Iz bogatstva i obilja u bijedu i smrt, sedam krakovskih sinagoga, filmski set „Schindlerove liste“, tko je išao u Prag tražeći blago, trg tišine i praznih stolica, smrt u Židovskom getu, nemilosrdno djetinjstvo Romana Polanskog i druge priče.
KRAKOW JEDINSTVENI GRAD
Oduvijek se Krakow naziva mjerilom poljske kulture i već pri prvom posjetu shvatite da je riječ o kulturnom centru isprepletenih legendi, a priče o Židovima utkane su u svaku njegovu poru.
U gradu s preko 150 crkava čini se kako svaka druga kuća ima svoju crkvu dok u Židovskoj četvrti ima najviše sinagoga u ovom dijelu Europe.
U Kazimierzu je srce umjetničkog i boemskog Krakowa prepuno povijesti, obiluje sinagogama i židovskim grobljima, ispunjeno starim, domaćim restoranima, barovima i kafićima, predivnim fasadama sa starim žaluzinama ukrašenim Davidovim zvijezdama, trgovima i hotelima, pravi biser za istraživanje svakog putnika.
Ništa Krakowu ni Poljskoj nije donijelo svjetsku slavu i učvrstilo ga na vrhu turističkih destinacija kao film Stevena Spielberga Schindrelova lista i od nekoliko stotina posjetitelja broj je brzo narastao na nekoliko tisuća ljudi koji svakodnevno dolaze svjedočiti bogatoj povijesti ovog naroda.
Film je sniman najvećim dijelom u židovskoj četvrti Kazimierzu, jedinstvenom mjestu u Europi, koje zrači posebnom energijom i daje osjećaj prijeratne židovske kulture. Besplatni obilazak filmskih setova uz lokalnog vodiča oživljavaju duhove prošlosti kako u Kazimierzu tako i u Židovskom getu.
Kad je u Washingtonu 30.11.1993. održana premijera filma cijeli je svijet gledajući kroz objektiv vrhunskog redatelja posvjedočio tragičnim događajima i kreće masovni turizam prema Krakowu i koncentracijskim logorima.
Film je donio priču o životu njemačkog biznismena koji je spasio živote tisuću Židova i svima koji su se opravdavali riječima kako nisu imali izbora, pokazao da su imali!
POVIJESNA ZRNCA
Od 14. stoljeća Kazimierz je bio poseban i neovisan grad od Krakowa, središte židovske kulture i jedan od najutjecajnijih poljskih gradova.
Život je cvjetao i grad se širio sve do 17. st. kad ga je pogodila epidemija kuge, a nakon nje su švedski osvajači opustošivši četvrt pa su stanovnici masovno emigrirali u Varšavu.
Godine 1796. Krakow je došao pod nadzor Austrije, a četiri godine kasnije Kazimierz je pripojen susjednom gradu i nastaje današnji Krakow.
Austrijanci su naporno radili na oživljavanju četvrti izgradnjom i obnavljanjem kamenih ulica i kuća, uveli su prve plinske svjetiljke u Europi, a predgrađe je imalo prvu elektranu.
Židove iz Krakowa preselili su u Kazimierz i vratili staru slavu nekadašnje najbogatije četvrti.
Židovska populacija između dva rata iznosila je oko 65.000 ljudi, do dramatičnog povijesnog trenutka i nacističke okupacije, da bi po završetku rata oko 5000 ljudi s ovog mjesta preživjelo holokaust.
SEDAM SINAGOGA
Danas postoji sedam najznačajnijih židovskih sinagoga od kojih su samo dvije aktivne, a jedna služi kao dom molitve.
Stara sinagoga je najvažnija i najstarija u Poljskoj smatra se najdragocjenijom znamenitosti židovske arhitekture u Europi.
U vrijeme Drugog svjetskog rata potpuno je uništena i opljačkana, a 1943. je u unutrašnjosti streljano trideset poljskih talaca.
Sinagoga Remuh je poznata po čuvenom groblju u dvorištu i u njoj se nalazi spomen ploča Janu Karskom „Pravednici među narodima“, za sve napore koje je ovaj rabin uložio kako bi upozorio zapadne saveznike na nacistički genocid tijekom Drugog svjetskog rata.
Sinagoga u Ulici Szeroka na broju 6. sada je hotel, a nekad je bilo mjesto ritualnog kupanja, svjedoči tragičnom događaju iz sredine 16. st. kad se tijekom kupanja srušio drveni strop i utopilo se deset žena.
