Kako su Mlečani ukrali relikvije sv. Marka, čiji duh luta gradskim ulicama, kako je Guistina spasila grad, kuća duhova i ukleta kuća, zašto je Antonio sklopio pakt s vragom, priča o nevinom pekaru optuženom za ubojstvo, venecijanska ruža i ostale gradske priče.
KAKO SU MLEČANI UKRALI RELIKVIJE SV. MARKA?
Godine 828. dva trgovca iz Venecije uputila su se poslovno u Aleksandriju i tamo posjetila svetište u kome se već sedam stoljeća čuvalo tijelo apostola Marka.
Čuvari su im se požalili kako je arapski guverner Aleksandrije zaprijetio rušenjem svetišta da bi iskoristio mramorne stupove za gradnju.
Trgovcima je ovo bio znak da odmah djeluju i smisle kako da spase apostolovo tijelo od strašne prijetnje i pošalju ga u svoju rodnu Veneciju.
Bili su svjesni da će ekonomija u gradu procvjetati ako u njoj budu ovako važne relikvije jer će hodočasnici dolaziti iz svih krajeva svijeta.
Da bi prevarili čuvare i iznijeli tijelo trgovci su ga sakrili u pletene košare i prekrili svinjskim mesom.
Kako islamska religija ne preferira svinjetinu, čuvari nisu ni pogledali u košare, nego su s gađenjem začepili nosove i mahnuli im da prođu.
Sretni što su uspješno obavili zadatak uputili su se prema Veneciji, ali ih je na moru dočekala nova avantura.
Uhvatila ih je jaka oluja i brod je počeo tonuti, kad se kapetanu ukazao sam apostol Marko i rekao mu da spusti jedra, što je ovaj učinio, i brod i posada su bili spašeni.
Kad je tijelo konačno stiglo u Veneciju, dočekali su ga dužd i biskup i naredili izgradnju nove bazilike gdje će smjestiti relikvije sveca.
Prva bazilika se počela graditi iste godine, ali ni tu nije kraj dogodovštinama.
Zbog straha da će netko ukrasti relikvije dok traje izgradnja bazilike, nekolicina ljudi od povjerenja je odlučila zazidati posmrtne ostatke na tajno mjesto da ga nitko ne pronađe.
Mjesto je bilo toliko tajno pa kad je došlo vrijeme da se kosti izvade i premjeste u završenu baziliku, nitko ih nije mogao pronaći.
Traganje za posmrtnim ostacima apostola trajalo je punih 30 godina kad su pukim čudom pronađene i napokon je položene u baziliku.
MOST RIALTO – KAKO JE ANTONIO SKLOPIO PAKT S VRAGOM?
Prema gradskoj legendi Antonio da Ponte se borio s dovršetkom mosta koji se stalno urušavao i tjerao ga u očaj.
Jedne noći obratio mu se vrag i obećao mu da će mu pomoći dovršiti most, ali mu zauzvrat mora dati dušu prve osobe koja ga prijeđe.
Ovaj je prihvatio izazov smišljajući kako nadmudriti vraga pa je doveo pijetla koji je prvi prešao most jer đavo nije naveo da to mora biti ljudska duša.
No, vidjevši što je učinio, vrag je otišao k njegovoj trudnoj ženi i rekao joj da ju muž čeka na gradilištu te se ona odmah uputila k njemu i prva prešla most.
Strašna nesreća ga je pogodila jer je žena rodila mrtvorođenče, a ubrzo nakon toga je i ona umrla, ostavivši arhitekta slomljenog srca od čega se nikad nije oporavio.
Đavo je dobio svoju plaću, a svi ostali most Rialto koji čvrsto stoji čak i danas, gotovo 430 godina kasnije.
UKLETA KUĆA
Palazzo Dario, na fotografiji desno, je zbog tragičnih događaja i misterioznih smrti nazvana ukletom kućom, na kojoj stoji latinski natpis koji to i potvrđuje.
Sagradio ju je Giovanni Dario trgovac i tajnik mletačkog senata.
Njegova kći Marietta prva je završila tragično, kad je 1479. zbog bankrota muža Vincenza počinila samoubojstvo, a on izboden nožem. Njen brat se tada borio na Kreti gdje je ubijen u zasjedi. Zbog ove tri tragične smrti u kratkom vremenu, Mlečani su bili u totalnom šoku pa su na pročelje zgrade stavili natpis na latinskom jeziku o podmukloj smrti koja u njoj vreba.
Idući vlasnik koji je kupio kuću bio je armenski trgovac dragim kamenjem koji je ubrzo nakon useljenja završio u ruševinama.
Kasnije ju je kupio Englez, Randon Brown koji je tu živio sa svojim partnerom pa kad je doživio financijski slom i otkrivena njegova homoseksualna veza, zajedno je s ljubavnikom počinio samoubojstvo u palači.
Nisu bolje prošli ni oni koji su samo razmišljali odsjesti u njoj, kao ni potencijalni kupci.
