Intrigantna priča o kralju koji nije znao tko mu je otac, nikad se nije oženio, čija smrt nikada nije razjašnjenja, koji je gradio dvorce po Bavarskoj i potpuno bankrotirao, zaljubljenik u Wagnera, sanjar i pacifist, voljeni kralj i puno više.
KRALJ JE ZAČET, A TKO JE OTAC?
Kralj Ludwig II. Bavarski imao je nevjerojatan život, od samog začeća pa do smrti, u dobi od 40 godina, ispreplelo se toliko zanimljivih priča, a kada ih uklopite u prekrasne Bavarske dvorce, nastaje čarolija.
Rođen je kao prvi sin kralja Maksimilijana II. i njegove supruge princeze Marije od Pruske.
Kako mu je čitav život prepun misterija, tako se dogodilo i s njegovim začećem.
Kralj Maksimilijan II. je dugi niz godina bolovao od sifilisa i znanstveno je dokazano da je bio neplodan i nije mogao imati djece.
Ludwig II. nikada nije saznao tko mu je otac, ali postojale su mnogobrojne verzije dvorskih priča koje su potencijalne, moguće istine.
Jedna govori kako se misli da je to jedan visok i zgodan oficir bavarske vojske, koji je bio jako dobar prijatelj s kraljicom Marijom, reći će mnogi puno više od dobrog prijatelja.
Malo bizarnija verzija govori da se radi o jednom dvorskom konjušaru jer kralj nije mogao podnijeti da nema nasljednika pa su kraljicu majku u više navrata znali jako napiti i dovoditi konjušara da spava s njom kako bi začela i rodila nasljednika.
Koja god verzija bila točna princ je došao na svijet 25.8.1845. i u dvorcu Hohenschwangau proveo djetinjstvo i mladost, isprepletene vrlo zapetljanim pričama.
DJETINJSTVO MALOG KRALJA
Otac ga je želio nazvati Otto, ali je njegov djed Ludwig I., poznat kao zloglasni i izgubljeni kralj iz obitelji ekscentrika toliko inzistirao da se njegov prvi unuk nazove po njemu da su kralj i kraljica na kraju morali pristati.
Svog drugog sina rođenog tri godine kasnije su nazvali Otto.
Njegov djed je obilježio povijest grada Münchena jer je proslava njegovih zaruka trajala tjedan dana, kad su bile održane prve konjičke utrke u čast budućeg kralja Bavarske, koje su postale danas svima poznati Oktoberfest.
Mali princ od početka je odgajan da postane kralj i svaki njegov korak bio je pod budnim okom njegovih učitelja. Već sa 5 godina bio je odvojen od roditelja i poslan na obuku za kralja.
Bio je to strog režim odgoja i konstantnih vježbi u smislu kako se član kraljevske obitelji mora ponašati, hodati, sjediti, jesti, razgovarati. Imao je dadilje i ađutante koji su ga učili vojnim vještinama i pripremali ga za vojsku.
Mnogi govore da je takav odgoj jako utjecao na neobično Ludwigovo ponašanje u kasnijem životu.
Nije bio blizak ni s majkom ni sa ocem.
Kada su dvorski savjetnici rekli kralju da bi bilo dobro da malo više vremena provodi sa sinom u zajedničkim šetnjama, kralj je hladno rekao: „Ali što da mu ja pričam? Mog sina ne zanima što drugi kažu.“.
Većinu djetinjstva je proveo u fantastičnom dvorcu Hohenschwangau koji je njegov djed izgradio na ruševinama u blizini prekrasnog jezera Alpsee.
PRINC I LJUBAV NA PRVI POGLED
Ludwig je imao malo prijatelja u svom životu, ali su njegova prijateljstva bila iskrena i dugotrajna.
Najbolja prijateljica bila mu je rođakinja vojvotkinja Elizabeta koja je kasnije postala austrijska carica, poznatog nadimka Sisi.
U adolescentskoj dobi najbolji prijatelj mu je bio pomoćnik i princ Paul, koji je potjecao iz bogataške bavarske obitelji.
Njih dvojica su bila nerazdvojna, čitali su naglas poeziju, jurili okolo dvorca, postavljali romantične scene iz djela Richarda Wagnera.
Ludwig je s 15 godina prvi puta čuo Wagnerovu operu u koju se trenutno i ludo zaljubio.
