Otok potpuno očuvane prirode s dva mjesta Visom i Komižom, na kojem su magarcem sagradili cestu, koji je godinama bio Titova vojna baza, gdje je stanovništvo nogama utabalo aerodrom, s vinovom lozom i maslinicima, stanovništvom koje je preselilo u Kaliforniju, čuvenim plažama, lokacijom holivudskog hita Mamma Mie i ostalim najzanimljivijim stvarima na svijetu. Dobrodošli na Vis!
ZRNCA O OTOKU
Vis odnosno na starogrčkom Issa je najudaljeniji naseljeni otok od hrvatskog kopna predivno očuvane prirode koji je iz razloga što je bio Titova vojna baza ostao gotovo netaknute prirode i dugo je bio zatvoren za široki turizam zbog čega je sačuvao svoje božanstvene ljepote.
Postoje dva najveća naselja, a to su Vis na istočnoj strani i Komiža na zapadnoj obali te je otok prema popisu stanovništva iz 2011. imao 3617 stanovnika. Smatra se otokom Ilira, Grka i Rimljana.
Vis je naseljen od davnina tako je u 4. stoljeću prije Krista grčki tiranin Dionizije Stariji osnovao koloniju Issa na otoku koji je postao samostalan grad, kovao je vlastiti novac i osnivao je vlastite kolonije.
Do 18. stoljeća otok je bio pod vlašću Mletačke Republike kad su se razvili današnja Komiža i Vis kao administrativno središte, a mletački utjecaj je prepoznatljiv u otočkoj arhitekturi, dok neki vokabular hrvatskog dijalekta kojeg govori lokalno stanovništvo ima venecijansko podrijetlo.
Kad se u vrijeme Austro-ugarske gradila cesta od Komiže do Visa postoji vrlo zanimljiva anegdota kako je cesta napravljena uz pomoć magarca. Opće je poznato da magarac uvijek ide najlakšim putem tako su i ove zgode stanovnici otoka odveli magarca iz Visa do Komiže i pustili ga da se sam vrati do početne točke. Mjesto kojim je magarac išao ljudi su odmah obilježavali kao cestu i to je i dan danas stara cesta koja povezuje Komižu i Vis dužine nekih 20 km.
U vrijeme Engleske vladavine Vis je nosio naziv Ključ Jadrana te bio poznat kao Gibraltar na Jadranu i Mala Malta.
Najviša točka otoka je Hum visine 587 metara s kojeg se pruža prekrasan pogled na otoke između ostalih i na vulkanski otok Jabuku udaljen sedamdeset kilometara od Visa čiji je vrh poznat pod nazivom Crni zub. Otok je potpuno nenaseljen i nemoguće se usidriti uz njegove obale zbog dubokog mora preko 260 metara, a u njegovom vulkanskom stijenju se nalazi magnetit zbog kojeg magnetska igla kompasa poludi pa navigacija ovdje nema nikakvu svrhu.
Na Humu je smještena kapelica sv. Duha u koju dolaze mnogobrojni turisti ostavljajući papiriće s molitvama i zahvalama s datumima za uslišenje i blagoslove.
AERODROM UTABAN NOGAMA
U Drugom svjetskom ratu Vis je bio pod talijanskom okupacijom od 1941. do 1943. kad su ga oslobodili partizani i u jednom trenutku je postao glavni stožer maršala Josipa Broza Tita koji je nakon završetka rata 1945. Vis vratio Jugoslaviji.
Tijekom rata većina otoka je bila minirana zbog čega se i dan danas preporuča ići utabanim putevima jer još uvijek nije sigurno da je cijelo područje slobodno od mina, a do 2008. je očišćeno čak 34 zaostale mine.
Aerodrom na Visu gradili su stanovnici otoka na način da su nogama utabavali zemlju za aerodromsku pistu pogotovo nakon kišnog perioda kako bi površina bila što ravnija za slijetanje aviona, stoga su mnogi saveznički borbeni zrakoplovi bili bazirani na malom aerodromu uključujući američki B-24.
Zahvaljujući ovom malom aerodromu tijekom rata je spašeno 3700 života, a o velikom prometu na njemu svjedoči čak devet olupina aviona u viškom podmorju te najveći američki teški bombarder B-17 koji je očuvan u cijelosti ispod mora.