Početkom Drugog svjetskog rata su sve sinagoge uništene, opljačkane i pretvorene u skladišta za oružje, a Židovima je bilo strogo zabranjeno okupljanje na molitvu koje se kažnjavalo smrću uz poznatu činjenicu da je postojalo i devedeset molitvenih domova.
U današnje vrijeme zahvaljujući mnogobrojnim naporima gradskih vlasti mnoge sinagoge i molitvene kuće su obnovljene, dok se druge i dalje koriste kao stanovi.
IDI U PRAG TAMO ĆEŠ PRONAĆI BLAGO
Živio je u Kazimierzu jedan siromašan, pobožan Židov po imenu Isaac.
Jedne je noći usnuo san da mora otići u Prag kako bi ispod mosta pronašao zakopano blago.
Bez odgađanja se pješice uputio prema Pragu i nakon nekoliko dana stigao na odredište i pronašao identičan most kakvog je vidio u snu, ali je problem bio što je ga čuvao odred vojnika pa kopanje ispod mosta nije dolazilo u obzir.
Isaac je pokušao objasniti vojniku da se ispod mosta nalazi zakopano blago i obećao da će mu dati pola blaga ako mu dozvoli da ga iskopa.
Vojnik mu je uzvratio riječima: “Budalo! Samo budale poput poljskih Židova mogu vjerovati u snove. Ja već nekoliko noći sanjam o Židovu iz Krakowa, po imenu Isaac, koji ima blago skriveno u svojoj kući ispod peći. Misliš da sam toliko glup da idem sve do Krakowa i potražim kuću tog Isaaca, kad se svaki drugi Židov zove Isaac? Vrati se kući!“
Isaac se odmah uputio kući, povukao peć kad je otkrio veliko blago skriveno ispod nje i postao najbogatiji čovjek u Kazimierzu.
Radi toga se govori da postoje neke stvari koje se mogu tražiti širom svijeta, samo da bi ih pronašli u vlastitom domu odnosno srcu. Prije nego što to shvatimo, vrlo često moramo tražiti na daleko i na široko.
Utemeljiteljem Isaacove sinagoge u Kazimierzu smatra se upravo junak ove priče, koji je zbog velikog blaga nađenog ispod peći iz zahvalnosti napravio najveću i najljepšu sinagogu u Krakowu, a kuća u kojoj je živio legendarni Židov danas je hotel Eden.
Danas je u sinagogi postavljena stalna izložba U sjećanje poljskih Židova 1939. i jedna je od dvije aktivne židovske sinagoge u Kazimierzu.
Isaac je pokopan u neposrednoj blizini na židovskom groblju u dvorištu sinagoge Remuh, a njegovo je prezime na poljskom Jakubowicz i znači „sin Jakova“.
ŽIDOVSKO GROBLJE ZA USLIŠENJE MOLITVI
U dvorištu sinagoge Remuh smješteno je židovsko groblje koje je tijekom Drugog svjetskog rata potpuno uništeno i korišteno kao smetlište, grobovi su bili zatrpani otpadom i polomljeni, a nadgrobne ploče korištene za izgradnju koncentracijskih logora.
Sinagogu Remuh je sredinom 16. st. osnovao Mojsije Isserales poznat kao „Remuh“, kraljevski bankar, vrlo obrazovan čovjek astronom, povjesničar, filozof i matematičar kojeg su smatrali čudotvorcem jer je činio nevjerojatne stvari.
Kako je jedino njegova nadgrobna ploča ostala cijela i neoštećena Židovi to smatraju čudom koje potvrđuje da je i sam Remuh bio čudotvorac pa dolaze na njegov grob moliti, a govori se kad se molite na njegovom grobu sve se želje ostvare.
Nakon rata krenulo se u obnovu nadgrobnih spomenika i svi polomljeni dijelovi ugrađeni su u Zid plača koji ograđuje groblje.
DVA ČUVENA RESTORANA
U obilju restorana u židovskoj četvrti i bogatoj gastronomskoj ponudi kriju se dva bisera koja zavrjeđuju posebnu pažnju.
