Priča o životu njemačkog biznismena koji je spasio živote tisuću Židova i svima koji su se opravdavali riječima kako nisu imali izbora, pokazao da su imali.
Oscar Schindler je rođen 28.4.1908. u njemačkoj obitelji i već sa 16 godina je zbog krivotvorenja iskaznice izbačen škole zbog čega se nikada nije vratio u školske klupe, nego je završio nekoliko tečaja i radio kod svog oca u tvornici.
Sa 20 godina je oženio Emilie, lijepu djevojku iz katoličke obitelji koja mu je rodila dvoje djece, iskreno ga voljela i bila mu najveća podrška.
Od najranije mladosti nije znao s novcima i sve što bi zaradio odmah bi potrošio. Volio je alkohol i lijepe žene. Često je posuđivao novce pa je zbog prevelike zaduženosti 1936. postao špijun za vojnu obavještajnu službu nacističke Njemačke.
Bio je odličan biznismen i nije postao špijun kako bi spašavao Židove, nego je vidio priliku da zaradi bogatstvo. Kako su tada oko Krakowa postojali mnogobrojni njemački radni logori u koje su odvodili Židove, Schindler se uputio prema Krakowu.
Počeo je tražiti tvornicu izvan grada kad je upoznao Židova koji će mu je zauvijek promijeniti život i postati najbolji prijatelj.
Bio je to Izak Stern.
Schindler i Stern su od prvog susreta osjećali duboku povezanost i povjerenje jedan prema drugome i Stern mu je preporučio tvornicu za koju je on vodio papire i znao da je bankrotirala.
Nalazila se izvan grada pa je Schindler posudio od židovskih obitelji 50.000,00 zlota i otvorio Tvornicu emajla za proizvodnju lonaca za njemačku vojsku.
Stern mu je sugerirao da zapošljava Židove jer su bili jeftinija radna snaga od Poljaka, rekavši mu citat iz Talmuda: „Onaj koji spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“ zbog kojeg će se kasnije roditi ideja za spašavanjem Židova.
Scihndler je zapošljavao sve, djecu, žene, starce, invalide, uvjeravajući naciste kako su upravo oni potrebni njegovoj tvornici kao mehaničari.
Posao mu je cvjetao donoseći mu bogatstvo i ugled.
Schindler je konstantno gledao mučenja i progonstvo Židova koje su tretirali kao robove i ubrzo je postao svjestan nacističkog plana da ih sve likvidiraju.
U to se vrijeme skrivanje Židova kažnjavalo smrću, a svatko ih je na ulici mogao pljunuti i udariti bez ikakvog razloga. Kad su Židovi dolazili raditi u njegovu tvornicu govorio im je da su sigurni i da ih neće vratiti u katastrofalne uvjete u getu.
Gledajući užase koji se događaju odlučio se prema svojim radnicima odnositi s ljubaznošću i osmijehom, često ih upitavši kako su, ne misleći pri tome na rad, nego je želio znati jesu li zadovoljni.
Tvornica emajla smatrala se rajem u koji se moglo pobjeći od nacističke brutalnosti.
Nakon što je uspostavljen rad u tvornici Schindleru se pridružila i Emilie koja je bila velika humanitarka i odmah je počela pomagati Židovima vidjevši ih gladne i bolesne.
Schindler je uvijek bio okružen lijepim ženama kojima nije mogao odoljeti, a Emilie odgojena u duhu katoličke vjere nikada nije pomišljala da ga ostavi. Govorila je da ga beskrajno voli, a kad su ju upitali je li ljubomorna odgovarala je da bi bila ljubomorna kad bi on imao samo jednu ljubavnicu, ali ih je imao stotine pa nije znala na koju bi i zašto bila ljubomorna.
NOĆ PROMJENE
Iako je od 1941. svjedočio užasima koje su vojnici provodili nad Židovima, u proljeće 1943. kad je likvidiran geto donio je sudbonosnu odluku da mora spasiti što više Židova.
Nekoliko tisuća ljudi u jednom danu poslano je u logore smrti, stotine je ubijeno na ulicama, strijeljane su žena, djeca, invalidi i starci, neviđeni masakr dogodio se pred njegovim očima. Emocionalno potresen i zgrožen nije mogao shvatiti da netko može biti toliko nemilosrdan.
