za kockanje, malo voljnih žena vrijednih progona i malo poznanika koji bi oživjeli njegove dosadne dane.

Čuo je za smrt svoje majke i, još bolnije, posjetio je bolesnu Bettinu Gozzi, koja ga je prva upoznala sa seksualnim užicima i koja je umrla na njegovim rukama.

Sve ovo ostavilo je velikog traga na njegovoj duši i od velikog zavodnika postao je samo sjena nekadašnjeg čovjeka.

Započeo je život sa Francescom, krojačicom koja mu je postala ljubavnica i domaćica i predano ga voljela.

Njegova Ilijada izdana je u tri sveska i prodana je samo biranom društvu, što mu nije donijelo značajniju zaradu, a nakon što je napisao satirično djelo o venecijanskom plemstvu ponovo je protjeran iz Venecije.

Otišao je u Pariz gdje se susreo s Benjaminom Franklinom dok je prisustvovao prezentaciji o aeronautici i budućnosti prijevoza balonom.

Radio je kao tajnik u venecijanskom veleposlanstvu u Beču kad je upoznao Mozartovog libretista, Lorenza Da Ponte pa neki tvrde da je čuvena Mozartova opera „Don Giovani“ nastala inspirirana Casanovinim životom.

Na premijeri Don Giovania u Pragu, Casanova je bio jako razočaran, jer u operi nema niti jedan dijalog koji se odnosi na njegov život, a držanje do morala kako je prikazano u operi u njegovom životu nije zabilježeno.

PISANJE MEMOARA

Svoje posljednje godine provodio je u dosadi, zdravlje mu se dramatično pogoršalo, nigdje nije pronalazio zadovoljstvo, a ekscentrični grof kod kojega je povremeno radio nije ga želio upoznati s važnim ljudima što mu stvaralo frustracije i jedino društvo su mu bili njegovi foks terijeri.

Razmišljao je o samoubojstvu, ali je umjesto toga odlučio napisati memoare što je činio do same smrti.

Kad je 1797. do njega stigla vijest da je Mletačka Republika prestala postojati i da je Napoleon zauzeo njegov rodni grad, bilo je prekasno za povratak kući.

Umro je 04.06.1798. u 73 godini života.

Njegove posljednje riječi bile su:  

“Živio sam kao filozof i umirem kao kršćanin”.

Pokopan je u Duchcovu u Češkoj, ali je s vremenom njegovo grobno mjesto zaboravljeno i danas je nepoznato.

PRIČA O MOM ŽIVOTU

Izolacija i dosada posljednjih Casanovinih godina omogućili su mu da se usredotoči na djelo „Priča o mom životu“, bez kojeg bi njegova slava bila umanjena, a možda i u potpunosti zaboravljena.

U pisanju je vidio jedini lijek koji ga je sprječavao da ne poludi ili ne umre od tuge.

Preispitivao je odluku o objavi jer je mislio da je njegova priča odvratna i da će si stvoriti neprijatelje, pa se koristio inicijalima umjesto pravim imenima, pisao je na francuskom jer je bio puno poznatiji od talijanskog.

Čitateljima je objasnio da je bio čovjek koji je cijeli život bio žrtva svojih osjetila, oduševljen lutanjima, neprestano živio u zabludi, bez ikakve utjehe osim što je znao da je pogriješio. 

Danas se „Priča o mom životu“ smatra najautentičnijim djelom koje prikazuje život u Europi u 18. stoljeću.

Inspirirao je mnoge, književnici su o njemu pisali romane, redatelji snimali filmove i serije, slikari oslikavali njegove pustolovine, ostavio je neizbrisivi trag u vremenu.

Čak i danas se njegovo ime koristi kao sinonim za sve frajere-ženskaroše.

Na kraju svega njegova posljednja poruka stala je u samo dvije riječi:

ŽIVIO SAM!

Želimo vam puno putovanja, Veneciju dodajte na svoju listu u njoj je Casanovina rodna kuća

Hvala

I Sretan Put!

Pratite nas na našim stranicama kako ne biste ništa propustili!

PRIČE I LEGENDE VENECIJE

PRIČE I LEGENDE VENECIJE

Kako su Mlečani ukrali relikvije sv. Marka, čiji duh luta gradskim ulicama, kako je Guistina spasila Veneciju, kuća duhova i ukleta kuća, kako je Antonio sklopio pakt s vragom, zloglasni poštanski sandučić, priča o nevinom pekaru optuženom za ubojstvo, venecijanska ruža i ostale gradske priče i legende.  

Uživajte u čitanju!

KAKO SU MLEČANI UKRALI RELIKVIJE SV. MARKA

Godine 828. dva trgovca iz Venecije uputila su se poslovno u Aleksandriju i tamo posjetila svetište u kojem se već sedam stoljeća čuvalo tijelo apostola Marka.   

Čuvari su im se požalili kako je arapski guverner Aleksandrije zaprijetio rušenjem svetišta da bi iskoristio mramorne stupove za gradnju.

Trgovcima je ovo bio znak da odmah djeluju i smisle kako da spase apostolovo tijelo od strašne prijetnje i pošalju ga u svoju rodnu Veneciju.

Bili su svjesni da će ekonomija u gradu procvjetati ako u njoj budu ovako važne relikvije jer će hodočasnici dolaziti iz svih krajeva svijeta.

Da bi prevarili carinike i iznijeli tijelo trgovci su ga sakrili u pletene košare i prekrili svinjskim mesom.

Kako islamska religija ne preferira svinjsko meso, carinici nisu ni pogledali u košare, nego su s gađenjem začepili nosove i mahnuli im da prođu.

Sretni što su uspješno obavili zadatak uputili su se prema Veneciji, ali ih je na moru dočekala nova avantura.

Uhvatila ih je jaka oluja i brod je počeo tonuti, kad se kapetanu ukazao sam Sv. Marko i rekao mu da spusti jedra, što je ovaj učinio, i brod i posada su bili spašeni.

Kad je tijelo konačno stiglo u Veneciju, dočekali su ga dužd i biskup i naredili izgradnju nove bazilike gdje će smjestiti relikvije sveca. 

Prva bazilika se počela graditi iste godine, ali ni tu nije kraj dogodovštinama.

Zbog straha da će netko ukrasti relikvije dok traje izgradnja bazilike, nekolicina ljudi od povjerenja odlučili su zazidati posmrtne ostatke na tajno mjesto da ga nitko ne pronađe.

Mjesto je bilo toliko tajno pa kad je došlo vrijeme da se kosti izvade i premjeste u završenu baziliku, nitko ih nije mogao pronaći.