Bilo jednom u Kazimierzu je predivan mali restoran otvoren na mjestu nekadašnjih židovskih obrta, gdje pet ulaznih vrata u radionice čine jedinstvenu cjelinu, a unutrašnjost je očuvana u potpunosti. Osoblje je vrlo ljubazno i stječe se dojam da ste na objedu kod prijatelja u bogatoj obitelji kad je židovska četvrt brojala najljepše, živopisne dane, uz božanstveni mir obasjan svjetlošću svijeća i tradicije unosi u srce dragocjen osjećaj ljepote.
Najpopularniji restoran je Ariel koji je slavu stekao zahvaljujući Stevenu Spielbergu koji za vrijeme snimanja Schindlerove liste najčešće u njemu objedovao i tako mu donio zvjezdani status. Restoran je otvoren između dva svjetska rata u nekadašnjoj kući rabina i u potpunosti je očuvan izgled židovske kuće iz 16. st., s najvećom lovačkom sobom u gradu i izložbom rabinskih portreta.
U oba se restorana poslužuje košer hrana pripremljena u skladu s Židovskim zakonima i tradicijom.
MOST OD KAZIMIERZA DO GETA
Most Bernatek na obalama rijeke Visle spaja Kazimierz i Židovski geto, dvije odvojene gradske četvrti i na simboličan način predstavlja put iz bogatstva u siromaštvo, put iz života u smrt.
Most je novijeg datuma, na njemu visi devet akrobata u pokretu koje pomiče vjetar, a tradicija ostavljanje lokota s imenima kao znak neraskidive veze dvoje ljubavnika postoji u mnogim europskim gradovima pa oni koji prate ovaj trend mogu to učiniti na najboljem mjestu koje zaslužuje znak ljubavi.
Prelaskom mosta ulazite u Židovski geto.
MEGAFON ILI ZVONO
Najpoznatiji krakovski grafit smješten je u točno pored nekadašnjeg ureda Gestapa u kojem je vršen popis poljskih Židova.
Prikazuje ruku koja drži megafon koji simbolizira zvono, a ispod se nalazi mnoštvo ljudskih glava čiji su pogledi uprti prema gore.
Krakow je grad u kojem su se događali strašni zločini u Drugom svjetskom ratu pa umjetnik ironično svojim megafonom u bojama vatikanske zastave poziva ljude na buđenje ili na slušanje glasa koji dolazi iz Vatikana, ovisno o vlastitoj interpretaciji.
U vrijeme Drugog svjetskog rata točno ispred grafita stajao je zid od tri metra koji je označavao granicu židovskog geta iz kojeg nitko nije mogao pobjeći.
Naslikao ga je poznati bolonjski umjetnik Blue 2011., a obzirom na njegovu poziciju i izgled potiče na razmišljanje, jer su dvije glavne krakovske priče koje prate sve putnike, prva je o Židovima, a druga o papi Ivanu Pavlu II, koji je prije nego je postao papa bio krakovski nadbiskup.
ŽIVOT U GETU
Židovski geto je otvoren 3.3.1941. kako bi se u njega smjestili svi Židovi u zatvorenom i zidom ograđenom prostoru.
Nad stanovnicima geta su njemačke vlasti provodile rigorozne mjere.
Jedna mjera određivala je da svaki Židov može preživjeti na sto grama hrane dnevno i na dvjesto grama masti ili šećera mjesečno. Mnogi su umrli od gladi.
Da bi preživjeli krijumčarili su krumpir od poljskih seljaka i to je bila glavna namirnica za prehranjivanje obitelji.
Zbog velikog broja ljudi geto je postao prenatrpan pa su nacistički nadzornici donijeli odluku da najmanje četiri obitelji dijele jedan stan, po potrebi i više obitelji, a većina stambenih zgrada je u to vrijeme bila u izrazito lošem stanu. Bilo je 320 zgrada s oko 3200 soba.
Židovi su zadržavani kao radna snaga i radili su u njemačkim tvornicama potplaćeni ili ne plaćeni, a u logorima ubijeni.
Svaki Židov morao se prijaviti u ured Gestapa i sve članove obitelji, gdje im je zapovjeđeno nošenje Davidove zvijezde istaknute na odjeći.
U getu je postojalo Židovsko vijeće sačinjeno od Židova koje je imenovao zapovjednik SS policije i bilo je odgovorno za pravovaljano izvršavanje njemačkih odluka, bez odgode i prigovora.
Nijemci su geto ogradili visokim zidom od tri metra i sve prozore koji su gledali prema Krakowu zazidali, tako da je komunikacija sa ostalim stanovnicima svedena na minimum ili onemogućena u potpunosti.
