Priča o crvenoj stijeni koju turisti često ne čuju, sveto mjesto Australije koje se ne posjećuje, nego doživljava, zanimljive činjenice, kultura Anangu naroda i zašto je ovo putovanje više od destinacije, lekcije o poštovanju prirode koje nismo očekivale, zašto se više ne smije penjati, kako ga doživjeti na pravi način, zašto je ovo najsnažnije mjesto u Australiji i kako nas je usporilo da razmislimo o svemu. Dobro došli u Uluru!
Uluru nije samo destinacija za fotografiranje, to je mjesto koje se osjeća. Posjet njemu nije običan izlet, već prilika za učenje, poštovanje i dublje razumijevanje jedne od najstarijih kultura na svijetu i nas samih.
Ovo nije samo putovanje, već iskustvo koje uspori, prizemlji i natjera da gledamo na svijet drugačije. Ako tražite destinaciju koja spaja prirodnu ljepotu, povijest i duboku duhovnu dimenziju, Uluru je pravo mjesto za to.
Poznat je kao Ayers Rock i predstavlja stijenu staru 500 milijuna godina, jednu od najpoznatijih australskih znamenitosti. Ima duboko duhovno, kulturno i prirodno značenje, posebno za narod Anangu, tradicionalne vlasnike zemlje.
Usred Sjevernog australskog teritorija, širokog i otvorenog prostranstva, samom središtu suhe pustinje ponosno stoji 318 metara visoka stijena Uluru koja dominira okolinom.
Domoroci ga shvaćaju svetim mjestom, punim uspomena i legendi, mjesto gdje su se ceremonije održavale više od 10.000 godina, koje je 1985. vraćeno narodu Anangu i danas je UNESCO-va svjetska baština.
Veličanstveni monolit od pješčenjaka, pruža posebnu energiju, osjećaj je kao da se pristupa svetom mjestu, kao da stojite na svetoj zemlji, dok okruženi australskom pustinjom koja se prostire u nedogled hodate obilježenim stazama nevjerojatnog prirodnog čuda.
Svaka pukotina, špilja i staza na stijeni ima svoje značenje i priču, koje se prenosi tisućama godina.
Iako se može činiti da se Uluru naglo uzdiže iz okolne pustinje, to je samo njegov vanjski dio vidljiv oku, dok se stijena proteže oko šest kilometara ispod zemlje, puna pećina, malih jezera i skrivenih priča.
Ono što oduzima dah je da se usred pustinje i australskog oštrog grmlja kao superzvijezda uzdiže nevjerojatna stijena predstavljajući mjesto koje se uvijek mijenja.
Masivna kamena formacija puna je željeza u svom sastavu, a poznato je da željezo s vremenom hrđa tako Uluru poprima ovu fantastičnu narančasto-crvenu boju.
Kada pada kiša slijeva se preko stijene ostavljajući iza sebe crne tragove algi, te voda odlazi u njene šupljine kreirajući mala jezerca i vodopade i služi kao znak koji ukazuje na pitku vodu.
Alge koje ostaju na stijeni čak i u sušnim vremenima, predstavljaju vodene znakove u različito doba godine vodeći do mjesta s pitkom vodom.
U ovoj neprijateljskoj ravnici koju ljeti smrvi vrućina preko 40 stupnjeva, a zimi zapušu ledeni i znojni hladni vjetrovi, Uluru i njegova klima postali su utočište za pretke naroda Anangu.
Mi smo putovale u vrhuncu ljeta kada su temperature prelazile 40 stupnjeva i prvo i osnovno pravilo koje smo dobile je da pijemo litru vode po satu. Iako nam se to činilo neizvedivo, brzo smo shvatile da je to istina jer ovdje se može dehidtirati u minuti, a to ne bi nikome poželjele. Srećom voda je ovdje besplatna i može se točiti u polulitaske čaše koliko god poželite jer se žeđ čini neutaživom.
NAROD ANANGU
Ime naroda Anangu potječe od latinske riječi i znači Aboridžin, što znači da u oni na zemlji bili od početka, te vjeruju da je svijet započeo kao ravno mjesto bez obilježja, da su iz zemlje ustali preci kreacije sa sposobnošću kretanja između ljudskog i životinjskog oblika, a dok su se kretali kroz svijet, stvorili su sve što danas vidimo, velike planine, drveće, ljude, biljke, žitvotinje, sve.