Traganje za posmrtnim ostacima apostola trajalo je punih 30 godina kad su pukim čudom pronađene i napokon je položene u baziliku.

MOST RIALTO – KAKO JE ANTONIO SKLOPIO PAKT S VRAGOM

Prema gradskoj legendi Antonio da Ponte se borio s dovršetkom mosta koji se stalno urušavao i tjerao ga u očaj.

Jedne noći obratio mu se vrag i obećao mu da će mu pomoći dovršiti most, ali mu zauzvrat mora dati dušu prve osobe koja ga prijeđe.

Ovaj je prihvatio izazov smišljajući kako nadmudriti vraga, pa je doveo pijetla koji je prvi prešao most, jer đavo nije naveo da to mora biti ljudska duša.

No, vidjevši što je učinio, vrag je otišao k njegovoj trudnoj ženi i rekao joj da ju muž čeka na gradilištu, pa se žena odmah uputila k njemu i prva prešla most.

Strašna nesreća ga je pogodila jer je žena rodila mrtvorođenče, a ubrzo nakon toga je i ona umrla, ostavivši arhitekta slomljenog srca od čega se nikad nije oporavio.

Đavo je dobio svoju plaću, a svi ostali most Rialto koji čvrsto stoji čak i danas, gotovo 430 godina kasnije!

UKLETA KUĆA

Palazzo Dario, na fotografiji desno, je zbog tragičnih događaja i misterioznih smrti nazvana ukletom kućom, na kojoj stoji latinski natpis koji to i potvrđuje.

Sagradio ju je Giovanni Dario trgovac i tajnik mletačkog senata.

Njegova kći Marietta prva je završila tragično, kad je 1479. zbog bankrota muža Vincenza počinila samoubojstvo, a on izboden nožem. Njen brat se tada borio na Kreti i ubijen je zasjedi. Zbog ove tri tragične smrti u kratkom vremenu, Mlečani su bili u totalnom šoku pa su na pročelje zgrade stavili natpis na latinskom jeziku o podmukloj smrti koja u njoj vreba.

Idući vlasnik koji je kupio kuću bio je armenski trgovac dragim kamenjem koji je ubrzo nakon useljenja završio u ruševinama.

Kasnije ju je kupio Englez, Randon Brown koji je tu živio sa svojim partnerom, a kad je doživio financijski slom i kad se otkrio njegov homoseksualni život zajedno je s ljubavnikom počinio samoubojstvo u palači.

Nisu bolje prošli ni oni koji su samo razmišljali odsjesti u njoj, kao ni potencijalni kupci.

Tenor Mario del Monaco krenuo je 1964. prema Veneciji kako bi dovršio pregovore o kupnji palače, kad je doživio tešku prometnu nesreću zbog koje je bio prisiljen na dugotrajnu rehabilitaciju da bi na kraju odustao od kupnje.

Godine 1970. palača je dobila novog vlasnika, bio je to grof Filippo Giordano kojeg je ubio mornar s naših prostora s kojim je bio u vezi i koji je nakon što je ubio Filippa pobjegao u London, gdje je i on ubijen.

Tragična smrt zadesila je i menadžera poznate rock grupe The Who, Kita Lamberta, koji je nakon kupnje palače umro u Londonu nakon pada niz stepenice.  Iako je tvrdio da ne vjeruje u prokletstvo Kit je članovima svog benda za vrijeme boravka u Veneciji rekao da si traže smještaj na drugom mjestu, a ne u palači Dario.

Mnogi vlasnici su kasnije ili bankrotirali ili izgubili svoje najbliže u nekim tragičnim i nerazjašnjenim okolnostima, tako je sestra vlasnika iz 80-tih umrla u prometnoj nesreći bez svjedoka, a vlasnik iz 1993. počinio je samoubojstvo.

Za kupnju kuće bio je zainteresiran i redatelj i glumac Woody Allen, ali ju na sreću nije kupio.

Kuća je 2006. prodana nepoznatoj osobi, prebačena na američku firmu i trenutno se obnavlja.

ZLOGLASNI POŠTANSKI SANDUČIĆ

Život u Veneciji bio je prilično opasan, jer ste mogli biti optuženi i osuđeni na smrt u tren oka.

Zloglasni poštanski sandučić u obliku lavlje glave s otvorom na ustima nosi zanimljivu priču o gradskom životu s početka 14. st.

Svaki građanin Venecije mogao je na komadu papira napisati optužbu protiv bilo koga u gradu, informacije o susjedima, prijateljima ili bilo kojoj osobi za koju je smatrao da krši zakon i ubaciti kroz lavlja usta.

Prigovori su bili potpuno tajni i odnosili su se na nepoštivanje zdravstvenih propisa, bogohuljenje ili utaju poreza i svakog dana nosili su se u Duždevu palaču na odluku.

Vijeće desetorice je odlučivalo o optužbama i nisu imali nimalo lak zadatak jer su na temelju tajne prijave i bez pouzdanih svjedoka morali odlučiti o djelu koje se  optuženom stavljalo na teret.

Najveća pozornost pridavala se tužbama koje su upućivale na urotu protiv države ili utaju poreza, mnoge su bile neutemeljene pa je bio pravi izazov utvrditi činjenice bez valjanog dokaza i mnogi nevini ljudi su zbog ove prakse stradali.   

Sve optužbe su se čuvale u strogoj tajnosti i pomno su istraživane, a ako su utvrđene vjerodostojnima kazne su bile strašne, a smrtna kazna se donosila bez prava na žalbu.

Ova praksa uvedena je 1310. nakon pokušaja državnog udara i u gradu je svaki okrug imao svoju lavlju glavu za ubacivanje prigovora, a postavljani su u blizini pravosudnih tijela, crkava ili kod same Duždeve palače.

ČIJI DUH LUTA GRADSKIM ULICAMA?

Cesco Pizzigani bio je jedan od najtalentiranijih venecijanskih klesara svoga vremena.

Poznata su njegova mnogobrojna djela na venecijanskim fasadama, bio je izuzetno vješt pa je postao poznat diljem Europe.

Jako je volio svoju ženu, mladu Florindu, koja se na nesreću 1501. teško razboljela.

Cesko je pokušavao sve kako bi joj pomogao i doveo najbolje liječnike, čak je prodao i svoj obrt da bi smogao što više novaca i doveo najbolje liječnike, ali ništa nije pomoglo i Florinda je umrla.

Shrvan gubitkom Cesko se potpuno prepustio sudbini i počeo prositi pokraj školskih vrata na kojima je nekad i sam radio.

U to vrijeme na otoku Giudecca živio jedan Židov iz Turske, a kako je bio polu Venecijanac i polu Židov nije ga prihvatila ni jedna zajednica i to ga je strašno mučilo, zbog čega je bio vrlo nasilan.