Smatrao je Wagnera vanzemaljskim čovjekom, gotovo božanskim bićem, divio se njegovim djelima i nije mogao shvatiti kako smrtnik može napisati tako genijalna djela.
Putem glazbe Wagner postaje njegova najveća ljubav i opsesija koja mu je trajno promijenila život, moglo bi se reći da se zaljubio u Wagnera preko njegove glazbe i počeo ga obožavati, planirajući dan kada će ga upoznati.
ATRAKTIVNI LUDWIG POSTAJE KRALJ
Godine 1864. kralj Maksimilijan umire na posve banalan način za jednog kralja.
Svaki puta kad se oblačio i pripremao za dan imao je običaj staviti jednu ukrasnu iglu u svoju kravatu.
Toga dana slučajno se ubo na iglu.
Iako je na početku izgledalo sasvim bezazleno, nije bilo baš tako, jer je kralj ubrzo dobio sepsu i u samo nekoliko dana umro.
Ludwig je tada imao 18 godina.
Na sprovod kralja su došli svi koji su bili u Bavarskoj i šire, i stari i mladi, djeca i mnoštvo djevojaka, a sve kako bi vidjeli budućeg kralja, više nego što su došli ispratiti starog.
Ludwig je bio visok 193 cm, uspravnog držanja, tamne kose i lijepih crta lica, izuzetno atraktivan i zgodan, „prava pojava“ i cijeli je puk bio oduševljen budućim kraljem.
Bio je glavna atrakcija na sprovodu svog oca.
Drugi dan nakon sprovoda u dobi od 18 godina okrunjen je za kralja i došlo je vrijeme da preuzme kraljevstvo.
Imao je na raspolaganju 300.000 guldena džeparca, a budžet je bio 2 milijuna guldena godišnje.
Njegova misija je bila donijeti Božje svjetlo na zemlju.
FATALNI SUSRET
Od trenutka kada je čuo prvu Wagnerovu operu Ludwig se potpuno zaljubio u njegovu glazbu, a posredno i u samog autora.
Fatalni susret trajao je puna dva sata.
Kralj je bio razočaran Wagnerovim izgledom, njegovim krivim naglaskom, a najviše zbog toga što peskao, odnosno nije čisto izgovarao „s“.
No, na kraju ništa od fizičkog izgleda nije mladom kralju bilo važno, jer srodnost duša kakvu je prepoznao u Wagneru obilježiti će cijeli njegov život i idućih 20 godina postaju nerazdvojni.
Wagner je odmah nakon upoznavanja o kralju rekao: „Tako je zgodan i mudar, dobrodušan i lijep, bojim se da se njegov život mora rastopiti u ovom vulgarnom svijetu kao prolazan san Bogova.“
Kralj mu je u startu darovao mu je 150.000 guldena i postao njegov najveći zaštitnik, mecena i smjestio ga u München kako bi bili što bliže.
No, građani Münchena bili su sablažnjeni Wagnerovim ekstravagantnim načinom života i biseksualnim sklonostima da bi ga na kraju protjerali iz grada.
U ovom slučaju je bilo odlično imati kralja za prijatelja, pa je Ludwig izgradio kuću u Švicarskoj gdje je smjestio svog omiljenog skladatelja, dok se ne bude mogao vratiti u München i pružao mu financijsku potporu.
Cijeli život Ludwig je bio predani zaštitnik umjetnosti, osim ogromne zaštite Wagnera, zaslužan je za dovođenje djela Shakespearea, Ibsena i Mozarta po prvi put u Münchenu.
RAT JE POČEO, A GDJE JE KRALJ?
Ludwig je oduvijek bio istinski pacifist.
Nakon samo dvije godine vladavine pred umjetničkom dušom mladog kralja stvorio se zastrašujući izazov.
Bavarska i Austrija ušle su u rat protiv Pruske.
Poznato je da se Prusi i Sasi ne vole i da su se Bavarci povezivali ženidbenim vezama pa je tako austrijski car Franjo Josip oženio bavarsku princezu Elizabetu, energičnu ženu poznatu kao Sisi.
Kad je počeo rat Ludwig je trebao donijeti odluku što poduzeti, pripremiti obranu, biti uz svoj narod, ali je umjesto toga pobjegao s Wagnerom i nitko ga nije mogao pronaći.
Zemlja je u ratu, nema tko odlučiti, postaviti obranu, a kralj netragom nestao.
Naporno traganje za njim trajalo je tjednima.