To razdoblje stvaranja nazivaju “vrijeme sanjanja”, kada njihovi legendarni preci smišljaju zakone na kojima su izgrađena aboridžinska društva. Njihova vjerovanja i priče se prenose generacijama i vitalni su dio aboridžinske duhovnosti.
Ogromne pukotine koje presijecaju tamnocrveni pješčenjak povezane su s precima, a špilje koje se nalaze u podnožju Ulurua imaju veliko duhovno značenje i još uvijek se koriste za izvođenje svetih rituala. Autohtoni Australci živjeli su, lovili i obrađivali svetu zemlju još od vremena snova.
Legenda kaže da se Uluru uzdigao iz mjesta bitke između dvaju plemena zbog primamljive žene gušterice kao odgovor na tugu Zemlje zbog krvoprolića. On je i dalje izvor strahopoštovanja kod autohtonih Australaca koji i danas vjeruju da je zemlja puna duhovnih sila naseljena duhovima njihovih predaka.
Usmenom predajom su prenosili svoje kulturno znanje i tradiciju s koljena na koljeno, održavajući ju živom i danas, a najstarija kontinuirana kultura na svijetu sadrži mnoga sveta mjesta i priče.
Za njih zemlja nije samo nešto na čemu se može živjeti, već da je živuća cjelina koja diše i ključna je za njihov identitet i opstanak. A i današnje moderno društvo sve više shvaća koliko je važno biti povezan s prirodom te spoznavši njenu moć kroz potrese, požare, oluje i poplave sve nam je jasnije koliko o njoj moramo brinuti.
Često ju oslovljavamo s “Majka priroda”, stoga bi se prema njoj uistinu trebali odnositi s ljubavlju kao prema vlastitoj majci, kako to čini najstariji narod na svijetu.
Unutrašnjost Ulurua skriva mnogobrojne špilje s više od 1000 umjetničkih djela na stijenama, od kojih većina nisu javno dostupna. Drevne slike prikazuju priče iz snova i smatraju se vezom s prošlošću, služeći kao sredstvo prenošenja znanja, povijesti i tradicije.
Jedan ogroman dio kroz koji se prolazi dok se obilazi sveta stijena Uluru je potpuno zabranjen za fotografiranje iz poštovanja prema narodu Anangu i njihovim precima.
Unatoč vrelom pustinjskom okruženju Uluru ima niz izvora vode koji su bili ključni za opstanak života na tom području.
Dugi niz godina posjetiteljima je bilo dopušteno penjanje na Uluru, unatoč njegovom svetom statusu. Anangu narod je dugo tražio da se penjanje zabrani, jer je to nepoštivanje njihovih kulturnih uvjerenja. Godine 2019. australska vlada službeno je zatvorila penjanje za posjetitelje u skladu sa željama tradicionalnih vlasnika, označavajući tako novo poglavlje u poštivanju aboridžinske kulture.
Danas ova mala zajednica broji 300 ljudi i još uvijek nastavlja organizirati diskretne ceremonije oko stijene.
Tragovi unutar stijene govore o njihovom svakodnevnom životu kada su na kamenim površinama mijesili brašno i pravili kruh od ubranog bilja i začina, jer postoje ravni dijelovi u stijenama koji podsjećaju na kuhinjske ploče. Odmah do izlaza iz stijene nalazi se mnogobrojno grmlje s jestivim bobicama koje su se tijekom zrenja od zelene pretvarale u ljubičastu boju i predstavljaju ukusno voće i hranu nadohvat ruke.
I tako hodajuću oko svete stijene zapitamo se da li bi danas moglo obrnuto? Ako su preci ovog naroda živjeli u skladu s prirodom i oslanjali se isključivo na okolinu bez ikakvih pomagala, bi li čovjek današnjeg modernog doba mogao preživjeti u takvoj prirodi, gol i bos, bez ikakvih sprava, oslanjajući se samo na sebe i svoje vještine? I zaključujemo da bi to bilo teško izvedivno, jer je civilizacija otišla predaleko od prirode i suživota s njom. Gradovi su pretvoreni u betonske, urbane džungle, a sela i obradiva zemljišta gotovo nikoga ne zanimaju.
