Kada vidimo kuću Opere odmah pomislimo: “Eh, Australija!”. Nije samo zaštitni znak Sydneya nego i cijele Australije, zajedno s najveći mostom s kojeg gledamo prvi novogodišnji vatromet na svijetu.
Šetajući sydneyskom lukom prema Operi prvo su nas dočekali autohtoni Australci koji na ulici sviraju didgeridoo i prodaju bumerange. Uživale smo slušajući kako se glas planete Zemlje širi cijelim zaljevom kroz zvuk ovog najstarijeg instrumenta na svijetu. Zanimljiv je to spoj modernog i autohtonog, jer s jedne strane zaljeva su velike zgrade s najskupljom cijenom kvadrata u gradu, dok s druge strane starosjedioci kontinenta upotpunjavaju sliku prenoseći svoju kulturu prolaznicima.
Zagledavši se u ocean vidjeli smo najveće meduze do tada, poznata je bogata australska fauna, ali ova ogromna stvorenja s klobukom promjera desetak centimetara i žarnjacima koji se kao bačeno klupko vune protežu u oceanske dubine tvore impozantan prizor.
U luku stalno pristaju i odlaze brodovi koji predstavljaju javni prijevoz i zaposlenici se radije odlučuju putovati njima na posao nego vlakom iz razloga što se na taj način može uštedjeti i sat vremena na putovanje koji jako puno znači u kozmopolitskom gradu kao što je Sydney gdje je vrijeme novac.
Kuća Opere nije odmah vidljiva, nego je zaklonjena iza nebodera i zgrada pa tek kad se prođe cijelim zaljevom ona se ukaže u svoj svojoj ljepoti, stojeći poput fotogenične dame na ogromnom platou.
Danski arhitekt Jorn Utzon zamislio ju je kao školjke koje stoje na rtu kod samog oceana i pobijedio žestoku konkurenciju od 233 arhitekata iz cijelog svijeta i uistinu se stječe dojam kako ogromne školjke izlaze iz oceanskih dubina.
Izgradnja je započela 1959., na njoj je radilo deset tisuća radnika te se predviđalo da će troškovi gradnje biti 7 milijuna dolara, no stvarni troškovi su daleko premašili sva očekivanja pa je po dovršetku stajala 102 milijuna.
Najčuvenija je po svojim bijelim krovovima koje tvore krovne keramičke pločice napravljene u Švedskoj i ima ih preko milijun. Njezina veličina možda se najbolje može dočarati u žaruljama jer se svake godine promijeni 15 500 žarulja.
Otvorena je sve dane u godini osim na Božić i Veliki petak i u unutrašnjosti se nalazi sedam objekata od kojih se najčešće otvaraju koncertna dvorana i tri kazališta te najveće orgulje na svijetu s preko deset tisuća cijevi. U prizemlju se nalazi jedan fancy restoran, a Opera bar je najpopularniji kafić u blizini gdje možete popiti piće ili nešto pojesti uz fantastičan pogled i pristupačne cijene.
Zanimljiv je podatak da kad svira sydneyski simfonijski orkestar temperatura u dvorani mora biti 22,5 °C kako se instrumenti ne bi raštimali.
Mnogi se Australci sjećaju svečanosti koja se održala na dan njenog otvaranja kad je kraljica Elizabeta II učinila ovaj svečani čin. Ne tako davne 1973. bila je golema gužva i djeca iz osnovnih i srednjih škola izvodila su razne predstave na svježe obojanoj pozornici, uz jak miris laka i novih stolaca gledajući kraljicu kako sjedi u publici. Tako svečana regalna priredba održala se pod budnim okom zaštitarskih službi i dan danas se ne može ni sa čim usporediti. Do danas ju je kraljica posjetila četiri puta.
Uvijek se uz ovakvu znamenitost rado poveže i neki događaj s poznatima, tako je u njoj Arnold Schwarzenegger 1980. osvojio svjetsku titulu bodybuildera koja mu je otvorila vrata showbusinessa i lansirala ga u zvijezde.
Australska kultura dosegla je najveću kulturnu prekretnicu po dovršetku Opere koja predstavlja rođenje ikone 20. stoljeća i jednu od najpoznatijih građevina na svijetu.
Očaravajuća Kuća Opere 2007. uvrštena je na UNESCO listu svjetske baštine.
KOLOSALNI MANEKEN
Ovaj momak malo je stariji od prekrasne dame, 1932. je godište i svima nam je jako dobro poznat kad gledamo prijenos dočeka Nove godine iz svijeta pa prikažu veličanstveni vatromet koje snimke prve obiđu planetu kad se s lukova ispaljuju šarene rakete nad cijelim zaljevom.
Sive je boje iz razloga što je u vrijeme njegova dovršetka tolika ogromna količina boje bila dostupna samo u sivoj, te se boja svake godine i krene se s jedne strane mosta i kad se dođe do kraja već je proteklo 365 dana.
Jedna, ne baš sretna priča govori da je u vrijeme gradnje osamsto obitelji ostalo bez kuća, jer su morali iseliti područje građevinskih radova i napustiti svoje domove bez ikakve kompenzacije.
Pješački dio je odličan za jutarnji jogging, može se popeti na vrh mosta strmim stepenicama za pojačavanje adrenalina i prekrasan pogled, a na njemu je uvijek velika gužva pa ga svaki dan prijeđe 160 000 automobila.
Javnost svakih 50 godina prošeta mostom. Prvi puta je to bilo 1932., pa 1982., a mi možemo već iduću šetnju označiti na svom kalendaru koja će biti 2032.
Napominjemo da su Opera i most prilično udaljeni, iako na slikama izgledaju blizu, pa preporučamo uzeti udobne cipele. Ma svejedno, ionako ćete dobiti žuljeve!
Ove ikone australske kulture su toliko impresivne da ih svakako treba dodati na listu “vidjeti za života” i pridružiti se mnogobrojnim turistima koji to učine svake godine.
Želimo vam puno putovanja, Australiju dodajte na svoju listu
Hvala
I Sretan Put!