U gradu mu je živjela majka kojoj je često dolazio u posjet, prihvaćala je njegove ispade jer ga je voljela više od same sebe.

Jedne noći situacija je izmakla kontroli.

U napadu bijesa kakav nikad prije nije osjetio mladić je ubo svoju majku u prsa i iščupao joj srce iz grudi.

Zaslijepljen svojim bijesom i prestravljen onim što je učinio, ispustio je nož i pobjegao, držeći u ruci srce sirote žene.

Potrčao je prema mostu ispred škole gdje je sjedio stari klesar, ali se spotaknuo i pao izgubivši stisak.

Srce se otkotrljalo na tlo, zaustavilo se i iz njega se začuo glas: “Sine, jesi li se ozlijedio?”

To ga jako šokiralo i prizvalo u svijest, počeo je gorko plakati, bacio se u vodu i utopio.

Legenda kaže da se u tišini noći još uvijek može čuti njegovo stenjanje dok traži majčino srce kako bi osjetio toplinu njene ljubavi u hladnim zimskim noćima.

A Cesco? Cesco je kao i svake noći spavao ispred vrata i svjedočio cijelom prizoru kad je pokraj njega protrčao mladić i ovjekovječio je ovaj događaj na svoj način, rezbarenjem u mramor.

Danas na vratima Scuola Grande di San Marco pored izrezbarenih brodova postoji lice s velikim turbanom na glavi, koje jednoj ruci drži ljudsko srce.

PRIČA O NEVINOM PEKARU OPTUŽENOM ZA UBOJSTVO

Kako je u Veneciji svatko mogao biti optužen za zločin, takva sudbina je zadesila i mladića koji je pošteno obavljao svoj pekarski posao.

Jednog jutra početkom 1507. mladi pekar Pietro Tasca žurio je na posao kad je na podu u blizini „Mosta ubojica“ ugledao tijelo muškarca s licem okrenutom prema tlu.

Nije mogao ni naslutiti da će ime mosta odrediti njegovu daljnju sudbinu.

Mladić je potrčao čovjeku u pomoć i kad se približio vidio je da je ubijen. Bio je to grof Alviso.

U nevjerici je pored tijela ugledao bodež umrljan krvlju pa ga je uslijed šoka podigao sa zemlje.

Upravo u tom trenutku tuda su prolazili stražari Duždeve palače i vidjeli mladog pekara s nožem u ruci.

Odmah su ga uhvatili i odveli na izvršenje pravde.

Tada se svakog tko je optužen za ubojstvo mučilo dok ne prizna kazneno djelo, tako je bilo i u njegovom slučaju.

Mladića su toliko izmučili da je na kraju potpuno iznemogao priznao ubojstvo koje nije počinio, te je osuđen na smrt 22.03.1507. i pogubljen vješanjem.

Čim je mladić obješen otkrila se prava istina.

Duždu se obratio jedan drugi grof po imenu Lorenzo koji je priznao da je on ubojica, a ne siroti pekar.

Vijesti su toliko šokirale vlasti da se u gradu počeo koristiti izraz „Ne zaboravite jadnog pekara“ ako se sumnjalo da nije počinjeno kazneno i kao podsjetnik moguće nepravde pravosuđa.

Od toga dana palile su se svijeće na mjestu gdje su nekad stajala vješala i danas od sumraka do zore na južnoj strani bazilike Sv. Marka gore dva mala svjetla u sjećanje na jedno od najtužnijih pravosudnih propusta donesenih u Mletačkoj Republici u njenoj dugoj povijesti.

CASINO DEGLI SPIRITI – KUĆA DUHOVA

Usamljena u venecijanskoj laguni stoji palača koja je prema legendi kuća duhova, a može se vidjeti iz vaporetta koji ide Grand Kanalom.

Početkom 16. st. u njoj je živio poznati mletački slikar Luzzo koji se ludo i nesretno zaljubio u Ceciliju koja je voljela drugog.

Luzzo joj se pokušavao na sve načine približiti iskazujući joj svoje osjećaje i privrženost, ali ga je Cecilija uporno odbijala i nije obraćala pažnju na njega.

Zbog velike tuge i žalosti Luzzo je počinio samoubojstvo, pa se govori da njegov duh i dalje luta palačom u potrazi za ljubavlju. 

Iako je ovo jedna od mnogobrojnih legendi koje postoje u Veneciji, uz ovu kuću vezan je užasan zločin koji se dogodio 1950.-tih kad je u njoj ubijena mlada žena, izrezana na komade, zatvorena u prtljažnik automobila i potopljena u laguni da bi se prikrilo uobjstvo.  

Tijelo je otkriveno puno godina kasnije, a kad su ga pronašli venecijanski ribari više ne prilaze ovoj palači i ne idu tu u ribolov niti u blizini bacaju udice u more.

Ono što pomaže pričama o duhovima je svakako izolirana pozicija kuće jer je smještena na vjetrovitom mjestu pa se često u zimskim mjesecima čini da zviždanje vjetra zvuči kao tužan urlik.

Osim toga Venecijanci su govorili da su ponekad u maglovitim noćima znali vidjeti  kako iz palače dopiru svjetla koja se pale i gase.

Danas je nekretnina podijeljena između dvije vjerske ustanove i uz odobrenje portira može se obići njen prekrasan vrt.

KAKO JE GUISTINA SPASILA VENECIJU

Zanimljiva i gotovo nepoznata gradska legenda dolazi s početka 14. st., a nositeljica priče je skromna žena, Giustina Rossi.

Prema legendi mladi, buntovni plemić Biamonte Tiepolo je zajedno s drugim plemićima smišljao urotu kako bi srušio vladavinu tadašnjeg dužda.

Dogovor je bio da se sastanu u ponoć u obližnjoj ulici, udaljenoj samo nekoliko minuta pješice od Trga sv. Marka.

Mladići su se sastali točno ispod Guistininog prozora, a kako je bila noć žena je čula žamor i komešanje na ulici pa je otvorila prozor. 

Tom prilikom slučajno je gurnula lonac s cvijećem koji je pao na jednog urotnika i teško ga ozlijedio.

Nastala je strka koju su čuli stražari iz palače i odmah dotrčali, uhvatili urotnike i spasili dužda i grad.

U znak zahvalnosti Mletačka Republika dodijelila joj je zanimljiv spomenik koji prikazuje reljef sa likom starije žene i izvrnutog lonca za cvijeće, smješten na fasadi jedne kuće kad od mosta Rialto krenete prema Trgu sv. Marka.