Kad se napokon vratio napao ga je cijeli München, ističući kako je nesposoban za kralja i vladavinu do te mjere da je kralj želio pod hitno abdicirati.
Njemu nije bilo ništa sporno što ga nije bilo svo to vrijeme jer je slavio rođendan sa svojim najboljim prijateljem.
Wagner ga je odgovorio i Ludwig nije abdicirao, a ubrzo mu se rodila ideja da za svog najboljeg prijatelja izgradi fantastičan dvorac kao iz bajke i prema jednoj slici postavlja temelje ekstravagantnog dvorca Neuschwanstein.
Ujedno je naredio i izgradnju dvije raskošne kraljevske palače te počinje mahnito trošiti novac iz državnog budžeta.
KRALJ SE ZARUČIO, A VJENČANJE PROPALO
Kad si kralj jedan od najvažnijih zadataka je oženiti se i stvoriti nasljednika, što je Ludwigu bilo izuzeto stresno.
To je pitanje postalo top tema na dvoru 1867. kada je imao 22 godine i svi su očekivali kraljevsko vjenčanje.
Ministri su na njega vršili pritisak pa mu nije preostalo drugo nego popustiti.
Na dan 22.1.1867. objavljene su zaruke, a odabranica je bila Sofija Charlotta Bavarska, kraljeva sestrična u drugom koljenu, a ujedno rođakinja i najmlađa sestra austrijske carice Sisi.
Jedan od glavnih razloga zašto je izabrao Sofiju je jer su dijelili duboki interes za Wagnerova djela.
Koliko je ovo bilo stresno za mladog kralja govori i činjenica da je tri puta odgađao vjenčanje.
Kralj je odmah rekao svojoj zaručnici da može slobodno živjeti, nisu imali nikakav fizički kontakt i nikada nisu spavali zajedno.
Jednog dana izbila je neviđena svađa da su letjele skulpture i namještaj kroz dvorske prozore, što je značilo samo jedno – kraj zaruka.
Nakon izvjesnog vremena svojoj bivšoj zaručnici je napisao “Draga moja Elsa! Tvoj okrutni otac nas je razorio, vječno tvoj, Heinrich.” koristeći se pseudonimom tj. imenima likova iz Wagnerove opere Lohengrin.
Ludwig više nikada nije imao kontakt sa ženom i nije imao poznate ljubavnice.
Iz njegovih dnevnika i privatnih pisama moglo se iščitati da je imao jake homoseksualne želje s kojima se borio cijeli život pokušavajući ostati vjeran naučavanju Katoličke crkve.
Od 1813. homoseksualnost u Bavarskoj nije bila kažnjiva sve do 1871. kada se Ujedinjenjem Njemačke pod pruskom hegemonijom to promijenilo kad je kralj morao ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu da bi zaštitio ugled i čast sebe kao kralja, prikrivajući pri tome istinski identitet.
ŠOKANTNO LIJEČENJE PROMISKUITETA
Kad su Ludwig i Sofija raskinuli zaruke kao razlog je naveden Sofijin promiskuitet.
Kralj ju je smjestio na liječenje u ludnicu.
Način liječenja: obrijali su joj glavu u potpunosti, pucali joj puškom pokraj uha, zalijevali naizmjence toplom i hladnom vodom dok je cijelo vrijeme bila zavezana u luđačku košulju.
Ovaj šokantan i bezočan način liječenja promiskuiteta je s kraja 19.st.
Nakon izlaska iz ovog mučilišta Sofija se oporavila i kasnije udala za princa Ferdinanda.
KAKAV JE BIO KRALJ?
Ludwig je bio introvertirana osoba, umjetnička duša i kralj koji je većinu svoje vladavine proveo u sanjarenju.
Izbjegavao je velike skupove i formalne društvene događaje na kojima je morao biti prisutan kao kralj, preferirao je živjeti u izoliranosti i razmišljati o kreativnim projektima.
Zadnji put se pojavio u javnosti na vojnoj povorci 22.8.1875., a na zadnjem banketu šest mjeseci nakon toga se potpuno povukao.
Kraljica majka ju bila zabrinuta zbog sanjalačkog načina života svog sina i dobro je predvidjela da će mu ovo izazvati velike probleme.
Kad nije otišao u Versailles na krunidbu kralja Luia XV nego je poslao svog ministra, Lui se jako naljutio i pobjesnio, smatrajući to velikom i neoprostivom uvredom.
