Život prožet nezamislivom boli praćen usponima i padovima u ljubavnom životu sa suprugom Diegom Riverom kroz meksičku revoluciju utkani su u platna najveće latinoameričke i svjetske umjetnice svih vremena.
Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderón je rođena 6.7.1907. u Coyoacánu u Meksiku, a umrla 13.7.1954. u istom mjestu, tjedan dana nakon svog 47 rođendana.
Beskompromisne i briljantne boje njenih portreta na temu identiteta ili ljudskog tijela i smrti već godinama oduzimaju dah. Iskrena bol je intenzivno i zastrašujuće prikazana na njenim slikama da i nas same vodi u stanje svijesti gdje ju možemo dotaknuti, jer gledajući njenu bol svatko se na najdubljoj razini svoje duše može identificirati sa svojom životnom boli.
DJETINJSTVO MLADE UMJETNICE
Fridin otac Wilhelm Kahlo je rođen u Njemačkoj od židovskih roditelja te je u mladosti emigrirao u Meksiko i počeo raditi kao fotograf. Ubrzo se drugi puta oženio za Meksikanku Matilde Calderon Gonzales, imao je četiri kćeri od kojih je Frida bila najmlađa i uvijek imala poseban, ljubavlju ispunjen odnos prema svom ocu za kojeg je rekla: “Otac mi je dao prekrasno djetinjstvo. Unatoč tome što je bio jako bolestan, bio je izvrstan primjer slatkoće, vješt fotograf i slikar, a nadasve vrlo suosjećajan prema svim mojim problemima.”.
Bila je vrlo bliska s njim i često mu asistirala u fotografskom studiju gdje je stekla oštro oko za detalje.
Frida je u dobi od samo šest godina oboljela od dječje paralize zbog čega su joj desno stopalo i noga ostali deformirani i lagano je šepala, a osim nadimka druge djece “drvena noga”, suočila se s velikom boli koja će ju pratiti tijekom cijelog života.
Iako je rođena 1907. kasnije je u životu izjavila da je rođena 1910. u godini Meksičke revolucije.
Tijekom svoje umjetničke karijere je istraživala svoj identitet često prikazujući svoje porijeklo kao binarne suprotnosti: kolonijalnu europsku stranu i autohtonu meksičku stranu.
SLIKARICA ILI LIJEČNICA
Frida je u mladosti pohađala satove crtanja, ali ju je više zanimala znanost tako je 1922. upisala Nacionalnu pripremnu školu u Mexico Cityju sa zanimanjem da konačno studira medicinu.
Tamo je prvi puta u dobi od petnaest godina upoznala slikara Diega Riveru, koji će joj kasnije postati ljubav života i koji je u to vrijeme radio na muralu za školsku dvoranu. Tada mu je pokazala mu je neke od svojih radova, a on ju je potaknuo da nastavi slikati.
AUTOBUSNA NESREĆA
17.9.1925. u dobi od osamnaest godina Frida se vraćala kući iz škole sa svojim dečkom Alejandrom Gomezom kad je na njihov autobus naletio trolejbus te ga odgurao nekoliko metara i prevrnuo.
Strašna nesreća ostavila je Fridu zarobljenu u olupini, rukohvat se slomio i probio se kroz njeno tijelo, a iako je Alejandro svim naporima pokušao pomoći, nije mogao jer je komad metala ostao zaglavljen stršeći iz njenog tijela.
Kad je pomoć stigla i odvezena je u bolnicu, dijagnosticiran joj je prijelom trećeg i četvrtog kralješka, tri prijeloma zdjelice, slomljeno desno stopalo i jedanaest prijeloma desne noge, iščašenje lijevog lakta, duboka rana na trbuhu uzrokovana željeznom šipkom koja je ušla u zdjelicu. Propisano je nošenje gipsanog korzeta devet mjeseci i potpuno mirovanje. Zbog ove stravične nesreće bila je teško ozlijeđena da je tijekom svog života prošla više od trideset operacija.
Po povratu iz bolnice njezina majka Matilde je načinila krevet s baldahinom i ogromnim držačem za ogledalo kako bi se Frida mogla vidjeti.
Ostati zarobljena u gipsanom odljevku u najljepšoj životnoj dobi trpeći nevjerojatne fizičke boli nisu ju pokolebali te je na korzetu često pisala „Viva la vida!“ odnosno „Živjeti punim plućima“. Kako bi joj vrijeme brže prošlo počela je slikati portrete svoje obitelji. Sama je naučila slikati, a često je čitala i proučavala umjetnosti starih majstora.
U tom periodu je naslikala “Autoportret u baršunastoj haljini” predstavljajući svoj kraljevski portret do struka na tamnoj pozadini sa stiliziranim valovima s pretjerano dugim vratom i prstima. Iako je slika prilično apstraktna, njezino meko modeliranje lica pokazuje njezin interes za realizam. Ovo djelo je tek početak serije njenih životnih autoportreta.