I NA KRAJU PREKRASNA LEGENDA O VENECIJANSKOJ RUŽI

Na dan Sv. Marka svaka Venecijanka dobije crvenu ružu zbog priče o nesretnoj ljubavi dvoje mladih.

Marija je bila duždeva kći, plemenite krvi, koja se zaljubila u Tancredia, mladog trubadura iz siromašne obitelji i on je bio zaljubljen u nju.

Kako u ono vrijeme nije bilo dozvoljeno sklapanje brakova između plemstva i puka, Marija i Tancredi su bili spremni na sve kako bi okrunili svoju ljubav brakom.

Marija je predložila mladiću neka ode u Španjolsku gdje je trajao rat protiv nevjernika, da se potpuno posveti borbi i vrati u Veneciju kao pobjednik, što bi mu donijelo titule i počasti i omogućilo brak s njegovom voljenom.

Mladi Tancredi se hrabro borio pa su vijesti o njegovom junaštvu ubrzo stigle u Veneciju gdje su svi slavili i zahvaljivali Mariji što ga je poslala u rat.

Ali jednog dana Tancredi je bio smrtno ranjen i pao je u prepun vrt ruža, gdje je potekla njegova krv i obojila pupoljke u crveno.

Dok je umirao mladić je otrgnuo jedan pupoljak i predao ga svom vjernom prijatelju Orlandu rekavši mu da ga odnese njegovoj voljenoj u Veneciju.

Orlando je održao obećanje i donio pupoljak Mariji, koja ga je primila slomljenog srca bez izgovorene riječi.

Otišla je u svoje odaje, gdje je drugi dan pronađena mrtva kako leži u krevetu, čvrsto stišćući crveni pupoljak ruže na svom srcu. 

To se zbilo oko spomendana Sv. Marka, pa kao sjećanje na ovaj događaj i danas svaki Venecijanac 25.04. poklanja svojoj dragoj crvenu ružu kao zavjet vječne ljubavi.

Nadamo se da su vas ove priče inspirirale pa kad idući put dođete u Veneciju potražite znakove ovih ljudi koji su ostavili tragove širom veličanstvene Kraljice Jadrana i 

svima vam šaljemo ružu iz našeg srca.

Želimo vam puno putovanja,

Hvala

I Sretan Put!


Pratite nas na društvenim mrežama kako ne biste ništa propustili!

Prva žena s doktoratom na svijetu

PRVA ŽENA S DOKTORATOM NA SVIJETU

Priča o Eleni Lucrezii Cornaro Piscopia

Priča o nevjerojatnoj ženi i vječitoj inspiraciji koja je zbog silne želje za znanjem prva na svijetu stekla doktorat, pomakla granice nemogućeg i otvorila vrata studiranja svim  ženama na svijetu.

U prekrasnoj, bijeloj palači Loredan u Veneciji 05.06.1646. na svijet je došla djevojčica Elena, dijete plemića Giovania Cornaro-Piscopie i njegove ljubavnice Zanette.

Majka Zanetta dolazila je iz siromašne seoske obitelji koja se u Veneciju uputila trbuhom za kruhom, kad joj se ukazala prilika da radi za jednu od najmoćnijih plemićkih dinastija u Republici što je objeručke prihvatila.  

Bila je lijepa i odmah je zapela za oko mladom plemiću Giovaniu koji se zaljubio na prvi pogled i postala mu ljubavnica, rodila dva sina i kao treće dijete došla je Elena.

Kako su svo troje rođeni izvan braka, a majka nije bila plemenite krvi, nisu postali članovi obitelji Cornaro po rođenju, jer je mletački zakon zabranjivao plemićke privilegije vanbračnoj djeci, čak i ako ih je obitelj priznala kao svoju.

Giovani i Zanetta su se službeno vjenčali 1654., ali njihova djeca još nisu mogla uživati u plemenitim privilegijama, što je Giovaniu bio veliki izazov, jer je želio da njegova djeca postanu plemići i poduzeo je sve kako bi u tome uspio.

Uskoro je izabran za prokuratora sv. Marka, tada najpoželjniji posao u venecijanskom plemstvu i prema toj poziciji bio je na drugom mjestu, odmah iza venecijanskog dužda.

U ceremoniji braka s morem, kad venecijanski dužd zajedno sa građanima Republike na simboličan način slavi brak Venecije s morem, bacajući prsten iz državne riznice u Jadransko more, Elena i njena braća su dobili titule za koje se njihov otac zalagao.

Otac je Elenu nekoliko puta pokušavao zaručiti za bogate plemiće, ali je ona svaku pomisao na brak odbijala, pa se u dobi od 11 godina zavjetovala na čistoću, preuzela navike benediktinskog samostana, ali nije postala redovnica.

.

ČUDO OD DJETETA

Od najranije mladosti Elena je pokazivala nevjerojatnu žeđ za znanjem, što je u kasnijem životu i dokazala, svi su ju smatrali čudom od djeteta.

Roditelji su joj priuštili klasično obrazovanje, s najboljim učiteljima u Republici je učila latinski i grčki, pa je u dobi od samo 7 godina postala učiteljica tih jezika, uključujući francuski i španjolski.

Ubrzo je savladala hebrejski i arapski i zbog toga osvojila rijetku titulu “Oraculum Septilingue”.

Elena je pokazivala izvanredne moći razmišljanja, zanimale su ju teologija i filozofija, ali to nije bilo sve što je ovo čudo od djeteta savladalo.  

Paralelno je naučila svirati potpuno različite instrumente, čembalo, harfu i violinu i postala iskusna glazbenica čije su skladbe postale poznate građanima Republike.

SVEUČILIŠTE U PADOVI

Otac je inzistirao da svijet prepozna nevjerojatno znanje njegove kćeri pa se prijavila na doktorat teologije u Padovi.

Njen profesor Rinaldini uputio je molbu tadašnjem kardinalu da ju primi na studij teologije, ali su dužnosnici Rimokatoličke crkve odbijali titulu doktorata teologije uručiti ženi, pa je Elena upisala doktorat filozofije.

Uz filozofiju paralelno je studirala matematiku i astronomiju, ali njena najveća ljubav uvijek su ostale teologija i filozofija. 

Profesor Rinaldini je bio zatečen nevjerojatnom mladom ženom pa je objavio knjigu o geometriji na latinskom i posvetio ju tada 22 godišnjoj Eleni.

Elena je branila doktorat iz filozofije 25.06.1678. u katedrali u Padovi pred najuvaženijim moćnicima onog vremena, u jedinstvenom muškom svijetu, sačinjenom od venecijanskih senatora, profesora i studenata sa sveučilišta iz Bolonje, Perugie, Rima i Napulja.

