Dva popa glagoljaša u Pustiji Blaci, tko je otkrio asteriod i dva kometa, plaćanje školovanja cjepanicom drveta, tajna najboljeg vina, plemići u opancima, 12 junaka u 8 sati popila 56 litara vina i donijela klavir, blatačko bogatstvo, crkva u stijeni, portret je ugovor, do pustinje samo pješice i druge najzanimljivije stvari na svijetu.
Fantastičan samostan je potpuno sakriven od ljudskih pogleda, krije dobro čuvane tajne za koje se nije saznalo stoljećima i tek je nedavno otvoren za javnost.
Njegova bogata i izuzetno jaka ekonomija trajala je punih 412 godina i kroz njega je prošlo petnaest pustinjaka. Živjeli su u potpunom miru, izolirani od svijeta, hedonistički i u skladu s prirodom koristeći svaki komadić zemlje na kojem se moglo nešto uzgojiti s ogromnim torovima za tisuće ovaca. Posjedovali su knjižnicu, školu, tiskaru, bavili se astronomijom, glazbom, trgovali s Venecijom i svakodnevno napredovali i prosperirali.
Za samostan se u potpunosti može reći da je bio seoska država sa svojom vlastitom demokracijom.
Birali su svog predstojnika kojeg bi kasnije potvrdio hvarski biskup. Bili su nevjerojatni ljudi s još nevjerojatnijim pričama.
KAKO JE SVE POČELO
Godine 1551. dva popa glagoljaša Matija i Grgur iz Poljica, bježala su od Turaka tražeći sigurno mjesto i smještaj gdje ih nitko neće otkriti.
Došli su u Nerežišće, tadašnji centar otoka Brača te ih je svećenik uputio u Blacu.
Prvo sklonište im je bila špilja Ljubovitica koju su zagradili kamenom, da bi kasnije u stijeni uz strmu liticu napravili crkvu i počeli izgradnju samostana.
Obrađivali su svu zemlju u kanjonu između dvije stijene dužine dva kilometra. Očistili ju od kamenja, zasadili vinograde i maslinike, ogradili dio za ovce i pravili sir, imali mnogobrojne košnice i proizvodili tri tone meda godišnje.
Trgovali su s Venecijom gdje su prodavali ova četiri proizvoda, a uvozili skupi namještaj, knjige, satove i druge vrijednosne stvari.
Nasljeđivali su se po principu stric-nećak, na način kad umre svećenik naslijedi ga njegov nećak, zvali su se pustinjaci i tako je bilo više od četiri stoljeća.
TAJNA NAJBOLJEG VINA
Kad su svećenici prodavali vino u Veneciji uvijek su postizali najbolju cijenu jer su imali najkvalitetnije vino. Tajna tog uspjeha je čuvana stoljećima, da bi se otkrila tek nakon smrti posljednjeg svećenika.
Naime, kako u ono doba nisu koristili šećer u vino su stavljali svoj domaći med bogate arome što je vinu davalo poseban okus koji se nije mogao pronaći u tadašnjem svijetu pa je na tržištu u Mletačkoj Republici postizalo toliku cijenu da su bezbrižno mogli kupovati sve što su poželjeli.
BLATAČKO BOGATSTVO
Skupocjeni namještaj, klavir, gramofon na kojem još uvijek stoji ploča francuske Marseljeze, velika kolekcija knjiga i satova koji i danas barem dva puta dnevno pokažu pravo vrijeme.
Posjedovali su tiskarski stroj s kojeg su izlazile mnogobrojne knjige knjige i novine u samostanu, a zanimljivo je da su tiskane istim slovima kao i prvi brojevi „Slobodne Dalmacije“, što dokazuje koliko su svećenici bili ispred vremena i veliki vizionari.
U knjižnici se nalazi preko 11000 knjiga iz 16. i 17. st. na pet jezika i prvo izdanje Danteove „Božanstvene komedije“ neprocjenjive vrijednosti.
Preko 150 satova na kojima su ceduljice s datumima kada su navijani, a sat kukavica iz 1700. smatra se jednim od najstarijih u Hrvatskoj.
Svećenici su vodili evidenciju o svemu što se događalo u samostanu.