Postojala su samo četvora vrata koja su vodila do okolnih ulica, svaka su čuvali SS vojnici, dok je glavni trg na kojem su danas stolice bio njegovo srce, mjesto okupljanja na putu u smrt i glavni svjedok nemilosrdne prošlosti.
Prije početka Drugog svjetskog rata u Krakowu je živjelo 65.000 Židova gotovo svi su završili u getu.
Nacisti su ga ispraznili u tri vala.
30.5.1942. na trgu je okupljeno 4000 Židova koji nisu imali osobne iskaznice pa su zbog toga poslani su u logor smrti u Belzecu, a šesto ih Židova ubijeno na ulicama jer Židovsko vijeće nije ispunio kvotu za deportiranje.
Dana 28.10.1942. prekomjerni stanovnici geta bili su bolesni, stari, hendikepirani i djeca, šesto ih je ubijeno, a 4.500 otpremljeno vlakom u koncentracijski logor Belzec.
U 11. mjesecu 1942. nacisti su prebacivali židovske radnike iz geta u ozloglašeni logor Plaszow, a geto podijelili u dvije zone; zonu A sa radnom snagom i zonu B za sve ostale stanovnike.
13.3.1943. zona A je zatvorena, radnici poslani u Plaszow, a pripadnici SS-a ispraznili su zonu B ubivši sve židovske stanovnike u njihovim domovima i na ulicama.
TRG PRAZNIH STOLICA
Svjedok preživjelih užasa danas je Trg heroja jedinstveno mjesto na svijetu na kojem se nalaze 33 prazne željezne stolice koje simboliziraju tragediju židovskog naroda iz geta.
.
Da bi se smanjio broj stanovnika u prenapučenom getu, Židove su slali u koncentracijske logore, za koje je propaganda govorila da su radni logori, pa su ljudi uvijek imali spakirane najvrijednije stvari i na koferima vidljivo napisana imena.
Djeca su pomagala roditeljima i kad bi čula zapovijed za okupljanje na trgu nisu nosila igračke nego stolice koje su zbog dugog čekanja bile puno korisnije.
Nitko tada nije ni slutio da postoji samo jedan put… bez povratka.
Kad se geto posljednji put morao u potpunosti isprazniti ljudi prije zadnjeg putovanja na trg donijeli svu imovinu koju su imali; ormare, kofere, stolice.
Kad se sve raščistilo, stvari pregledane, blago zadržano, a odjeća poslana njemačkoj sirotinji, na trgu je ostala tišina i prazne stolice.
Danas kad dođete na ovo mjesto usamljenosti i očaja, možete osjetiti sve te ljude i djecu, čuti žamore, nadanja i strahove duša koje su se nadali odlasku na rad, a otišli na put bez povratka.
LJEKARNA POD ORLOM
Svjedok koji je opisivao događanja na trgu bio je Tadeusz Pankiewicz, jedini nežidovski stanovnik geta koji je na trgu na broju 18. imao ljekarnu Pod Orlom, kojoj su nacisti zbog straha od epidemije i širenja bolesti dozvolili rad.
No, hrabri Tadeusz nije davao samo lijekove, nego je riskirajući vlastiti život, Židovima krijumčario hranu, donosio informacije izvana, dao im prostor za tajne sastanke, povezivao ih sa izgubljenim članovima obitelji, pokušavao ih izvesti iz geta s lažnim putovnicama i trudio se na sve načine pomoći.
Malo toga je danas sačuvano od cijelog geta, ali ljekarna Pod Orlom je još uvijek na istom mjestu i danas je podružnica muzeja o holokaustu.
DJETINJSTVO U GETU – ROMAN POLANSKI
Kako je izgledao život unutar geta najbolje je posvjedočio redatelj Roman Polanski.
Obitelj Polański živjela je u Krakowu kad je počeo Drugi svjetski rat, Romanov otac je bio Židov, a majka pola rimokatolkinja pola Židovka.
Polanski je sa šest godina krenuo u školu i pohađao ju samo nekoliko tjedana kad su sva židovska djeca protjerana iz školskih klupa sa zabranom pohađanja nastave.
Kako bi se razlikovala od ostalih židovska djeca morala su nositi bijele trake s plavom Davidovom zvijezdom.
Roman Polanski je više puta govorio o tragičnim uspomenama koje su mu se kao šestogodišnjaku duboko urezale kao najjače uspomene iz djetinjstva.