U ratu uvijek ima žrtava, ali je jasno vidio da se ovdje radi o nečemu puno većem od ubijanja nedužnih ljudi, ovdje se radilo o istrebljenju Židova kao nacije.
U noći najvećeg masakra odjurio je u tvornicu i sve radnike zadržao unutra govoreći kako moraju raditi cijelu noć i time spriječio njihovu smrt.
Schindler je znao što se događa u logorima i rekao je Sternu da se brine, da proizvodnja ide dobro te da će on držati „pse po strani“ misleći da će ih čuvati od nacista.
Bio je to izazovan život gdje se s jedne strane družio s nacistima, a s druge pomagao Židovima u svijetu u kojem je sve bilo naopako.
Strahovao je za svoje radnike pa im je odlučio u blizini tvornice izgraditi kamp za spavanje, a Nijemce je uvjeravao da će moći puno duže i napornije raditi i više proizvoditi te ih podmićivao stvarima kupljenim na crnom tržištu.
Tako je Tvornica emajla postala radni logor, jedini logor u kojem Židovi nisu ubijeni.
Schindler se brinuo za sve, za hranu, odjeću, lijekove i ostale potrepštine koje su u vrijeme rata bile izuzetno skupe, a on ih je mogao priuštiti zbog dobrog poslovanja.
Ubrzo se u blizini njegove tvornice otvorio zloglasni logor Płaszów kojeg je vodio sadist Amon Göth. Poznat po instinktu za ubijanje, nemilosrdan, dolazio bi s puškom pjevušeći veselu melodiju i nasumično ubijao ljude kao pse. Volio je vidjeti krv i trenirao je pse da napadaju i rastrgaju Židove. Emilie je bila ogorčena ovim čudovištem i rekla da je najodvratnije stvorenje koje je ikad upoznala.
Schindler je znao da mu je ovaj potencijalna prijetnja pa je s njim uspostavio vezu, s jedne se strane pretvarao da mu je prijatelj, a s druge je gledao kako da spasi Židove iz njegova logora.
Uz pomoć lijepih riječi, laskanja i podmićivanja, uspio je održati svoju tvornicu netaknutom i spasiti 450 Židova iz drugih logora kojima je bilo određeno smaknuće, od kojih su neki bili iz logora Płaszów.
U Schindlerovom logoru su Židovi bili sigurni, imali su hranu i smještaj i jedino mjesto u Poljskoj gdje mogli održavati vjerske obrede.
Kao njemački državljanin otvoreno je kršio njemačka pravila, igrao je opasnu igru i tri puta bio uhapšen, ali se svaki put izvukao sposobnošću uvjeravanja i mitom.
Kad ga je djevojčica za vrijeme proslave rođendana poljubila u obraz to se smatralo najvećim zločinom koji se kažnjavao se smrću, no i to je Schindler izbjegao.
Godine 1944. Crvena armija se počela približavati logoru i Schindler se našao u opasnosti, ali nije pobjegao svjestan činjenice što bi se dogodilo s njegovim Židovima. Göthov osobni tajnik savjetovao mu je da prebaci posao na drugo mjesto i počne proizvoditi oružje kako bi spasio živote svojih radnika.
Otišao je u Berlin i podmitio dužnosnike uvjerivši ih kako će proizvoditi municiju za vojsku i dobio odobrenje da preseli tvornicu u Brünnlitz u Češkoj.
Uz pomoć Sterna sačinio je listu od 1000 radnika i 200 zatvorenika koje će prebaciti u novootvoreno postrojenje.
Svatko tko je trebao ići u novu tvornicu morao je biti upisan na Shindlerovu listu, koja je tada značila život. Ne samo radnici iz tvornice nego i njihovi najbliži završavali su na listi.
Vlakovi su krenuli 15.10.1944., ali nisu stigli u Brünnlitz, nego su poslani direktno u logore.
800 muškaraca s njegove liste završilo je u koncentracijskom logoru u Gross-Rosen, a 300 žena je poslano u Auschwitz i Schindler je znao za neposrednu opasnost da završe u plinskoj komori.
Žene su poslane na tuširanje, a kako se nikad se nije znalo da li će kroz rupice poteći voda ili plin, očajne su brojale sekunde kao cijelu vječnost u iščekivanju što ih čeka. Na sreću potekla je voda.