BOŽANSTVENE BOJE
Dok koračamo stazama Ulurua, boje se neprestano mijenjaju kao da sama zemlja diše pod našim stopalima. U jutarnjem svjetlu stijena je nježno okerasta, posuta ružičastim i zlatnim tonovima koji se prelijevaju poput akvarela. Kako se sunce uzdiže na nebu, crvena postaje dublja, snažnija, gotovo živa, a svaka pukotina i svaka izbočina hvata svjetlo na svoj način, stvarajući osjećaj da se krajolik polako pomiče i transformira pred našim očima.
Iz daljine Uluru izgleda monumentalno i mirno, ali što mu se više približavamo, to je paleta bogatija i slojevitija. Narančasti, smeđi i ljubičasti tonovi stapaju se u toplu harmoniju, dok sjene dodaju hladne plave i sive boje. Pred zalazak sunca, stijena se zapali dubokom crvenom bojom, kao da čuva posljednji plamen dana, ostavljajući nas u tišini i strahopoštovanju prema ovoj drevnoj ljepoti koja se ne gleda samo očima, već osjeća cijelim bićem. Ovaj fenomen jedan je od prizora koji oduzima dah.
Jednostavno nas je natjeralo da zastanemo i kažemo: „Vidi, vidi kako je ovo crveno!”. Nevjerojatno je boraviti na tako kultnoj lokaciji i ne postoji slično mjesto na zemlji, jedinstveno u svakom pogledu.
Ovdje i u okolišu vladaju boje, svaka od njih prisutna je u mnogim nijansama, žuta za pijesak, zelena za vegetaciju, a posebno crvena za zemlju i kamen, dok iz tla često strše izrazito bodljikavi grmovi, spram kojih naša kopriva djeluje poput baršuna.
Mnogi ljudi vjeruju da je Uluru izvor magnetske energije poznate kao duhovni vrtlog, privlačeći posjetitelje svojim ljekovitim moćima. Iako nema znanstvenih dokaza koji bi poduprli tu tvrdnju duhovni značaj stijene je neporeciv za Anange i mnoge koji ga posjete.
Ova crvena beskrajna zemlja u samom središtu Australije premašuje svako duhovno i duboko ukorijenjeno iskustvo u nama i mijenja sve.
ŠETNJA POLJIMA SVJETLOSTI JE ISKUSTVO KAO S DRUGOG PLANETA
Dok sunce polako tone iza crvenog monolita Ulurua, pustinja se ne gasi nego se budi. Prvi koraci kroz Polja svjetlosti osjećaju se kao ulazak u paralelni svemir, onaj u kojem je Zemlja odlučila na trenutak glumiti neku daleku galaksiju.
Tisuće nježnih svjetlosnih stabljika niču iz pijeska poput izvanzemaljskog cvijeća. Boje se prelijevaju ljubičasta, plava, zlatna, mliječno bijela, pulsirajući sporim, hipnotičkim ritmom. Hodam tiho, gotovo sa strahopoštovanjem, kao da bi preglasni korak mogao poremetiti ovu savršenu iluziju.
Zrak je topao, noć mirna, a Uluru u daljini stoji kao drevni čuvar, nijemi svjedok susreta prirode, umjetnosti i nečeg što se ne može lako objasniti. Ovdje vrijeme gubi značenje. Ne znamo hodamo li pet minuta ili sat vremena, samo znamo da ne želimo da završi.
Postoji nešto duboko duhovno u tom iskustvu. Kao da svjetlost izlazi iz same zemlje, iz njezine povijesti, iz snova koje je pustinja skupljala tisućama godina. Osjećaj je istovremeno smirujući i nestvaran, kao mali astronauti koji su slučajno sletjeli na nepoznatu planetu koji bolje razumiju emocije nego riječi. A svugdje oko nas putuje tišina, gusta tišina australske divljine, a mi potpuno izgubljene u toj čaroliji.