Tijekom čitavog ispita je davala briljantne odgovore na pitanja iz filozofije, sat vremena je govorila klasičnim latinskim jezikom objašnjavajući teške odlomke iz Aristotelovih djela i nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Tada su joj cijeli odbor i svi prisutni u znak poštovanja stavili lovorov vijenac na glavu, prsten na ruku i preko ramena krzno hermelina.

Postala je prva žena na svijetu koja je stekla doktorat iz filozofije.

Mnogi umjetnici su kasnije ovu ceremoniju prikazali u svojim djelima, a i danas je Elena Piscopia široko citirana od strane drugih znanstvenika i pisaca.

Nakon što je diplomirala posvetila je svoj život ljubavi prema bližnjima, odrekla se mjesta u mletačkom društvu, usredotočila se na učenje i služenje siromašnima.

Umrla je u Padovi od tuberkuloze u dobi od 38 godina.

Vijest o njenoj smrti izazvala je veliku žalost među pučanstvom i cijelo društvo je govorilo kako je umrla doista izvanredna žena.

Posljednja želja joj je bila da bude pokopana u crkvi Santa Giustina u Padovi, što je i učinjeno, a 200 godina poslije benediktinska redovnica iz Rima otvorila je Eleninu grobnicu, njene posmrtne ostatke premjestila u novi lijes i vratila u grobnicu, veličajući pritom priču o životu nevjerojatne žene.  

Njena statua kao vjerodostojan primjer svima koji žeđaju za znanjem istaknuta je na stubištu Sveučilišta u Padovi kao podsjetnik na ženu-inspiraciju koja je pomakla granice i otvorila vrata svim drugim ženama koje su krenule njenim stopama do današnjeg dana.

 

Želimo vam puno putovanja,

Hvala

I Sretan Put!

 

Pratite nas na našim stranicama kako ne biste ništa propustili. 

Cinque Terre – PET ŠARENIH SELA

CINQUE TERRE - PET ŠARENIH SELA

Pravi talijanski duh i sve što prekrasna, bogata zemlja nudi stalo je u pet šarenih sela i kad ih posjetite imate dojam kako ste kao da ste vidjeli Italiju u malom.

Živopisna arhitektura gdje kuće na liticama iznad mora izgledaju kao naslikane, talijanski gastronomski dragulji, sladoled, pesto i inćuni, slatki likeri i vrhunsko vino, čisto i duboko plavo more, lavanda, ružmarin i mediteranska klima daju šarm kojem nitko ne može odoljeti.

Povezana su vlakovima, brodovima i pješačkim stazama i mjesto su u koje ne možete doputovati automobilom. Iako ima nekoliko uskih cesta koje povezuju sela s unutrašnje strane, njima se uglavnom služi lokalno stanovništvo, a parkirališta su udaljena i po nekoliko kilometara od mjesta.

Unatoč uvjerenju da su kuće obojane u različitim bojama kako bi ribari s mora mogli prepoznati svoju, to ipak nije tako, jer su fasade obojane tek kasnih 1970-ih.

U selima živi pet tisuća stanovnika i jedan liječnik.

Toliko su mala i slatka pa kad se sva sela zbroje dobije se ukupna površina od 14,90 četvornih kilometara i zbog toga su najmanji Nacionalni park u Italiji.

Dolazi se vlakom iz La Spezie koji ih odlično povezuje i bez problema se može cijeli dan putovati u svim smjerovima. Putovanje od sela do sela traje oko pet minuta, nekada i manje, a neograničena dnevna karta omogućuju putovanje selima koliko god puta želite.   

Najveća poplava dogodila se 2011. kada je zbog četiri sata kiše, velika klizišta i bujice gotovo u potpunosti uništila dva sela, Vernazzu i Monterosso.

Krajolik je glavna atrakcija jer se mediteransko bilje penje preko litica od morske obale povrh sela i tvori božanstvene, prirodne pejzaže.

Turizam im je donio pravo bogatstvo s milijunskom godišnjom posjetom, a prekrasne krajobraze zabilježio je i holivudski velikan Martin Scorsese u svom filmu „Vuk s Wall Streeta“.

Godine 1997. su uvrštena u UNESCO svjetsku baštinu što ih potvrđuje top odredištem za uživanje, jer je svako selo posebno i drugačije na svoj način. Četiri su uz more, a jedno je u brdu.

RIOMAGGIORE – VESELA DOBRODOŠLICA

Najjužnije selo Cinque Terre čine prelijepe kuće živih boja koje datiraju iz srednjeg vijeka i poslagane su po litici s pogledom na kristalno Ligursko more.

Počelo se naseljavati u 8. st. i ime je dobilo jer su prve kuće građene uz rijeku na talijanskom Rio. Ovo je najveće od svih pet sela.

Kad siđete iz vlaka da bi došli do glavne ulice potrebno je proći dugački, šareni tunel, ukrašen mozaicima i keramikom, pretvorenih u umjetničku avanturu, gdje vrlo često svira lokalni harmonikaš pa zbog odlične akustičnosti osjećate kako primate najljepšu talijansku dobrodošlicu i avantura razgledavanja Nacionalnog parka može započeti.

Glavna ulica Via Colombo nudi sve, mnogobrojne restorane, slastičarnice, kafiće i trgovine i uvijek je prepuna turista iz svih krajeva svijeta, a na kraju se nalazi mala, slatka luka prelijepo uokvirena plavo-bijelim čamcima.

S lijeve strane ulice nalazi se najstrmiji dio u mjestu gdje stepenice vode na vidikovac za fotografiranje, jer su boje savršeno uklopljene u prirodu. 

Riomaggiore je najpoznatiji po proizvodnji vina i vinogradarstvu pa se u 9. mj. održava tradicionalna berba grožđa u spomen na graditelje sela.

Naime, kako su ljudi golim rukama nosili teško kamenje, bez strojeva i pomagala za izgradnju kuća na strmim liticama trebalo im je 200 godina da izgrade selo.  

Muškarci su ih nosili na ramenima, a žene na glavama, pa se danas kod berbe grožđa simboličnom gesto izražava zahvalnost precima graditeljima, pa žene košare pune grožđa nose na glavama, a muškarci na ramenima. 

Glavna atrakcija sela je staza koja povezuje svih pet sela i zove se „Put ljubavi“ (Love Walk), ali je nažalost zbog velikih klizišta već nekoliko godina zatvorena, pa svi koji namjeravaju pješačiti od sela do sela morat će krenuti s nekog drugog mjesta. Staza je u obnavljanju i predviđaju da bi ove 2019. godine trebala biti ponovo u funkciji.