Tijekom Drugog svjetskog rata sanduk s izdanjima oružanih snaga mekih knjiga bačen je padobranom na otok Vis koje su partizanima s engleskog prevodili američki vojnici.
BUNKERI I TOPOVSKE BAZE
Nakon rata Jugoslavenska narodna armija (JNA) je koristila otok kao jednu od svojih glavnih pomorskih baza koja je sadržavala labirinte podzemnih tunela, bunkera i nekoliko topovskih baza koje su bile sličnog rasporeda.
NOVA POŠTA je bila topovska baza sa šesnaest topova zaplijenjenih u Drugom svjetskom ratu u kojoj je svakodnevno radilo 50-60 ljudi.
Ulazili su sa šifrom koja se mijenjala svakih sedam dana i nitko drugi nije mogao ući u podzemne tunele u kojima se proizvodila municija.
Topovi su mogli gađati do osam kilometara.
Svaka je baza imala komunikacijsku sobu iz koje je oficir telefonom prosljeđivao informacije na terase s topovima, a u slučaju nestanka struje postojala je dugačka cijev za vikanje kroz koju se čulo na terasama.
Glavnih hodnika ima nekoliko desetaka kilometara, a sa svih strana postoje mnogobrojna skladišta u koja su smještani alati, voda i streljivo.
Vis je izabran za vojnu bazu iz jedinstvenog razloga što ima jedanaest prirodnih podzemnih bazena s pitkom vodom, a kako voda znači život ovdje je bila sigurna utvrda da je neće ponestati.
Također je glavni tunel imao generatore tako da u slučaju nestanka struje na otoku i dalje postoji izvor električne energije.
U ovim prostorijama su spavali vojnici i bila je zaštićena još jednim slojem armiranog betona kako bi vojska bila sigurna od napada.
Kod vježbi ispaljivanja iz topova vojnici su morali nositi slušalice zbog velike buke, a vježba se sastojala od toga da je jedan dobrovoljac sjeo u gliser s ogromnom metom i vozio morem kojeg su onda gađali topovima. Samo ostaje pitanje tko je bio toliko lud da se vozi u gliseru dok ga gađaju iz topa.
Piramidalni krugovi na stijenama iznad topova imali su veliku važnost jer su napravljeni tako da su razbijali zvuk koji je proizvodio top, a s druge strane su zbunjivali protivnike te ih protivnička vojska svojim radarima ne bi mogla pronaći.
Izvana su tuneli bili zakamuflirani stiroporom koji izdaleka izgleda kao stijene, sva vrata obojana u sivo, topovi prekrivani kamuflažnim mrežama s komadima stiropora obojanim u sivo kako se ne bi mogli vidjeti s mora ili iz zraka.
Nikad ni jedan metak nije ispaljen iz topova u vojne svrhe.
Titov tunel služio je za skrivanje podmornice u kojem je dubina vode sedam metara pa je dio podmornice virio iz mora.
Tuneli su kopani dinamitom i drvetom kao luk u kamenu na način da se drvo nakvasi i stave se potpornji koji se uz pomoć dinamita odvaljuju komad po komad. Lukovi su samo malo premazani betonom kako kamenčići ne bi padali po ljudima koji njima prolaze.
U tunelu se nalaze metalne cijevi koje su služile da bi se benzin mogao tankat u brodove.
Titovih tunela na jadranskoj obali ima oko desetak i služili su za skrivanje podmornica i torpednih brodova, a u jedan su mogla stati tri torpedna broda.
Svi su tuneli bili minirani iz razloga ukoliko dođu neprijatelji automatski bi se sami uništili.
Nitko nije mogao priči tunelima jer su bili smješteni duboko u brdima ili u uvalama pa bi svaki pokušaj prilaska bio vidljiv s bilo koje točke otoka Visa.
U sredini otoka je atomska arka tj. atomsko sklonište u koje je moglo stati stotinu ljudi s dovoljnom količinom hrane, vode i vlastitim agregatom u kojem bi se moglo preživjeti tri do četiri mjeseca.