Schindler je slao hitne telegrame, putovao u Berlin i Auschwitz kako bi izvukao svoje ljude iz logora. U jednom od rijetkih intervjua koji je kasnije dao je izjavio kako je bilo pravo čudo i velika borba spasiti žene iz Auschwitza, što je u ono doba bilo nemoguće.
Za dva mjeseca u Brünnlitz je stigao posljednji zapečaćeni vlak s 250 Židova, a kad su ga otvorili, imali su što vidjeti. Osamnaestero ljudi je bilo mrtvo, a ostali preslabi i previše bolesni za rad. Putovali su 10 dana bez hrane, vode i pokrivača po najvećoj poljskoj zimi.
Schinder ih je dočekao u tvornici sa ostalim radnicima rekavši im: „Hvala Bogu da ste ovdje. Dođite jesti, topla juha vas čeka.“, a kasnije je s jednim svećenikom dogovorio ukop ljudi koji su preminuli u vagonu.
Emilie je improvizirala bolnicu u koju je smjestila sve pridošle ljude i brinula o njima do kraja rata.
KRAJ RATA
Kad je završio rat Schindler je okupio sve radnike u tvornici kako bi čuli govor Winstona Churchilla da se Njemačka predala i rat je gotov.
Znao je da je njegov život u opasnosti i ako ga uhite kao člana nacističke stranke bio bi proglašen ratnim zločincem. Rekao je radnicima da je došlo vrijeme da ode i svima je poželio sreću.
U najemocionalnijem trenutku tisuću ljudi mu se željelo zahvaliti, poljubiti ga ili zagrliti, ali je bilo zbog gužve bilo nemoguće. Na poklon je dobio zlatni prsten napravljen u tvornici od zlatnih zuba Simona Jereta, na kojem je bio ugravirani citat iz Talmuda: „Onaj koji spasi jedan život, spasio je cijeli svijet.“
Stern i nekoliko drugih ljudi pripremili su izjavu za Amerikance kojom potvrđuju Schindlerovu ulogu u spašavanju židovskih života.
ŽIVOT NAKON RATA
Tijekom rata Schindler je potrošio cijelo svoje bogatstvo na mito, kupovinu na crnom tržištu, plaćanje lijekova i hrane za radnike. Kako mu tvornica oružja nije dobro poslovala on je kupovao gotove proizvode i lagao da su to proizveli njegovi radnici, a dnevno je davao 600 maraka mita Nijemcima da ne diraju ljude u njegovoj tvornici.
Ostao je bez novaca i bez prihoda, pa je 1948. podnio zahtjev za naknadu troškova za ratne zločine Američkom židovskom odboru i primio 15.000 dolara. To je bio prvi od mnogih darova koje je kasnije primio od židovske zajednice.
Emigrirao je u Argentinu sa ženom, dvije ljubavnice i tri obitelji koje je spasio, gdje je pokušao uzgajati piliće i nutrije radi krzna. I dalje ga je pratila borba s novcem jer bi sve što je zaradio odmah potrošio. Sve se srušilo kad je bankrotirao, žena ga je ostavila, a on se vratio u Njemačku.
Živio je u jednosobnom stanu u Frankfurtu i pokušavao pokrenuti razne poslove, ali su svi od reda propadali. Izak Stern je osnovao zakladu u koju su preživjeli Židovi redovno uplaćivali sredstva i slali mu pomoć.
Tada su počela suđenja mnogim nacistima koje su uspjeli uhvatiti, a svi su znali tko je Schindler i smatrali ga izdajnikom pa su ga često na ulici gađali kamenjem.
Ožalošćen i sam, planirao je počiniti samoubojstvo, no samo ga je jedna stvar sprječavala, rekao je kasnije, nije im želio pružiti to zadovoljstvo.
Židovi koje je spasio redovito su ga zvali na proslave i obljetnice pa su s vremenom prozvani Schindlerovi Židovi.
Godine 1961. dobio je poziv da dođe u Izrael kad je doživio najveće iznenađenje u životu. Na aerodromu ga je dočekalo 800 ljudi.
Svake godine do kraja života odlazio je u Izrael na proslavu svog rođendana i ostajao po mjesec dana, a uvijek su ga ugostili njegovi Židovi.