Pješačke staze koje povezuju Cinque Terre smatraju se jednim od najljepših u Europi, a najpoznatija je Sentiero Azzuro gdje pješačenje uz obalu Mediterana traje 6 sati.

Za sve koji obožavaju kupanje Riomaggiore ima plažu i svi odlični plivači koji se žele upustiti u proučavanje sela s morske strane mogu ovdje skočiti u more i započeti razgledavanje fantastične obale Nacionalnog parka.

MANAROLA – PITE I VINO

U prošlosti je poljoprivredno stanovništvo iz okolnih sela dolazilo u Manarolu noseći pšenicu, kestene i slične namirnice kako bi ga u mlinu samljeli u brašno koje je u ono doba bilo jako skupa namirnica.

Tako je mjesto dobilo ime, u prijevodu znači „Veliki kotač“ i nalazi se u glavnoj ulici, točno ispod crkvenog tornja uz kojeg teče mala rijeka skroz do mora.

Trag prošlosti zabilježen je u gastronomiji u poznatim pitama od povrća „Torte di verdura“ s vrlo tankom korom što svjedoči da je brašno bilo luksuz pa se na njemu štedjelo.

Tradicionalna punjenja u ovom dijelu Italije su divlji peršin, mažuran, artičoke, tikvice, blitva, krumpir ili poriluk u kombinaciji sa sirom ili jajima, odlična prilika za isprobati originalnu verziju gastronomskog dragulja.

Manarola je najstarije od svih pet sela zahvaljujući zaštitniku mjesta i crkvi Sv. Lovre za koju je kamen temeljac postavljen davne 1338.

Na blagdan sveca 10.08. cijelo mjesto priprema omiljeni bakin specijalitet „Torte di riso“ kad se ulicama širi miris pite od riže punjene sušenim gljivama i tada je po noći predivno otići na plažu, ponijeti pite sa sobom i uživati u „Suzama svetog Lovre“, noći s najviše zvijezda padalica u godini.

Na strminama oko cijelog mjesta zasađeni su vinogradi iz kojih dolaze dva najpoznatija domaća vina Cinque Terre i Sciachetrà, slatka, bijela vina, zlatno-žute boje s mirisom meda, bijelih cvjetova i kapi citrusa kojima se boja s godinama pretvara u jantar.  

.

Ovdje se nalazi čuveno mjesto za fotografiranje i svaki turist zabilježi neizbrisivi trag osobnog iskustva, a staze za istraživanje pružaju se uz prekrasno, plavo more ili u brdo prema vinogradima i maslinicima.

CORNIGLIA I PESTO

Najmanje selo Cinque Terra smjestilo se na vrhu brežuljka 100 metara iznad Ligurskog mora s prekrasnim pogledom i 150 stanovnika.

Cesta vijuga pored stabala limuna, vinove loze, stoljetnih maslinika, ljiljana i ružmarina i zrak je ispunjen mirisima Mediterana.

Da bi se divilo pitoresknom selu potrebno se popeti uz 382 stepenice ili uhvatiti mali autobus skromnog voznog reda, jer iako piše da posljednji odlazi u 20 sati, često nije tako, pa bi vam se moglo dogoditi da kao mi trčite stepenicama dolje kako biste uhvatili vlak.  

Na glavnom trgu nalazi se gotička crkva Sv. Petra iz 1350. ispred koje u debeloj hladovini sjedi lokalno, starije stanovništvo koje znatiželjno promatra tko je došao posjetiti njihovo mjesto, vrlo ljubazni i razgovorljivi ljudi, pa će vas pitati odakle dolazite.

Glavna cesta vodi do srednjevjekovnog vidikovaca La Torre s fantastičnim pogledom na terase s vinogradima koje s tri strane okružuju selo, a s četvrte se pogled pruža sve do mora.

Corniglia je idealna za gastronomske užitke i većina turista tu dolazi na ručak ili večeru.

Specijalitet talijanske rivijere i izvorno Ligursko jelo je pesto, predstavlja svježe lišće bosiljka pomiješano s djevičanskim maslinovim uljem, parmezanom, pinjolima i mažuranom, servirano s raznim vrstama tjestenine, a mještani ga najviše jedu uz trofie, pretečom današnje tjestenine koja se u prošlosti radila o kestena.  

Gastronomski biser iz domaće kuhinje uz obilje maslinovog ulja, boje i mirise Mediterana pretvore izlet u Cornigliu u pravi raj za dušu i imate osjećaj kao da je vrijeme stalo. Čaša domaćeg vina servirana je sa zdjelicom maslina.

Koliko je Corniglia impresivna govori i činjenica da ju je slavni Giovanni Boccacio smjestio u svoje najpoznatije djelo Decameron.

VERNAZZA I PIRATI

Vernazza je u prošlosti bila malo ribarsko naselje i prirodna luka na odličnom i pristupačnom mjestu pa ju s mora primjećuju pirati i kreću u pohode i pljačkanja.

U njemu su tada živjele plemićke obitelji i njih 90 najmoćnijih se zavjetovalo na odanost Republici Genovi osiguravajući flotu i vojnike za obranu gusara.

Podigli su zidine oko cijelog mjesta, a dvorac Doria iz 15. st. služio je kao vidikovac s kojeg se na horizontu moglo vidjeti približavanje s mora.

U srednjem vijeku luka nije izgledala kao danas, nego su brodovi dugim konopima privezivani za kuće.

Uvijek je u njoj živjelo najviše stanovnika od svih sela Cinque Terra i danas mnogi svakodnevno odlaze na posao u La Speziu.

Na glavnom trgu Piazza Marconi nalazi se crkva Svete Margarite  i glavna pješčana gradska plaža.

Nama je draža druga plaža do koje se dolazi malim, niskim tunelom iz glavne ulice jer ima jednu fascinantnu prirodnu pojavu. Kako se izvorska voda ulijeva u more postoji na plaži mala pećina s prirodnim bazenom u kojem se zadržava ledena, čista voda, odlična zamjena za tuširanje i uklanjanje ostataka soli s tijela, a koža i kosa nakon namakanja poprime svilenkasti dodir.

Preporučamo pojesti najbolji talijanski sladoled u najpoznatijoj slastičarnici u Cinque Terrama pamtljivog imena „Stalin“, u glavnoj ulici s lijeve strane i crvenim suncobranom ispred koje je uvijek kolona ljudi.

Vernazza je po noći živahno i bučno mjesto s odličnom noćnom scenom i u ovom živopisnom mjestu ništa neće nedostajati.