Otok nije imao neku stratešku važnost pa je u vrijeme rata u 11. mjesecu 1991. crnogorski kontraadmiral Vladimir Barović prekomandiran na Vis s naređenjem da bombardira gradove Split i Šibenik. On je odbio naredbu iz Beograda i počinio samoubojstvo rekavši kako se protivi ratu i da ne može pucati na Hrvate jer su oni njegova braća.
Kad se JNA povlačila s Visa svaki top su onesposobili na način da su mu dinamitom raznijeli vrh kako se iz njega ne bi moglo pucati.
Kako jako dugo vremena nitko nije dolazilo u vojnu bazu na otoku Visu, došli su Romi i svo željezo i bakar koje su pronašli zajedno s topovima odnijeli sa sobom i prodali. Kraj kao u nekom lošem vicu.
Napuštene se zgrade danas koriste u civilne ili turističke svrhe, konkretno Višani su u tunelu lovili inćune na način da ih mrežom potjeraju do kraja tunela i ulove obilje ribe, ili u svrhu zabave kad su htjeli prvi put izaći s curom dokazivali su muškost skačući u more s najviše točke tunela, a jedan tunel je u zakupu jedne viške obitelji koja ga koristi kao vinski podrum zbog idealnih uvjeta za proizvodnju vina.
Danas su vojne lokacije prepuštene same sebi, propadaju, atomsko sklonište je zbog urušavanja zatvoreno, a samo poneka Military tura po Visu zađe u mrežu bunkera i tunela i to je pitanje do kad će tako biti. A mogli bi postati vrhunska turistička atrakcija kakvu nema svijet!
FORTICA – UTVRDA FORT GEORGE
Čuvena viška atrakcija odnosi se na prekrasnu i najveću utvrdu smještenu na zapadnom ulazu u višku luku Fort George nazvane po britanskom Kralju Georgu III. Ludom.
Kralj je proglašen ludim kad mu se u ljeto 1788. bolest razbuktala na način da je govorio satima bez pauze zbog čega mu je izlazila pjena na usta, a glas mu je postao promukao, često bi ponavljao i pisao rečenice s više od 400 riječi odjednom vrlo složenim i šarenim vokabularom što je ukazivalo na simptome bipolarnog poremećaja.
Liječnici nisu mogli objasniti njegovu bolest, a širile su se lažne priče o njegovom stanju, poput tvrdnje da se rukovao sa drvetom u pogrešnom uvjerenju da je to kralj Pruske.
Tadašnje liječenje mentalnih bolesti je bilo primitivno prema današnjim modernim standardima, a liječen je prisilnim sputavanjem bilo kakvog ponašanja do potpunog smirivanja.
Nakon pobjede Kraljevske mornarice 1811. u bitci kod Visa, Britanci su izgradili mnogobrojne utvrde, a najveća je nazvana po kralju Georgu III. kad nastaje garnizon Fort George 1813. Gradnja je započela 1812., izduženog je oblika 105 metara dužine i 32 metra širine. Smještena je na dvometarskom jarku u koju se ulazilo preko drvenog pomičnog mostića s druge strane. Iznad ulaza se nalazi izrezbarena britanska zastava s dva cvijeta sa svake strane. Unutar prostora nalazili su se vojarna, barutana i skladišta, a s južne strane cisterne za skupljanje kišnice.
Utvrda je gotovo dva stoljeća svjedočila mnogobrojnim ratovima koji su se odvijali na ovim područjima da bi 1990-tih ostala potpuno napuštena i prepuštena samoj sebi.
Dvjesto godina kasnije, konkretno 2012. tvrtka European Travel Ventures d.o.o. dobila je koncesiju na 25 godina korištenja ovog vrijednog objekta u vrijeme kad se u Visu održava The Yacht Week tijekom kojeg se organiziraju zabave, večere i koncerti za jahtaše.
Za turiste je otvorena sve ostale dane i do nje je najlakše doći autom ili polusatnom šetnjom s fenomenalnim pogledom na grad Vis u kojoj se može uživati u predivnom prostoru s raznim događanjima u bedemu slavlja, kvalitetne glazbe, mediteranske kuhinje i umjetnosti, fantastično spajajući tradiciju i suvremeni svijet u jednu cjelinu.