Poznat je susret s jednim radnikom koji je u tvornici imao 15 godina i uvjeren da ga Schindler neće prepoznati 20 godina poslije počeo mu se predstavljati, kad ga je ovaj prekinuo rekavši: „Znam ja tko si ti“ izgovorivši njegovo ime. Mladiću su potekle suze.
Kad god je dolazio u Izrael dočekan je kao kralj i tretiran kao najvažnija osoba na svijetu. Svi su ga voljeli, ne samo oni koje je spasio, nego i nove generacije.
On i supruga Emilie proglašeni su „Pravednicima među narodima“, nagradom koju Izrael dodjeljuje ne-Židovima koji su aktivno sudjelovali u spašavanju Židova tijekom holokausta.
Kad je primao medalju sjetio se riječi svog prijatelja Izaka Sterna koje su bile ugravirane na zlatnom prstenu danom na rastanku: „Onaj koji spasi jedan život spasio je cijeli svijet.“
U Jeruzalemu je u Aleji pravednika zasadio drvo rogača i izjavio kad umre želi da ga pokopaju u Jeruzalemu.
Umro je u Frankfurtu od srčanog udara u dobi od 66 godina i vijest je brzo stigla do njegovih Židova.
Oni su se počeli preispitivati jesu li dovoljno učinili za njega i jesu li su mu vratili za dobro što im je učinio tijekom rata ili su mogli napraviti više. Skupili su novce i dopremili njegovo tijelo u Izrael i načinili memorijalni centar za njegova djela.
Sahranjen je u Jeruzalemu na planini Sion kao jedini član nacističke stranke kojoj je na takav način odana počast.
O FILMU “SCHINDLEROVA LISTA”
Za života je Oscar dobivao mnogobrojne ponude da se snimi film o njegovom životu, vrlo često ih je prihvaćao jer je trebao novce pa mu je tako studio MGM isplatio 20.000 dolara za film koji se trebao zvati „Posljednji sat“, ali nikada nije snimljen.
Australski pisac povijesnih romana Thomas Keneally je 1980. slučajno ušao u trgovinu s koferima koja je bila u vlasništvu Schindlerovog Židova Pfefferberga, koji je iskoristio priliku da mu ispriča kako ga je Oskar Schindler spasio sigurne smrti. Pisac je uvidio genijalnu priču koju je nakon opsežnog istraživanja objavio kao povijesni roman „Schindlerova arka“, u Americi objavljen kao „Schindlerova lista“.
Deset godina kasnije u Australiji je pronađen popis koji je sadržavao imena radnika iz Schindlerove tvornice, bio je to dokument na 13 stranica, požutio i lomljiv od vremena, pronađen među dokumentima koje je prodavač kofera dao piscu dok mu je govorio o Schindlerovom životu.
Popis sadrži 801 ime i datum 18.4.1945., a Pfefferberg je naveden kao radnik broj 173.
Spielberg Steven je otkupio prava za snimanje filma još 1983., ali se nije smatrao dovoljno zrelim, ni emocionalno ni profesionalno, da prenese priču svijetu, nego je to učinio 10 godina kasnije, kad je prema romanu adaptiran film Schindlerova lista, koji je osvojio sedam Oscara, uključujući i onaj za Najbolji film.
Nakon filma život u Poljskoj je dobio potpuno novi epilog jer su do tada logore Auschwitz i Birkenau posjećivali samo učenici na školskim izletima, a stranih turista gotovo nije bilo.
Otkad je film ugledao svjetlo dana Auschwitz i Birkenau posjećuje na tisuće ljudi dnevno, a u židovsku četvrt Kazimierz u kojoj je sniman dio o židovskom getu, tisuće turista svakodnevno obilaze filmske lokacije.
Film Schindlerova lista donio je velike promjene svijetu i ljudi su vidjeli svjetlo u najmračnijem dobu čovječanstva kad je jedan čovjek učinio veliku razliku.
Njegova priča je svjedočanstvo cijelom svijetu da uvijek postoji mogućnost izbora i da bez obzira na različitosti religije, nacije, rase, iznad svega je najvažnije biti dobar čovjek.
Oskar Schindler je pravi primjer da je moguće učiniti dobro i u trenucima kad cijeli poznati svijet oko tebe čini zlo.
Svima onima koji su se kasnije opravdavali riječima kako nisu imali izbora dovoljno je samo uperiti prst prema Oskaru Schindleru i reći: „Da, imali ste.“.
Hvala
I Sretan Put!