MONTEROSSO, PLAŽA I LIMONCINO

Monterosso je najstarije selo koje datira iz 64. godine i predstavlja dva sela povezana tunelom s hotelima, apartmanima, najvećom pješčanom plažom sa šarenim suncobranima, praćenom kafićima i restoranima.

U ovo selo većina dolazi radi kupanja, a na kraju plaže nalazi se veliku kip Neptuna izgrađenog 1910.

Stari grad sličan je drugim selima, ali nije toliko strm i nema uskih uličica, ali je različit jer je jedino selo koje ima veliku pješčanu plažu.

Monterosso je selo poznato po ribolovu i proizvodnji slanih inćuna u maslinovom ulju i govori se da su ovdje najbolji u Italiji. Najpoznatije pripreme inćuna u ovom dijelu Mediterana su punjeni, prženi inćuni ili uštipci od inćuna.   

Mnogobrojni specijaliteti od svih vrsta ribe zadovoljiti će svako radoznalo nepce i pružiti nezaboravne gastronomske užitke.

Kuhinja u ovom dijelu Italije savršeno je očuvana prema recepturi iz prošlosti i bazira se na jednostavnim okusima i osnovnim sastojcima, tako da svatko može ponoviti recepte kod kuće.

Posjet Cinque Terrama pruža nezaboravan užitak i mnogi se ponovo vraćaju u predivan Nacionalni park gdje se u kratkom vremenskom roku može opiti čarima Italije uživajući u veličanstvenim krajolicima, bojama i mirisima Mediterana.  

Želimo vam puno putovanja, ako već niste, dodajte Cinque Terre na svoju listu

Hvala

I Sretan Put!

Pratite nas na našim stranicama kako ne biste ništa propustili!

NAJVEĆI KARNEVAL U VENECIJI

NAJVEĆI KARNEVAL U VENECIJI

Tko su venecijanski anđeo i „doktor kljun“, koje su najbizarnija, najfascinantnija ili najpopularnija maska, tajanstvenost ženske šutnje, povijest, neobične činjenice  i ostale karnevalske priče.

ZRNCA O KARNEVALSKOJ PROŠLOSTI

Prije korizme i zapovijedi “ostavi se mesa” što prevedeno s latinskog „carnem levare“ znači karneval, svatko je mogao postati što je htio, društvene podjele su nestajale, a psine i romantika zauzele glavno mjesto u doba godine kad je sve dozvoljeno.

U vrijeme karnevala ljudi su pretjerivali u jelu i piću, doslovno se prejedajući dok im ne pozlije, znajući kako uskoro slijedi vrijeme odricanja u kojem će post i moralo ponašanje biti najvažniji, pa su se nesputano prepuštali svim blagodatima koje im život pruža.

Karneval u Veneciji započeo je 1162. pobjedom Venecijanske Republike nad akvilejskim patrijarhom Ulricom di Trevenom, kad su se građani u čast tom događaju spontano počeli okupljati i plesati na trgu Sv. Marka.

Najplodonosnije razdoblje i svoj vrhunac karneval doživljava u 17. i 18. st. kroz renesansno i barokno razdoblje želeći održati prestižnu sliku Venecije kakvu je imala u svijetu.  

Snažno je promovirao slobodu i zadovoljstvo, koristio se za zaštitu i utjehu Mlečana od tadašnjih i budućih muka u doba godine kad su se mogli u potpunosti opustiti i uživati.

U vrijeme austrijskog cara Franje II. karneval je 1797. potpuno ukinut i donesen je zakon koji je strogo zabranjivao nošenje maski i kostima.

U 19. st. pojavljuje se na skrivenim privatnim zabavama, da bi se 1979.g. vratio na velika vrata oživljavajući povijest i kulturu nekadašnje najmoćnije države koja je vladala gotovo cijelim Sredozemljem.

Od tada oko 3 milijuna posjetitelja svake godine dolazi na najveći europski karneval.

NEOBIČNO O KARNEVALU

U stoljetnoj tradiciji najvećeg europskog karnevala sudjelovali su svi, bogati i siromašni, građani i vlasti, vjernici i nevjernici, mladi i stari, svatko se pod krinkom mogao pretvarati da je netko drugi i popeti se Duždeve palače kako bi ga pozdravio sam dužd.

Karneval se morao nastaviti pod svaku cijenu, čemu ide u prilog činjenica o smrti dužda Paola Reniera, koji je umro 13.02.1789., ali se zbog trajanja proslave pučanstvu priopćilo tek 02.03. na kaju svih svečanosti.

Osim u vrijeme karnevala u Veneciji su se maske nosile gotovo cijelu godinu, tako je vlada nekoliko puta morala donositi zakone o zabranama pa je u 14.st. zabranjeno nositi maske po noći, početkom 17.st. zabranjeno je maskiranje u samostanima i crkvama, a jedan zakon je zabranjivao ženama nošenje skupocjene čipke.

Dobro raspoloženje Venecijanki i nesputani venecijanski dekolte bili su šokantni strancima koji su dolazili u grad mostova i romantike, jer takvo što nigdje u svijetu nisu mogli vidjeti.

U 18.st. karneval je započinjao nizom svečanosti i najvećim plesnim balom pod maskama na Trgu sv. Marka, a glavna i najpopularnija atrakcija bila je kockanje kad su mnogobrojni u ludosti rasipali svoja bogatstva i često ostajali bez ičega u tadašnjoj državnoj kockarnici u Ridotu.

VENECIJANSKI ANĐEO

Druge nedjelje karnevala svi se okupe na trgu sv. Marka kako bi prisustvovali slavnom letu Anđela.

Događaj dolazi iz sredine 16. st.  kad je za vrijeme trajanja karnevala mladi turski akrobat hodao po dugačkom konopcu privezanom od broda usidrenog u luci do zvonika sv. Marka i usput se zaustavio kod balkona Duždeve palače i duždu uručio poklone.

Ljudi su bili oduševljeni njegovom hrabrošću i događaj je odmah usvojen kao tradicija, sve do 1759. kad se dogodila tragična nesreća, u kojoj je akrobat izgubio ravnotežu, pao u okupljeno mnoštvo i poginuo.

Tada su akrobata zamijenili drvenim golubom koji je na svom putu bacao cvijeće i konfete na maskiranu publiku, a 2001. ponovo je vraćena osoba koja se spušta po užetu, poznati spektakl pod nazivom Vol Dell’Angelo, tradicionalno se održava druge nedjelje proslave karnevala.

MASKE – MASKE

Kroz stoljeća su se stvaranje i proizvodnja maski pretvorili u pravo, vrhunsko umijeće, a još iz davnog 15. stoljeća dolazi podatak da je kao prava profesija u gradski Statut uvršteno zanimanje „mascarere“  kojeg su činili majstori i virtuozi koji su izrađivali zapanjujuće maske svih mogućih boja i oblika.