Ekscentričan u iskazivanju svoje umjetnosti, Ludwig je istovremeno započeo izgradnju nekoliko palača i dvoraca u Bavarskoj i to mu je postalo opsesija.
Mahnito je koristio kraljevske prihode i 1886. natukao 15 milijuna guldena duga, što su bila tri godišnja budžeta čime je postao ogroman teret za Bavarsku.
Bio je na morfiju i stalno se drogirao.
Činjenica da je Ludwig izbjegavao München i sudjelovanje u vladi izazvalo je veliku napetost kod kraljevih ministara koji počinju razmišljati kako ga maknuti s prijestolja.
No, u prilog mu je išla velika popularnost kod stanovništva, bio je njihov voljeni kralj, koji je često putujući bavarskim mjestima razgovarao s radnicima, poljoprivrednicima i ostalim pukom koje bi sretao na putu.
Često bi raskošnim darovima nagrađivao sve one koji su biti gostoljubivi prema njemu na putovanjima, pa su ga prozvali „Unser Kini“ što znači „Naš cijenjeni kralj“ i kao takav se još i danas pamti u Bavarskoj.
No, unatoč obožavanju puka, ministri su smišljali urotu.
KAKO JE NA TEMELJU NAKLAPANJA KRALJ PROGLAŠEN LUDIM?
Ludwig se trudio plaćati skupocjene projekte vlastitim sredstvima, ali s obzirom na broj projekata koje je izvodio to je bilo nemoguće.
Zadužio se i u državnoj blagajni, posuđivao od svoje obitelji, od plemića oko sebe, od europskih plemića, tražio je zajmove na sve strane i zadužio se do grla.
Kad je shvatio da su ministri jako uznemireni zbog mahnitog trošenja, odlučio je zamijeniti sve osobe iz starog kabineta svježim licima.
No, vlada je odlučila djelovati odmah.
Ministri su odlučili proglasiti kralja mentalno bolesnim i nesposobnim za vladanje.
Ludwigov ujak, princ Luitpold, želeći se dočepati prijestolja, složio se s ministrima i sve potkrijepio dokazima ne bi li se dokazalo da je kralj bespomoćno lud.
U prvom tromjesečju 1886. sačinjen je izvještaj o kraljevom stanju, kojeg je sastavio grof von Holnstein, koji je aktivno tražio Ludwigov pad.
Koristio se mitom i svojom grofovskom titulom da izvuče što duži popis pritužbi i ogovaranja među kraljevim slugama.
Načinio je litaniju bizarnog kraljevog ponašanja koja je uključivala izbjegavanje državnih poslova, patološku sramežljivost, skupe izlete, nošenje debelih kaputa u ljetnim mjesecima, neuredno i djetinjasto ponašanje za stolom, blagovanje po hladnom vremenu na otvorenom, slanje službenika na skupa putovanja radi istraživanja arhitektonskih projekata u stranim zemljama, prijetnje i uvrede upućene slugama i mnoštvo ostalih optužbi koje je uspio zabilježiti razgovarajući sa slugama.
Cijeli slučaj je završio pred njemačkim kancelarom Otom von Bismarckom koji je sumnjao u istinitost izvješća i nazvao ga „Racija kraljevskih papira i ormara!“ te je zaključio kako ministri žele žrtvovati kralja i predložio da se cijeli slučaj iznese na raspravu, ali su ministri bili neumoljivi u želji da ga maknu.
U 6. mjesecu iste godine četiri najrespektabilnija psihijatra sastavili su konačan izvještaj o kraljevom zdravstvenom stanju u kojem je stajalo da se zbog takvog poremećaja kralju više ne smije dopustiti da slobodno djeluje jer to stanje neće trajati godinu dana, nego doživotno.
Navedena četvorica liječnika nikada nisu osobno upoznala kralja niti s njim kontaktirala, nikada ga nitko od njih nije ispitivao i nikada nije donesena suvisla medicinska dijagnoza, nego je sve ostalo na naklapanju.
Jedino što su iskoristili kao dokaz je činjenica što je Ludwigov tri godine mlađi brat Otto jako mlad završio u umobolnici s dijagnozom ludila i to su iskoristili kao podlogu za tvrdnju o nasljednom ludilu.
POSLJEDNJI KRALJEVI DANI
Nakon što je proglašen ludim, Ludwig je bio prestravljen.