Prostirući se na površini veličine osam nogometnih igrališta, Polja svjetlosti najveća su instalacija koju je umjetnik Bruce Munro ikada stvorio. Nosi naziv Tili Wiru, što znači „gledati u obilje prekrasnih svjetala“, sastoji se od preko 50.000 svjetala koja donose život i boju pustinji. Ovo je druga takva instalacija na cijelom svijetu, a postoji još samo jedna u Californiji, USA.
Ovo je nešto što se ne smije propustiti. Ako smo ikada poželjele vidjeti kako izgleda šetnja po snu u ovoj 45 minutnoj šetnji smo dobile odgovor.
KAKO STIĆI I GDJE ODSJESTI?
Malo naselje Yulara, koje uključuje kompleks Ayers Rock Resort, opslužuje regiju Uluru-Kata Tjuta. Resort sadrži hotele, samostalne apartmane, kampove, supermarkete, barove, restorane, galerije, rekreacijske sadržaje, banke i još mnogo toga, sve povezano u jednu cjelinu, a s obzirom da je kompleks ogroman, besplatni autobus vozi svakih 10 minuta pa je mobilnost od jednog mjesta do drugog izrazito brza.
Mi smo odsjele u hostelu s najljepšim pogledom na zalazak. U kompleksu mnogobrojnih hotela, naš hostel se smjestio na samom kraju, a s obzirom da je taj dan bilo preko 40 stupnjeva sve dnevne ture za obilazak Ulurua bile su otkazane. Tada nas je ljubazna agentica za prodaju karata uputila, s obzirom smo bile smještene na kraju resorta, o malom brdu s kojeg se vidi zalazak sunca s pogledom na Uluru i time učinila ovu bajku iskrenim, oduševljavajućim iskustvom.
Let od Sydneya do Yulare traje tri i pol sata, a Yulara je grad koji se nalazi nedaleko od ulaza u nacionalni park Uluru-Kata Tjuta i ima vlastitu zračnu luku koja se zove Ayers Rock (šifra zračne luke AYQ). Može se letjeti izravno iz Sydneya, Melbournea, Brisbanea i Cairnsa. Yulara je udaljena samo 25 minuta vožnje od Ulurua.
Za posjet Nacionalnom parku potrebno je unaprijed kupiti zasebnu propusnicu za posjetitelje parka Uluru-Kata Tjuta. Mogu se kupiti online u Parkovima Australije ili u turističkom uredu na glavnom trgu. Nikako ne treba računati da će se karte kupiti na licu mjesta, jer su neki mislili da je to moguće pa su u cik zore ostali u hotelu jer se nisu dovoljno informirali.
Jedna zanimljiva anegdota oko kupnje propusnica za promatranje “Ulurua u svitanje” dogodila se kada smo upitale vozačicu autobusa je li moguće pješice doći do glavnog trga, na što se ona široko nasmijala i ljubazno odgovorila „Kako da ne? Pješice imate samo pet minuta.“ Odmah sam ju pitala ima li zmija, odgovorila je potvrdno, dodavši. „Ne trebate se bojati zmija, ako koju vidite stanite mirno i ona će samo proći.“ U glavama milijun scenarija, nema te zmije zbog koje bi netko stao i mirno čekao da prođe, u zemlji s 98% najotrovnijih životinja na svijetu. Išle smo po propusnice autobusom.
Ovo je najljepše putovanje na kojem smo bile, jedno je od prve top tri destinacije svih putnika na njihovim listama želja, a ujedno i najskuplje.
ZA KRAJ
Dok mnoge tajne Ulurua narod Anangu čuva kao svete, njegova duhovna i prirodna čuda nastavljaju privlačiti ljude iz cijelog svijeta, nudeći uvid u duboku i trajnu vezu između čovjeka i zemlje.
Ako ste ikad maštali o Australiji, Uluru je jedno od onih mjesta koje se ne preskače. Nas je Uluru naučio da usporimo i razmislimo. Što je s našom Planetom Zemljom?
Ako volite putovanja s pričom, slobodno spremite ovaj tekst ili ga pošaljite nekome tko bi ga vollio pročitati. Možda nekome tko planira posjetiti Uluru, a ako ga je netko posjetio slobodno nam u komentarima opišite svoje dojmove.
Hvala
I Sretan Put!