LA BAUTA – NAJPOPULARNIJA MASKA

Među mnogim maskama koje su dominirale venecijanskom scenom najraširenija je “Bauta”, omogućavala je skrivanje identiteta kad god je bilo poželjno, a nosili su je jednako i muškarci i žene.

Rođena je 1600. kao potpuno bijela zbog čega je nazvana „ličinka“, a uz nju je dolazio crni trokutasti šešir i dugi, tamni plašt.    

Prekrivala cijelo lice ili samo oči i nos pa se bez sputavanja moglo jesti i piti i zbog jednostavnosti je postala najpopularnija.

Bila je omiljena kod venecijanskih ljubavnika, jer je plašt omogućavao skrivanje u tamnim dijelovima venecijanskih, romantičnih ulica.

Osobito moderna bila je u 18. st. jer je pružala priliku muškarcima i ženama da slobodno i diskretno šeću ulicama grada noseći masku i čineći ono što na svjetlu dana nikada ne bi učinili.

I danas je „Bauta“  zadržala svoju popularnost i dolazi u mnogobrojnim varijantama boja i modela.

NAJFASCINANTNIJA VENECIJANSKA MASKA ZA ŽENE

La Moretta je maska od crnog baršuna rezervirana isključivo za žene koje su ju nosile u potpunoj tišini kako bi zaintrigirale muškarce.

Maska nije imala vezice za vezivanje oko glave, nego je unutar nje postojao jedan gumb u visini usana koji se zagrizao i onemogućavao nositeljici da govori što ju je činilo izrazito tajnovitim i privlačnim.

Istovremeno su dame bile prilično nesputane u prikazivanju tijela jer je moda onog doba pružala široki „venecijanski dekolte“ poznat u cijeloj Europi, s odličnim uvidom u oblik i veličinu grudi. Bio je to velikodušan četvrtasti dekolte prekriven laganom tkaninom, a bradavice su mazane crvenom bojom kako bi bile što vidljivije ispod prozirne tkanine.

Tako izloženi dekolte privlačio je pozornost udvarača, a ono skriveno iza „moreette“ smatralo se istinskim blagom koje tek treba otkriti, ženin unutarnji svijet, njene namjere i osjećaje.

To je žene činilo jako poželjnima, a u poznatoj venecijanskoj igri zavođenja udvarač je morao biti jako vješt kako bi uvjerio ženu da ukloni masku.

Dama je imala svu moć i mogla je ostati anonimna koliko god je željela, a kad je uklonila masku osim lica čuo se njen glas koji se smatrao ogledalom duše i samo je sretnik imao tu privilegiju i čast diviti se njenoj unutarnjoj ljepoti. 

S druge strane udvarač je morao biti izuzetno hrabar što se smatralo njegovom najpoželjnijom osobinom, jer je pristupio zavođenju žene za koju nije znao kako izgleda i što dobiva.

Ako se dami nije svidio udvarač maska je bila izgovor za šutnju kao način da ga dostojanstveno ignorira ukoliko nije bila zainteresirana.

Moretta se nosila u 17. i 18. st. kroz cijeli period u godini kada je zakonom bilo dopušteno nošenje maski.

U staroj Veneciji bila je jedna od najfascinantnijih maski ikad stvorenih, a danas se o njoj jako malo zna i teško ju je pronaći i u najbolje opskrbljenim prodavaonicama s maskama.

FOTO: Wikipedia

„DOKTOR KLJUN“ NAJBIZARNIJA VENECIJANSKA MASKA

Jedna od najbizarnijih venecijanskih maski seže u daleku prošlost s prepoznatljivim kljunom podsjeća na strašnu pošast epidemije kuge.

Kad su liječnici obilazili oboljele od kuge nosili bijelu masku u obliku kljuna dužine pola metra koji se smatrao zlim glasnikom smrti.

Odoru je dizajnirao francuski liječnik početkom 17.st. i trebao je poput vojničkog oklopa, štititi liječnike od glave do pete.

Činile su ju maska u obliku kljuna s malim rupicama za oči zatvorene staklom, kožni šešir širokog oboda, duga haljina od vrata do gležnjeva, tajice, čizme i dugi crni plašt, svi predmeti izrađeni od impregnirane najčešće marokanske kože.

Liječnici su koristili drvene štapove kako bi pokazali na pacijente koje je potrebno liječiti ili za utvrđivanje smrti, a sve kako bi izbjegli dodirivanje oboljelih. 

Kljun je iznutra potpuno šupalj, a šupljina se ispunjavala suhim cvijećem i aromatičnim tvarima, začinima i octom kako bi se suzbio ulazak neugodnih mirisa koje su širili oboljeli.

Tada se smatralo da su neugodni mirisi glavni uzročnik bolesti, puno prije nego se otkrilo da bolest uzrokuje bakterija. Liječnici su vjerovali da će se biljke boriti protiv zlih mirisa kuge i sačuvati ih od zaraze.

Tijekom epidemije kuge 1656. u Rimuje je umrlo 145.000 ljudi, a u Napulju 300.000, a kad bi oboljeli vidjeli da im se približava ovaj kostim bili su prestravljeni, jer je to bio znak neposredne smrti.

COLUMBINA – MALENA GOLUBICA

Najučestalija u Veneciji je polumaska koja prekriva samo oči i nos, veže se vrpcom oko vrata ili se drži na palici prislonjena na lice.

Dolazi iz kazališne predstave kad je glavna glumica u ulozi sluškinje zahtijevala da joj maska prekrije samo polovicu lica, svjesna svoje beskrajne ljepote nije željela nositi cijelu masku.  

Danas postoje zapanjujući primjerci ove maske, od modela do boja, vješto izrađene od čipke, tkanine, porculana, ukrašene kristalima, zlatom i srebrom, a ženama je najomiljenija Columbinu ukrašena perjem.

Smatra se modernom maskom jer je nema na povijesnim slikama kao u prethodnim pričama o venecijanskim maskama.

NA KRAJU

Karneval u Veneciji je iskonska, vjerodostojna i živuća umjetnička oaza, gdje se osjećate kao da ste zalutali na privatnu zabavu organiziranu u venecijanskim palačama, a sofisticirani, prekrasni kostimi oživljavaju prošlost tisućljetnog grada, dostojanstveno i mirno, svjedočeći o božanstvenim događajima čarobnog grada na vodi.

Želimo vam puno putovanja, prekrasni Karneval u Veneciji dodajte na vašu listu

Hvala

I Sretan Put!

 

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ne biste ništa propustili!