Kad se sve počelo događati on je bio kod svoje bake i isprva nije znao što se zbiva. Vidio je ljude kako bježe u svim smjerovima i ulice su se brzo ispraznile. Umjesto da pobjegne poput ostalih, osjećao se primoranim gledati.
Sjeća se starije žene koja nije mogla pratiti kolonu, a jedan njemački časnik ju je stalno vukao u red sve dok nije pala na sve četiri. Policajac je izvadio pištolj, začuo se prasak i iz leđa joj je potekla krv.
Mali Polanski je otrčao u najbližu zgradu stisnuo se u smrdljivu rupu ispod nekih drvenih stepenica i nije izlazio satima.
Kaže da je tog trenutka stvorio jednu čudnu naviku koja mu je ostala cijeli život, stisnuo je šake toliko jako dok mu ruke nisu potpuno utrnule i obamrle.
Kad je izašao iz skloništa vidio je svog oca kako odlazi u koloni ljudi, pokušao mu se približiti i probio se na nekoliko metara. Otac ga je ugledao, ali se bojao da će ga vidjeti njemački vojnici pa mu je na poljskom doviknuo: „Gubi se!“.
Sjeća se da je u getu postojao jedan mali otvor među žicama kroz koji se on kao dijete mogao provući i pobjeći.
Otac je na sve načine pokušavao spasiti svog sina pa je tako platio jednoj obitelji izvan geta da se brine o njemu, na što su oni prvo pristali, ali kako se u ono doba skrivanje Židova kažnjavalo smrću, brzo su ga poslali natrag, a novac zadržali.
No, otac je bio uporan pa je ubrzo pronašao drugu poljsku, katoličku obitelj i gospođa Sermak je obećala ocu da će ga sakriti.
Bila je to mala seoska obitelj i jednostavni ljudi koji su živjeli primitivno, a djeca nisu znala da postoji struja pa kad im je rekao da je dovoljno samo pritisnuti prekidač, nisu mu vjerovali.
Postao je jedan od njih, prešao na rimokatoličku vjeru i promijenio ime.
Svjedočio je mnogim užasima tako se sjeća kad je jednom, lutajući okolinom naišao na njemačke vojnike koji su ga u sadističkoj igri tjerali da trči dok oni pucaju prema njemu kao prema živoj meti.
Njegov je otac, zajedno s tisućama drugih Židova, prebačen u jedan od 49 koncentracijskih logora u Austriji, a majka je odvedena u Auschwitz gdje je ubrzo po dolasku ubijena.
Polanski je kao dijete obožavao filmove i prije rata je s roditeljima stalno išao u kino.
Nijemci su dijelili novine o filmovima ljudima izvan geta što je on žalosno promatrao silno želeći jedan primjerak, a postojao je jedan mali otvor u bodljikavoj žici kroz koji je često virio i gledao u ekran na tržnici na kojem su se prikazivali njemački vojnici, tenkovi i antižidovski slogani.
Kad je završio rat Polanski je pronašao svog oca i vratili su se u Krakow i tada počinje njegova strast za filmovima kad sav džeparac i zaradu mahnito troši na posjećivanje kina i svega vezanog uz sedmu umjetnost.
Život u getu Polanski je uvjerljivo i životno prikazao u filmu Pijanist iz 2002., nominiranom za sedam Oskara, osvojio je tri od kojih i onaj za najboljeg redatelja, ali nije mogao primiti Zlatni kipić jer je bio prognan iz Sjedinjenih Država pa ga je u njegovo ime preuzeo glumac Harrison Ford.
NA KRAJU
Obilazak Kazimierza i Židovskog geta bude dvojake osjećaje, s jedne stoje zadovoljstvo i sreća, a s druge strane tuga i nevjerica.
S jedne strane savršeno prikazuju raskoš, kulturu i obilje židovskog naroda u najbogatijoj gradskoj četvrti, koji su iz blještavila, razigranih priča i molitvi, preko mosta ušli u najcrnje dane ljudske povijesti, glad, siromaštvo, bijedu i smrt kakvu svijet nije vidio.
Osvjedočeni strašnim događajima i svjesni koliko ljudska okrutnost može daleko otići, svaki čovjek bi trebao vidjeti, osjetiti i doživjeti ovakva mjesta, a kako bi svi zajedno bolje razumjeli prošlost i spriječili takve tragedije u budućnosti.
Želimo vam puno putovanja
Hvala
I Sretan Put!