Shvatio je da su njegovi ministri skovali plan da ga maknu s prijestolja, da ga je stric Luitpold nebrojeno puta pokušavao smjestiti ludnicu misleći na taj način izazvati revoluciju i sebe dovesti na prijestolje.
Jedino što mu je išlo u prilog je obožavanje pučanstva jer je znao da ga unatoč svemu zbog naroda ne mogu maknuti s prijestolja.
Ali ono što ga je prestravilo je činjenica da mu nad glavom stoji ozbiljna prijetnja, a to je smrt.
Bio je uvjeren da ga svi žele ubiti, što će se u vrlo kratkom vremenu pokazati istinitim.
U silnom strahu za vlastiti život 8.6.1886. bježi u nepoznatom smjeru i nitko ga nije mogao pronaći.
Samo dva dana kasnije 10.6.1886. kralj se vraća u München i prijavljuje policiji.
A samo tri dana kasnije u olujnoj noći 13.6. u dobi od 40 godina, kralj će biti pronađen mrtav.
MISTERIOZNA KRALJEVA SMRT
Dana 13.6.1886. iza 18,00 sati psihijatar dr. Gudden predložio je kralju da prošeću parkom uz jezero Starnberg uz nejasno izgovorenu rečenicu: „Nitko ne može poći s nama“.
Pretpostavlja se da su pokušavali pobjeći.
Posljednji put viđeni su oko 18,30 sati, a trebali su se vratiti do 20,00 sati.
Vani je bilo olujno nevrijeme.
Kako se nisu vratili do očekivanog sata dvorski radnici krenuli su u potragu te su nakon dva i pol sata na površini jezera, u plićaku, ugledali tijela dvojice muškaraca. Bili su mrtvi.
Kraljev je sat stao na 18:54.
Žandari koji su čuvali park nisu ništa vidjeli ni čuli.
Kraljeva smrt je do danas ostala najveća misterija njegova života.
Službeno je objavljeno da se radi o samoubojstvu utapanjem, ali je poznato da je Ludwig bio izuzetno dobar plivač u mladosti pa ostaje upitno kako bi se utopio u vodi čija dubina seže tek do struka.
Ludwig osim toga nikada nije izražavao suicidalne osjećaje.
U njegovim plućima nije pronađena voda.
Tijelo dr. Guddena pokazivalo je udarce u glavu i vrat i znakove gušenja, što je dovelo do sumnje da je zadavljen, iako o tome nema konkretnih dokaza.
Mnogi i danas smatraju da su i Ludwig i dr. Gudden ubijeni dok su pokušavali pobjeći, a neki sugeriraju da je kralj ustrijeljen.
Kraljev osobni ribar Jakob Lidl, koji se dramatične noći skrivao u čamcu iza grmlja čekajući kralja da ga preveze do mjesta gdje su ga čekali lojalisti, zakleo se da nikada neće izreći što je vidio, ni svojoj ženi, ni na samrti, niti bilo kojem svećeniku.
Država se obvezala brinuti za njega i njegovu obitelj „u miru i u ratu“.
Lidl je održao svoju riječ barem usmeno, ali je ostavio nekoliko bilješki iz kojih se moglo iščitati da je kralj prišao čamcu i stavio u njega nogu, ali je dolutao metak i na mjestu ga ubio te je njegovo tijelo palo preko pramca čamca.
Međutim u izvješću o autopsiji ne navode se nikakve ozljede na kraljevu tijelu.
Grofica Josephine von Wrba-Kaunitz je jednom prilikom na poslijepodnevnoj čajanki pokazala sivi kaput sa dvije rupe na leđima i uporno tvrdila da je to onaj kojeg je Ludwig nosio kobne noći.
Postoji i teorija da je Ludwig umro prirodnom smrću od moždanog ili srčanog udara jer je voda u jezeru bila 12 ° C.
Ludwigova smrt zauvijek će ostati misterija i savršeno se uklopila u najpoznatiju kraljevu rečenicu:
„Želim zauvijek ostati zagonetka, i sebi i drugima.“
i to mu je i uspjelo.
TIJELO I SRCE KRALJA POKOPANI ODVOJENO
Šest dana nakon kobne noći i misteriozne kraljeve smrti održan je najveći pogreb koji je ovaj dio svijeta ikad vidio, posljednji ispraćaj ekscentričnog, romantičnog i voljenog kralja Ludwiga II. Bavarskog.
Njegovo tijelo položeno je u kraljevsku kapelu u Münchenu u crkvi sv. Mihaela.