S Fortice se vidi jedan od najljepših zalazaka sunca na otoku gdje se stječe dojam kako sunce doslovno pada u more.
VINOGRADI, ROGAČI I MASLENICI
Nekad je Vis bio najveći proizvođač i sinonim vinogradarstva izuzetno poznat u cijelom svijetu. S obzirom na puno obradivih površina i izvore pitke vode zemlja je predstavljala pravu blagodat za proizvodnju napitka istine.
Najveći procvat dogodio se u drugoj polovici 19.stoljeća kad su bolesti poharale vinograde zapadne Europe, a nisu još stigle do Visa, pa su tada postizali najveće cijene na tržištu prodavajući vino do samog Bečkog dvora proizvodeći 900 vagona vina.
Kao i mnoge druge jadranske otoke i ovdje je bolest vinove loze filoksera uzela svoj danak, pojavivši se u doba Prvog svjetskog rata i u par godina potpuno uništila vinograde.
Tada se veliki broj stanovništva s otoka posebno iz Komiže odselilo u Sjedinjene Države u Kaliforniju gdje su u gradu San Pedro koji je danas dio Los Angelesa započeli novi život baveći se vinogradarstvom jer je klima bila najsličnija viškoj.
Isto tako su mnogobrojni ribari iz čuvenih viških tradicionalnih ribarskih obitelji preselili u Sjedinjene Države, jer je prije Drugog svjetskog rata postojalo sedam tvornica za preradu ribe koje su se kasnije udružile u tvornicu Neptun, koja je u pretvorbi nestala.
Danas u San Pedru živi čak deset puta više Komižana nego u samom mjestu, a prema nekim procjenama u Americi je oko 25.000 Komižana i njihovih potomaka.
U današnje vrijeme na otoku Visu sve se više orijentira na eko-turizam i eko-uzgoj posebice zbog izvora pitke vode pa kad se kaže da neki proizvod dolazi s Visa to garancija vrhunske kvalitete.
Zanimljiv je i podatak da se nedavno doselio jedan bračni par iz Amerike i načinio prvu farmu avokada na otoku.
Također je nekada na otoku bilo obilje rogača koji se u prehrani koristi već više od 4000 godina i poznat je kao hrana iz biblijskih vremena. U antičko doba je sjemenka rogača služila kao jedinica za mjeru vaganja zlata, jer bez obzira na veličinu rogača, da li je dug ili kratak, kvrgav ili ravan, njegova sjemenka je uvijek ista i identične težine 0,18 grama. To je predstavljalo da je jedna sjemenka bila jednaka jednom karatu zlata, a riječ karat potječe od grčke riječi keration, što znači „zrno rogača“ i u upotrijebi je još i danas.
Iako i danas postoje mnogobrojna stabla rogača, na Visu je sve unosnija poljoprivredna grana uzgajanje maslina oko kojih nema jako puno posla i za koju postoji čuvena poslovica popularna među otočanima:
„Maslina je kao stara majka dođeš joj jednom godišnje i da ti sve, vinova loza je kao ljubavnica ne dođeš joj jedan dan i pobjegne.“
ZA KRAJ
S obzirom da je Vis godinama bio izoliran od masovnog turizma danas je širom otvorio svoja vrata, a zbog predivno očuvane tradicije, prirode i okoliša predstavlja jedan od najljepših otoka za posjetiti.
Tome u prilog ide i činjenica da su producenti holivudskog hit filma iz 2017. Mamma Mia! Here We Go Again, izabrali upravo Vis za snimanje predivnih lokacija kakvih nema u svijetu.
Godine 2019. GEOPARK Viški arhipelag uvršten je u listu UNESCO-ovih globalnih geoparkova.
Od mnogobrojnih otoka koji se mogu posjetiti Vis predstavlja mjesto najuščuvanijih prirodnih ljepota i najljepši otok Mediterana gdje čuvene plaže poput Stinive ili Srebrene na kojoj je snimana Mamma Mia, svojim pješčanim uvalama iznad kojih se uzdižu ogromne stijene okićene krošnjama borove šume podsjećaju na raj na zemlji.
Želimo vam puno putovanja, čarobni Vis nikoga ne ostavlja ravnodušnim stoga ga dodajte na svoju listu!
Hvala
I Sretan Put!