Postoje mnogobrojni dnevnici o gospodarskim i poljoprivrednim poslovima, počecima cvjetanja, vremenu branja, klimatskim ritmovima, prihodima, rashodima i sl. Tu su i cijeli dosjei o košnicama i pčelama, o cijepanju rojeva i svim eksperimentima koji su se vršili za dobivanje što kvalitetnijeg meda.
Sve što se ikada dogodilo u samostanu upisano je u privatne dnevnike popova glagoljaša.
PLAĆANJE ŠKOLOVANJA CJEPANICOM DRVETA
U samostanu se nalazi školski razred gdje se redovno školovalo 20 đaka.
Bila su to djeca iz okolnih mjesta na Braču, najčešće djeca junaka koji su radili za svećenike.
Umjesto plaćanja školarine, đaci su na putu do škole imali obavezu da svaki dan donesu po jedno drvo koje bi našli usput. Time se održavala vatra u kominu i plaćalo školovanje.
Kuhinja je bila glavna prostorija u kući i komin je najstariji na otoku. Vatra se u njemu gasila samo na Veliki četvrtak kada se blagoslivljao oganj.
U samostanskoj spremi odnosno ostavi nalazi se mala špilja iz koje su svećenici dobivali tekuću i pitku vodu koja je curila iz stijene.
Kamenice za maslinovo ulje, ambari za žito, mlin i žrvanj za brašno, amfore za ulje, posude za skupljanje pepela s kojim su prali odjeću, sve su napravili vlastitim rukama, stvorili mnogobrojne izume koji su im pomagali u svakodnevnom životu s impresivnom i savršeno očuvanom kolekcijom, tako da se ima dojam kao da su još uvijek tamo.
PORTRET JE UGOVOR
Kad su svećenici 1751. tražili od Venecije da im u posjed vrate samostan Blacu nisu potpisali ugovor o primopredaji.
Umjesto toga sačinili su dva portreta. Na jednom je venecijanski dužd, a na drugom blatački svećenik i svaki u ruci drži vizit kartu onog drugog.
To se smatra pisanim tragom povrata imovine i drugog nema.
Zamislite kako bi takva praksa izgledala danas, da umjesto svakog potpisanog ugovora sačinimo portret?
KAKO SU 12 JUNAKA U OSAM SATI POPILA 56 LITARA VINA?
Kad je nećak posljednjeg blatačkog svećenika izjavio da želi svirati klavir, ovaj je poduzeo sve da mu ispuni želju.
Kupio je koncertni glasovir, ali je bio problem kako će tako ogroman instrument donijeti uzbrdo izuzetno strmim putem gdje se jedva pješice uspne do pustinje Blace.
Izabrao je dvanaest junaka koja će ga donijeti, a do tog dana junaci nikada nisu pili pravo vino nego vodu s octom misleći da piju vino.
Nikola im je rekao da će im dati pravo blatačko vino da piju kao naknadu dok nose klavir iz uvale do samostana.
Osam sati je trajalo da instrument donesu iz Popove vale do Pustinje Blace.
A dvanaestorica junaka su za to vrijeme popila su 56 litara vina i uspješno izvršila zadatak.
Jedino ostaje pitanje i vječna zagonetka kako su uspjeli tako pijani donijeti klavir u samostan, jer je instrument stigao bez ijedne ogrebotine.
Radnici koji su radili u Blaci zvali su se junaci i bilo ih je trideset. Dolazili su iz obližnjih mjesta otoka Brača, a tijekom sezone najvećih poljoprivrednih radova u samostanu bi bilo stopedeset junaka.
Oni su radili za hranu i prenoćište, smatrajući da je časno raditi za svećenike i nisu zahtijevali plaću.
NIKOLA MILIČEVIĆ OTKRIO ASTAROID I DVA KOMETA
Posljednji blatački svećenik i profesor astronomije poznat je po suradnji s američkom NASA-om.
Kupio je teleskop Carll Zeiss, u ono vrijeme najveći na Balkanu.
Smjestio ga na najidealnije mjesto za promatranje zvijezda pri vrhu kanjona, zaklonjeno od splitskog svjetla, jedno od najboljih mjesta za promatranje zviježđa sjeverne polutke zemlje.