Njegovo srce međutim, ne leži s ostatkom njegova tijela.
Bavarska tradicija nalaže da se srce kralja položi u srebrnu urnu i pošalje u Kapelu milosrđa u Altöttingu, gdje je smješteno pored srca njegovog oca i djeda.
Austrijska carica Elizabeta, poznata Sisi, pogođena kraljevom smrću je napisala:
„Kralj nije bio lud, bio je samo ekscentrik koji je živio u svijetu snova. Da su se nježno potruditi oko njega, možda bi ga spasili tako strašnog kraja.“.
U plićaku jezera gdje je kralj pronađen mrtav podignut je križ i svake se godine 13.6. održava svečanost u znak sjećanja na kralja koji je kao baštinu ostavio prekrasne dvorce Bavarske, danas TOP turističku destinaciju u Njemačkoj.
Ludwiga je naslijedio njegov brat Otto, ali je zbog psihičke bolesti proglašen nesposobnim za vladanje što je kraljev stric Luitpold jedva dočekao pa preuzeo prijestolje i vladao sve do smrti 1912. u dobi od 91. godine.
Naslijedio ga je njegov sin Ludwig III. Bavarski koji je vladao samo 13 mjeseci kao posljednji kralj do početka Prvog svjetskog rata, kad završava monarhija u Njemačkoj.
PREKRASNO NASLIJEĐE
Ludwig je iza sebe ostavio fantastične građevine koje oduzimaju dah svakome tko ih posjeti.
U dvorcu Hohenschwangau je proveo djetinjstvo koji je izgradio njegov djed Maksimilijan II na ostacima ruševina.
Godine 1912. umro je posljednji stanovnik ovog dvorca, a već 1913. dvorac je pretvoren u muzej.
Kraljičina soba na 2. katu je zanimljiva jer nema niti jednog ormara, iz razloga što je sva odjeća bila smještena na 3. katu iznad njene sobe i sluge bi donosile po nekoliko odjevnih predmeta svaki dan kako bi kraljica izabrala što će nositi i pomagali joj kod odijevanja.
Spavaća soba kraljice majke je namještena u orijentalnom stilu uz fenomenalan luster sa 10 srebrnih labudova.
Koliko je Ludwig bio maštovit možda se najbolje očituje u njegovoj spavaćoj sobi. Naime, kralj je odlučio da želi iz svog kreveta svake noći gledati zvjezdano nebo.
U tu svrhu izbušene su rupe na stropu, a njegove sluge bi svake večeri iz sobe na katu palile svijeće kako bi se probijala svjetlosti i kralj uživao u fantastičnom pogledu.
Napominjemo da je vrijeme radnje ovo čudesnog događaja i preteča mnogobrojnim fluorescentnim zvjezdanim naljepnicama koje se danas koriste u istu svrhu, sredina 19. st.
Posluga koja je bila zadužena za loženje kraljevskih peći prolazila je kroz uske hodnike između zidova dvoraca i s vanjske strane ložila peći kako ne bi ulazila u sobe da se ne bi miješala s kraljevskom obitelji.
Najposjećeniji dvorac Bavarske je Neuschwanstein što u slobodnom prijevodu znači „Novi kameni labud“ jer je kralj bio opsjednut ovim predivnim stvorenjima i u svakoj sobi postoji motiv labuda, a kralj je u njemu proveo samo 11 noći svog života.
Dvorac je sagrađen iz ljubavi prema Richardu Wagneru i mnoge prostorije u njemu inspirirane motivima iz Wagnerovih opera.
Na dvorcu je svakodnevno radilo 300 radnika koji su imali sva osiguranja i ovdje zaradili mirovinu, a samo 14 tesara je pune četiri godine radilo na Ludwigovoj spavaćoj sobi.
Ovo velebno zdanje dovelo je do potpunog bankrota svog stvoritelja i posljedično smrti i nikada nije u potpunosti dovršeno.
Nalazi se skupini najčešće fotografiranih arhitektura na svijetu.
Poznat je kao Disney dvorac jer je nekoliko filmova uključujući „Trnoružicu“ utemeljilo izgled svojih dvoraca na ovoj veličanstvenoj građevini.
Život kralja je zauvijek ostao misterij praćen intrigama i zapletima dostojnih kraljevskog života koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Želimo puno putovanja, Dvorce Bavarske dodajte na svoju listu
Hvala
I Sretan Put!