Kad se umjetnica konačno oporavila i mogla nastaviti svoje planove trajno je trpjela bolove koje joj je nanosio korzet i ožiljci mnogobrojnih operacija kojima je bila podvrgnuta te se upisala višu medicinsku školu kako bi ostvarila san da postane liječnica. Postala je članica grupe studenata koji su dijelili ista politička uvjerenja, interesirala ju je figurativna umjetnost, iako se nije odlučila za umjetničku karijeru.
Ubrzo se pridružila skupini umjetnika i intelektualaca koji su podržavali potrebu za neovisnim izrazom meksičkog naroda, a glavni izričaj je proizlazio iz slikarstva. Država ga je promovirala kao alat za opismenjavanje nepismenog meksičkog naroda i glavnim obrazovnim sustavom za velike nepismene mase u kojem je Frida odigrala najznačajniju ulogu.
Godinu dana kasnije se pridružila Meksičkoj komunističkoj partiji i sklopila prijateljstvo s grupom intelektualaca te se ponovo susrela s Diegom Riverom kad započinje njihova veza s mnogobrojnim usponima i padovima koja će trajati cijeli život.
FRIDA KAHLO I DIEGO RIVERA
Četiri godine nakon nesreće Frida se 21.8.1929. udala za Diega, u dobi od 22 godine kad je on imao skoro 43 i prvi puta je ostala trudna.
Zbog malformacije zdjelice uzrokovane nesrećom, Frida nije mogla nastaviti s trudnoćom i nakon tri mjeseca je pobacila.
Ubrzo nakon vjenčanja 1930. odlaze u Sjedinjene Države jer je Rivera bio imao dogovoreni posao naslikati murale u nekoliko gradova.
Frida je promijenila svoj osobni i slikarski stil. Počela je nositi tradicionalnu Tehuana haljinu koja je postala njezin zaštitni znak, a sastojala se od pokrivala za glavu s cvjetovima, široke bluze, zlatnog nakita i duge suknje s volanima.
Njezina slika Frida i Diego Rivera iz 1931. prikazuje ne samo njezino novo ruho nego i novo zanimanje za meksičku narodnu umjetnost. Linije su ravnije i apstraktnije od onih u prethodnim djelima. Visoki Rivera stoji s jedne strane, držeći paletu i kistove u ruci, prikazan je kao veliki umjetnik, dok Frida uz njega izgleda sitno i skromno, u zelenoj haljini s crvenim šalom i cvjetnim vijencem na glavi, preuzimajući ulogu za koju pretpostavlja da on želi, ulogu tradicionalne meksičke žene.
Par se 1932. preselio u Detroit kad je Frida drugi put zatrudnjela, no tri prijeloma zdjelice spriječila su da njezino buduće dijete pronađe pravi položaj u utrobi. Zdravlje joj se jako pogoršalo i potpuno psihički rastresena je odlučila proći kroz trudnoću, no nažalost, izgubila je bebu 4.7.
Tada nastaju neka od njezinih najpoznatijih i najmučnijih djela iz 1932. “Bolnica Henrija Forda” kao jasna referenca na taj tragičan događaj gdje je prikazala sebe kako krvari na bolničkom krevetu usred neplodnog krajolika, a u djelu “Moje rađanje” iz 1932. naslikala je prilično tabu scenu umotane žene koja rađa.
U rujnu iste godine Fridu je pogodila još jedna teška, tragična vijest, umrla joj je majka.
POVRATAK U MEKSIKO
Par se preselio u New York, no Frida je zahtijevala da se vrate u Meksiko što su učinili slijedeće godine i počeli živjeti u novoizgrađenoj kući koja se sastojala od zasebnih pojedinačnih kuća spojenih mostom.
Uz sve tragične događaje koje su ju do tad pogodili u mladom životu Frida je ponovo ostala trudna te imala treći pobačaj i prošla je još jednu kompliciranu operaciju desnog stopala.
Bila je to preteška godina za nju, ne samo zbog psihičke iscrpljenosti već i zbog brojnih izvanbračnih Diegovih afera s drugim ženama i muškarcima, uključujući njezinu sestru Christinu, što ju je kao najveća životna izdaja potpuno slomilo te je prekinula sve odnose s Diegom i otišla živjeti sama.
Za razliku od mnogobrojnih unutrašnjih borbi i previranja, u izvanjskom svijetu je postala toliko popularna da su njezine slike bile potrebne za gotovo sve skupne izložbe održane u Meksiku. Bilo je to razdoblje posebnog stvaralačkog nadahnuća za umjetnicu, koji je proizveo daleko više djela nego prethodnih godina.
PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA
Njezina je kuća postala mjesto okupljanja umjetnika i političkih aktivista, ugostila je Lava i Natalju Trocki te Andréa Bretona, vodećeg nadrealista koji je zagovarao njezinu umjetnost i omogućio joj prvu samostalnu izložbu u galeriji Julien Levy u New Yorku 1938. Opisao ju je kao samouku nadrealisticu, a izložba je doživjela ogroman uspjeh s obiljem pozitivnih kritika i interesa javnosti. Bila je to njezina prva samostalna izložba.
Sljedeće je godine otputovala u Pariz kako bi pokazala svoje radove, a muzej Louvre je nabavio njezino djela “Okvir” 1938., čime je Kahlo postala prva meksička umjetnica iz 20. stoljeća koja je uključena u zbirku muzeja, što je izazvalo divljenje Kandinskog, Picassa i mnogih drugih umjetnika tog vremena koji su bili impresionirani njezinim umjetničkim vještinama.
DVIJE FRIDE I OŠIŠANA KOSA
Po povratku u Meksiko naslikala je jedno od najpoznatijih djela “Dvije Fride”, neobično, veliko platno, koje prikazuje figure blizanki koje se drže za ruke, a svaki lik predstavlja suprotnu Fridinu stranu. Frida s lijeve strane je odjevena u vjenčanicu u europskom stilu i predstavlja stranu koju je Rivera navodno odbacio dok je Frida s desne strane odjevena u tehuansku odjeću i predstavlja stranu koju je Rivera najviše volio.
Izloženo je puno srce autohtone Fride iz kojeg arterija vodi do minijaturnog portreta Rivere kojeg drži u lijevoj ruci dok se druga arterija povezuje sa srcem druge Fride, koje je potpuno otkriveno i otkriva unutrašnju anatomiju. Kraj arterije je prerezan, a Europljanka Frida drži kirurški instrument koji naizgled zaustavlja protok krvi koja kaplje na njezinu bijelu haljinu.
„Autoportret s ošišanom kosom“ zajedno s “Dvije Fride” prenose jasnu poruku o njezinom psihički rastrojenom biću i stanju duha.
Zbog teškog zdravstvenog stanja preporučeno joj je da se preseli u San Francisco na daljnje tretmane, no ona se 1940. miri s Diegom i u 12. mjesecu se ponovo vjenčavaju te se sele u njezino omiljeno mjesto na svijetu, u dom iz djetinjstva, La Casu Azul odnosno Plavu kuću u rodnom Coyoacánu.
No, tada je cijelo njeno postojanje pogodila ogromna tragedija i nezamisliva tuga, 1941. umire joj voljeni otac Wilhelm kad je zbog probadajuće boli počela pisati dnevnike.
DALJNJI RAD I NAGRADE
Uz sve tragedije koje su ju pogodile u životu nikad nije odustajala i često je isticala kako je važno živjeti punim plućima bez obzira što život stavi pred nas.
Godine 1943. imenovana je profesoricom slikarstva na La Esmeraldi, Školi likovnih umjetnosti te je zbog nekonvencionalne metode poučavanja postala omiljena među studentima.
Za rad “Mojsije” je nagrađena Nacionalnom nagradom za umjetnost i znanost Ministarstva obrazovanja, a iste je godine naslikala neka od svojih najpoznatijih djela, uključujući “Polomljeni stup” i “Ranjeni jelen”.
Istodobno je prolazila kroz nekoliko teških operacija kralježnice, trpjela neopisive bolove zbog čega je počela sve više konzumirati alkohol uz sve veće doze morfija o kojem je ostala ovisna do kraja života.
Unatoč tome, nastavila je biti produktivna tijekom 1940-ih kad je naslikala brojne autoportrete s različitim frizurama, odjećom i ikonografijom, uvijek se prikazujući s ravnodušnim, nepokolebljivim pogledom po kojem se i proslavila.
U 1950.-tima je prošla nove operacije zbog čega je provela devet mjeseci u bolnici, a na njenim slikama se može iščitati ogromna fizička slabost koju je trpjela, jer više nije bila toliko jaka slikati bez opijata, potezi kistom su postali mekši, boja gušća, a detalji manje precizni.
PRVA IZLOŽBA U RODNOM MEKSIKU
Njena najveća želja je bila održati samostalnu izložbu u rodnom Meksiku i kad joj je najbolja prijateljica, fotografkinja Lola Alvarez Bravo 1953. uspjela organizirati najočekivaniji događaj, doktori su joj zabranili da se ustaje iz kreveta rekavši da istog časa može umrijeti ili ostati nepokretna.
