Muzej stare i nove umjetnosti MONA, jedinstven je na cijelom svijetu i čuva drevnu, modernu i suvremenu umjetnost iz kolekcije kockarskog magnata Davida Walsha kojeg on opisuje kao „Disneyland za odrasle“, na potpuno drugačiji način predstavljajući smrtnost i seksualnost.
KAKO JE SVE POČELO?
David Walsh je profesionalni kockar, kolekcionar umjetnina i galerist koji je odrastao u predgrađu Hobarta, odmah uz cestu gdje je današnji muzej, napustio fakultet te krenuo putem kockanja gdje je počeo pobjeđivati. Iako nikome ne preporuča da krene tim putem koji vodi u propast obitelji, gubitka svega pa i vlastitih života, za sebe govori da je isključivo imao puno sreće.
Sve je započelo kad su jedan njegov prijatelj i on kockali u Južnoj Africi. Igralo se Walshevim novcem, kojim je osvojilo oko 18.000 dolara, ali je postojala zakonska zapreka koja je nalagala da se iz zemlje ne može iznijeti više novca nego što se u nju unijelo.
Tada je prošao pored jedne galerije u predgrađu Johannesburga gdje je ugledao nigerijska vrata palače koje je napravio umjetnik za kojeg nikad nije čuo, ali se kasnije pokazalo da je prilično poznat. Njegovo ime je Aerogun. Svidjelo mu se kako izgledaju, a iako im je cijela bila 22.000 dolara, Walsh je uspio umjetninu kupiti za 18.000 i tako uložio novac u svoju prvu umjetninu te postao kolekcionar.
Kasnije se ispostavilo da su ova vrata palače bila vrlo važna ploča dvostrukih vrata, čija se druga polovica nalazi u zbirci Britanskog muzeja. Prvo umjetničko djelo koje je kupio se pokazalo da vrijedi puno više nego što ga je platio.
Muzej je izgradio zato što bi ga puno više koštalo prikladno skladištenje artefakata nego otvaranje muzeja, a upravo to se i dobije kada se posjeti MONA, najveći privatni muzej umjetnosti na južnoj hemisferi, u koji je matematički genij i kockar, milijarder David Walsh uložio značajan dio svog bogatstva.
MONA (Museum of Old and New Art)
Dok se vozimo rent-a-carom prema muzeju prolazimo pored uredno poslaganih drvoreda, dugačkom cestom, zaustavljajući se na besplatnom parkingu, a na ogromnom platou ispred muzeja nasmiješeni ljudi uživaju u roštilju koji miriše izdaleka i piju pivo dok im se pogled pruža u uredno uređene teniske terene i daleki pogled na ocean.
Kod izgradnje muzeja Walsh se htio riješiti klasičnog oblika muzeja kao kocke i bijelog zida, stoga je MONA jedinstvene arhitekture i ulaz izgleda prilično skromno, jer su sve umjetnine smještene duboko ispod zemlje u građevinu koja ostavlja dojam obrnute piramide.
Senzacionalna unutrašnjost gdje se spuštanje spiralnim stubištem ulazi duboko ispod zemlje stječe se dojam da se muzej jednostavno prišulja, što je i bila autorova želja. Kreće se s posljednje etaže, penjući se polako prema gore.
U unutrašnjosti nema prozora i atmosfera je namjerno učinjena zlokobnom, a da bi se mogla vidjeti izložena djela potrebno je gledati prema gore, što je potpuno suprotno od svega viđenog.
U avangardnom postavu nalazi se gotovo 2000 umjetničkih djela koja su s jedne strane divna, dok su s druge strane izuzetno šokantna odvodeći posjetitelje u gotovo halucinantno putovanje, gdje se sve što mislite da ste znali ruši i otkrivaju se potpuno novi pogledi na život i svijet u kojem živimo.
Muzej se obilazi se s tzv. “O” slušalicama s ugrađenim GPS-om kako bi se znala točna lokacija posjetitelja, dok u ušima odzvanjaju priče o djelima, bilješke kustosa, osobne Walshove priče ili jednostavni citati, ovisno što promatrač želi čuti. Svrha im je potaći u posjetitelju što više uznemirujućih emocija, a ukoliko neka od navedenih opcija dobije previše lajkova uklanja se s popisa.
Uređaj zvan „O“ razvio je sam Walsh u svrhu da vas vodi kroz muzej i zna točno gdje se nalazite, čime je u potpunosti oslobodio dizajn i prepustio posjetiteljima na maštu da svako umjetničko djelo doživi na svoj način. Iz istog razloga je upotrijebio i različite svjetlosne efekte koji stvaraju vrlo zanimljivu atmosferu.
Jedan od zastrašujućih izložbenih prostora predstavlja soba s temperaturom mrtvačnice u koju je smješten aparat za eutanaziju pored naslonjača i lampe, a kroz „O“ slušalice se doznaje što bi se događalo s njegovim tijelom da se u sustav ubrizga smrtonosna doza lijeka. Iz ove sobe mnogi, suočeni s vlastitom smrtnošću, izlaze u suzama.
Jednako intenzivna je i soba ispunjena maglom s izuzetno bljeskajućim svjetlima za koju kažu da jedan od petsto posjetitelja dobije epileptični napad, stoga smo žmireći protrčale kroz ovu sobu, jer nam je emotivno i fizički bila presnažna.