Otkrio je asteroid i dva kometa, dopisivao se s cijelim svijetom, prikupio mnogobrojne knjige bogate knjižnice i cijeli život dobivao knjige o astronomiji iz Washingtona. Umro je 1963., a knjige su nastavile dolaziti jer je, kako se poslije doznalo, platio stogodišnju članarinu.
Nakon njegove smrti Amerikanci su u njegovu čast, komet koji je otkrio nazvali Brattia.
Njegov nećak nije želio postati svećenik nego glazbenik stoga je završio glazbenu akademiju u Beču i tada prestaje višestoljetna tradicija nasljeđivanja po principu stric-nećak.
Nasljeđuje ga domaćica, a nakon njene smrti Općina Brač.
Danas je u muzeju sve savršeno očuvano upravo onako kako je bilo u vrijeme posljednjeg blatačkog svećenika i stječe se dojam da će se svakog trena vratiti.
PLEMIĆI U OPANCIMA
Kako su junaci radili u opancima, takav običaj prihvatili su i popovi glagoljaši te su na nogama uvije nosili opanke. To je toliko iznerviralo splitskog nadbiskupa Stjepana Cosmija da je 1688. izdao naredbu kojom se popovima glagoljašima naređuje „da za vrijeme mise ne smiju nositi opanke nego postole“.
Vjerojatno je to danas preraslo u dobro poznatu poslovicu „Iz opanaka u cipele“ koja se upotrebljava za sve one koji glume gospodu, a nisu.
Radi lakšeg obuvanja cipela popovi su izumili jedan vrlo neobičan predmet u koji se stavljala cipela pa u nju noga i sve bi se obavljalo stojeći ili sjedeći u fotelji, a kako se ne bi zamarali saginjanjem i navlačenjem cipela. Trebalo je dugo vremena dok se nije otkrilo čemu je služio ovaj neobični, drveni predmet.
CRKVA U STIJENI
Na blagdan Velike Gospe 15.8. ovdje se okupi najveći broj ljudi jer se održava najveća procesija na otoku kad vjernici uz molitvu i pjesmu kreću iz Popove vale penjući se strmim kamenim putem do pustinje Blace kako bi prisustvovali najvećoj procesiji na otoku Braču.
Crkva je u potpunosti ugrađena u stijenu, mala je, ali izgled joj je besprijekoran. Svi pragovi u njoj doneseni su iz Venecije pa je time jedina crkva na otoku za koju nije korišten brački kamen, a ogromne pragove su junaci nosili strmim makadamom od dva i pol kilometra.
DO PUSTINJE SAMO PJEŠICE
U pustinju se može doći iz dva smjera, ali uvijek i samo pješice.
S morske strane iz Popove vale do samostana je 2,2 kilometra, a s kopnene 2,5 kilometara. Teži i strmiji uspon je s morske strane i traje minimalno 45 minuta. Put do samostana je makadam, prepun velikog i oštrog kamenja zbog čega je potrebno posvetiti posebnu pažnju tijekom uspona kako ne bi došlo do ozlijede. Brodom se dolazi iz Bola s morske strane, a automobilom iz Nerežišća s kopnene strane, a put od Nerežišća je duži, ali je makadamska cesta malo ravnija pa je hodanje njom nešto lakše.
Zbog velike udaljenosti i teške dostupnosti muzej Pustinja Blaca na Braču nikada nije opljačkan.
Od skromne i malene pustinjačke špilje izraslo je bogato zdanje, veličanstvene povijesti i otkrića, koje je skrbilo samo o sebi s izuzetnim gospodarstvom, jednim od najbolje razvijenih u ono doba u Europi.
Zbog svoje jedinstvenosti i bogate povijesti samo je pitanje dana kad će ovo čudo biti proglašeno UNESCO svjetskom baštinom jer je već predloženo kao savršeni primjer ljudske povijesti, kulture i nevjerojatnih dostignuća tako malene zajednice.
Želimo vam puno putovanja, posjetite Pustinju Blacu i posvjedočite ovom čudu
Hvala
I sretan put!