Nepokolebljiva u naumu da prisustvuje najvažnijem događaju svog života organizirana joj je hitna pomoć koja ju se odvezla na otvorenje gdje ju je čekao pripremljen veliki krevet s baldahinom iz kojeg je sudjelovala u slavlju ležeći u krevetu te pila i pjevala s brojnom publikom koja je došla na događaj kad se činila kao najsretnija osoba na svijetu.
No, ubrzo ju pogađa nova tragedija kad su joj liječnici priopćili da joj moraju odrezati desnu nogu do koljena zbog čega je pala u tešku depresiju. Do kraja života je koristila invalidska kolica, iako je uz pomoć proteze mogla hodati.
Tijelo joj je bilo potpuno iscrpljeno, duša izmorena od brojnih oluja koja su na njoj ostavila neizbrisive tragove zbog čega je slijedeće godine oboljela od upale pluća.
Tijekom oporavka je 2.7. sudjelovala u demonstracijama protiv zatvora u Gvatemali, držeći znak sa simbolom bijele golubice i porukom mira, a u noći 13.7. samo sedam dana nakon svog 47. rođendana je preminula.
Noć prije je u dnevnik, kao dar Diegu za njihovu 25. godišnjicu braka, napisala: “Osjećam da ću te uskoro napustiti.”.
Njezino mrtvo tijelo je prebačeno u Palaču likovnih umjetnosti na oproštaj od prijatelja, nakon čega je kremirana i pepeo se danas nalazi u La Casi Azul koja je redizajnirana u muzej posvećen njezinom životu otvorenom za javnost 1958.
POSTHUMNA REPUTACIJA
Iako je Frida Kahlo postigla uspjeh za života, njezin je posthumni ugled stalno rastao da bi 1970-ih dosegao vrhunac što mnogi kritičari nazivaju “Fridomania” i traje još i danas.
Njeni dnevnici pokrivaju godine 1944.-1954. koji su zajedno s pismima objavljeni 1995.
Svojim izravnim, prodornim, osjetljivim i ironičnim pogledom, Frida je prva latinoamerička žena i prva Meksikanka koja je prikazana na poštanskim markama u Sjedinjenim Državama koji su joj na taj način odali počast kao jednoj od najznačajnijih umjetnica 20. stoljeća.
DIEGO – PRIJATELJ, LJUBAVNIK I MUŽ
Iako mnogi ni danas ne razumiju što je Fridu toliko privlačilo Diegu koji joj je prouzročio neopisive boli može se saznati iz njihove korespondencije.
Diego Rivera je imao 36 godina, a Frida samo 15 kad su se prvi put upoznali u amfiteatru Bolivar, gdje je on radio. Diego se prisjeća tog dana: “…u njoj je bilo izuzetno dostojanstvo i neobično samopouzdanje… u očima joj je gorjela nevjerojatna vatra.” .
Samo nekoliko godina kasnije, nakon Diegova drugog razvoda, “slon i golubica” su se vjenčali, naziv je kojim su ih opisivale ondašnje novine.
Njihova ljubavna priča bila je sve samo ne savršena, ponekad je bila otrovna, hranjena ljubomorom i preljubom, ali uvijek spašavana njihovom velikom strašću. Odnos koji se neprestano jačao i učvršćivao se, unatoč čestim razdvajanjima i prekidima.
Nakon Diegove afere s Fridinom sestrom Christinom dvoje umjetnika su ostali razdvojeni godinu dana, nakon čega su se ponovno vjenčali i odlučili živjeti otvorenu vezu. Niti su mogli ostati zajedno, niti živjeti jedno bez drugog. U jednom od svojih pisama Diegu 1935. Frida govori o njihovoj vezi:
„Zašto bih bila tako blesava i osjetljiva da ne razumijem da su sva ta pisma, ljubavne veze s drugim ženama, profesoricama engleskog, ciganskim manekenkama, asistenticama, kao i opunomoćenice poslane iz dalekih krajeva, samo flert? Uostalom, ti i ja se duboko volimo, i zato možemo podnijeti gomilu avantura, zalupljenih vrata, psovki, uvreda, međunarodnih pritužbi – ali uvijek ćemo se voljeti.”
Diego je priznao da je njegova ljubav prema Fridi najbolja stvar koja mu se dogodila u životu.
ZA KRAJ
Frida Kahlo kao najpoznatija umjetnica 20. stoljeća je svojim platnima prenijela dijelove života, od iscrpljujuće ozljeda nakon nesreće preko mnogobrojnih operacija, gubitaka beba, turbulentnog braka i senzacionalne ljubavne veze, nikad ne odustajući i inspirirajući svakog pojedinca da pogleda duboko u sebe i nastavi dalje bez obzira na sve.
Umjetnica koja je svoju bol bez zadrške podijelila s milijunima, ostavivši nas bez riječi.
Viva la vida! Živimo život i uživajmo u njemu!
Hvala
I Sretan Put!