Muzej premašuje sva očekivanja, a tome svjedoči i najbizarnija soba u kojoj se može vidjeti izložba pražnjenja crijeva. Osmišljena je tako da veliki stroj predstavlja divovski probavni trakt uz uvjerljivo prikazano pražnjenje crijeva. Na početku radnog vremena zaposlenici u aparat ubace jednu jabuku i ona se tokom dana razgrađuje na vidljivi način kako to izgleda u našim crijevima. Jednom dnevno dogodi se zvučni „plop“ gdje stroj izbaci izmet koji potom prikazuje okupljenoj gomili kad svi ustuknu korak unatrag. Ova instalacija je najomraženije mjesto u muzeju, ali ujedno i najposjećenije.
Smisao ove sobe je kroz bizaran način prikazati kako je društvo ogrezlo u poricanju gdje osnovna životna funkcija predstavlja zgražanje, čime Walsh želi svakog posjetitelja suočiti sa osobnim unutrašnjim demonima i poricanjima sebe.
U jednoj prostoriji ograđenoj teškim, tamnozelenim zavjesama održava se performans kojim se osnažuje žena, ženska energija i ženstvenost. Na ulazu se dobije čaša šampanjca, a soba presvučena u zeleni baršun, sa kraljevskim namještajem i debelim tepihom ostavlja dojam skupog salona u nekom dvorcu. Dvojica mladića odjevena u suce na početku čitaju razne poznate tekstove i svete knjige u kojima zamjenjuju riječ “muškarac” sa “žena” čime sve pročitano dobiva potpuno novo značenje. Nakon toga započinju ples za žene skidajući polako odjeću sa sebe, plešući sa ženama u sobi dok na kraju ne ostanu u tanga gaćicama. Svoj ples najavljuju kao znak isprike svim ženama za sve što su im muškarci stoljećima uradili.
Nakon njih dolazi predivna žena, dugačke koce podignute u visoki rep, noseći smao sako i nekoliko bisernih ogrlica oko vrata koje simboliziraju osnaživanje žena. Opisuje svoj život koji je provela radeći 15 godina kao prostitutka i objašnjava svu mržnju, ružne riječi i osuđivanje društva kada je odlučila roditi dijete. Da su ljudi skloni osuđivati druge bez pokušaja da uđu u tuđe cipele i suosjećaju s drugom osobom, može se svjedočiti u svakom kutu ove Planete. To ju je potpuno prelomilo na vrlo pozitivan način, jer je odlučila da ju nije briga što itko govori o njoj i njenom životu, da je ona sebi najvažnija i sama odlučuje kako će živjeti, te je rodila sina koji danas ima 5 godina. Muškarcima je u ovu sobu ulaz zabranjen.
Walsh je bio svjestan vječne povezanosti između umjetnosti i seksualnosti stoga je sačinio prostore u kojima se zahtjeva emocionalni, a ne fizički odgovor, gdje su misli potpuno isprovocirane, bilo da pogled ide u smjeru bradatih transseksualca ili freski golih parova u seksualnom činu.
Bijele skulpture ženskih vulvi prikačenih na tamnocrveni zid jedno su od najgledanijih artefakata, a sjedenje na crvenom trosjedu u obliku maternice koja se stalno pokreće kao da je u njoj dijete, isprovocira sva ljudska osjetila.
Što se tiče seksualnosti u muzeju je sve osmišljeno da bi provociralo um, a ne da bi pobudilo seksualne želje.
Maštoviti kolekcionar smjestio je u ove prostore i autocestu do pakla, put do neba, ostatke bombaša samoubojice izlivene u čokoladi, ostatke iz Hirošime, a pored muzeja se nalazi kapelica sa slikama seksualnog čina umjesto slika svetaca.
Najneobičniji program koji nudi MONA je tzv. „Članstvo u vječnosti“ što ne uključuje samo doživotni besplatni ulaz već omogućuje svojim članovima da njihovi ostaci budu kremirani i pokopani na groblju MONA.
Otvaranjem ovog muzeja na koji je potrošio osamdeset miliona dolara Walsh je privukao milijune posjetitelja od otvaranja 2011. što je jedan najvažnijih filantropskih doprinosa Australiji.
ZA KRAJ
MONA je zaslužna za pomlađivanje turističke industrije Tasmanije i ubrizgavanje milijuna dolara u državni proračun. U njoj su zaposleni povjesničari umjetnosti koji rade od jednog do tri dana tjedno u MONI, dok su ostale dane slobodni kako bi se posvetili stvaranju svojih kreativnih djela. Ukupno je zaposleno 150 umjetnika s diplomama likovnih umjetnosti koji zahvaljujući Walshu ostaju na Tasmaniji, jer bi inače morali tražiti posao izvan zemlje.
Walsh je citirao Shakespeare koji kaže: “Postoji plima u poslovima ljudi, koja zahvaćena potopom vodi do bogatstva.”, što je ovim totalno drugačijim pristupom i prikazom umjetnosti ovaj genijalac i uspio.
2012. Lonely Planet je grad Hobart rangirao kao jedan od deset gradova koje treba posjetiti za života navodeći MONU kao glavnu turističku atrakciju.
Želimo vam puno putovanje, ukoliko posjetite Australiju, let od Sydneya do Hobarta traje dva sata, a mi smo isključivo išle posjetili MONU, jedinstveni muzej bez granica.
Činite ono što je Sokrat rekao je: “Neistraženi život nije vrijedan življenja.”
Hvala
I sretan put!