Tenor Mario del Monaco krenuo je 1964. prema Veneciji kako bi dovršio pregovore o kupnji palače, kad je doživio tešku prometnu nesreću zbog koje je bio prisiljen na dugotrajnu rehabilitaciju da bi na kraju odustao od kupnje.
Godine 1970. palača je dobila novog vlasnika, bio je to grof Filippo Giordano kojeg je ubio mornar s naših prostora s kojim je bio u vezi i koji je nakon što je ubio Filippa pobjegao u London, gdje je i sam ubijen.
Tragična smrt zadesila je i menadžera poznate rock grupe The Who, Kita Lamberta, koji je nakon kupnje palače umro u Londonu nakon pada niz stepenice. Iako je tvrdio da ne vjeruje u prokletstvo Kit je članovima svog benda za vrijeme boravka u Veneciji rekao da si traže smještaj na drugom mjestu, a ne u palači Dario.
Mnogi vlasnici su kasnije ili bankrotirali ili izgubili svoje najbliže u nekim tragičnim i nerazjašnjenim okolnostima, tako je sestra vlasnika iz 80-tih umrla u prometnoj nesreći bez svjedoka, a vlasnik iz 1993. je počinio samoubojstvo.
Za kupnju kuće bio je zainteresiran redatelj i glumac Woody Allen, ali ju na sreću nije kupio.
Kuća je 2006. prodana nepoznatoj osobi i prebačena na američku firmu, a vlasnik je želio ostati anoniman.
ČIJI DUH LUTA GRADSKIM ULICAMA?
Cesco Pizzigani bio je jedan od najtalentiranijih venecijanskih klesara svoga vremena.
Poznata su njegova mnogobrojna djela na venecijanskim fasadama, bio je izuzetno vješt pa je postao poznat diljem Europe.
Jako je volio svoju ženu, mladu Florindu, koja se na nesreću 1501. teško razboljela.
Cesko je pokušavao sve kako bi joj pomogao i doveo najbolje liječnike, čak je prodao i svoj obrt da bi smogao što više novaca, ali ništa nije pomoglo i Florinda je umrla.
Shrvan gubitkom Cesko se potpuno prepustio sudbini i počeo prositi pokraj školskih vrata koja je nekada i sam klesao.
U to je vrijeme na otoku Giudecca živio jedan Židov iz Turske, a kako je bio polu Venecijanac i polu Židov nije ga prihvatila ni jedna zajednica i to ga je strašno mučilo, zbog čega je postao vrlo nasilan.
U gradu mu je živjela majka kojoj je često dolazio u posjet, prihvaćala je njegove ispade jer ga je voljela više od same sebe.
Jedne noći situacija je izmakla kontroli.
U napadu bijesa kakav nikad prije nije osjetio mladić je ubo svoju majku u prsa i iščupao joj srce iz grudi.
Zaslijepljen svojim bijesom i prestravljen onim što je učinio, ispustio je nož i pobjegao, držeći u ruci srce sirote žene.
Potrčao je prema mostu ispred škole gdje je sjedio stari klesar, ali se spotaknuo i pao izgubivši stisak.
Srce se otkotrljalo na tlo, zaustavilo se i iz njega se začuo glas: “Sine, jesi li se ozlijedio?”.
To ga jako šokiralo i prizvalo u svijest, počeo je gorko plakati te se bacio u vodu i utopio.
Legenda kaže da se u tišini noći još uvijek može čuti njegovo stenjanje dok traži majčino srce kako bi osjetio toplinu njene ljubavi u hladnim zimskim noćima.
A Cesco? Cesco je kao i svake noći bio ispred vrata i svjedočio cijelom prizoru kad je pokraj njega protrčao mladić i ovjekovječio je ovaj događaj na svoj način, rezbarenjem u mramor.
Danas na vratima Scuola Grande di San Marco pored izrezbarenih brodova postoji lice s velikim turbanom na glavi, koje u jednoj ruci drži ljudsko srce.
PRIČA O NEVINOM PEKARU OPTUŽENOM ZA UBOJSTVO
Kako je u Veneciji svatko mogao biti optužen za zločin, takva je sudbina zadesila i mladića koji je pošteno obavljao svoj pekarski posao.
Jednog jutra početkom 1507. mladi pekar Pietro Tasca žurio je na posao kad je na podu u blizini Mosta ubojica ugledao tijelo muškarca s licem okrenutim prema tlu.
Nije mogao ni naslutiti da će ime mosta odrediti njegovu daljnju sudbinu.
Mladić je potrčao čovjeku u pomoć i kad se približio vidio je da je ubijen. Bio je to grof Alviso.
U nevjerici je pored tijela ugledao bodež umrljan krvlju pa ga je uslijed šoka podigao sa zemlje.
Upravo u tom trenutku tuda su prolazili stražari Duždeve palače i vidjeli mladog pekara s nožem u ruci.
Odmah su ga uhvatili i odveli na izvršenje pravde.
Tada se svakog tko je optužen za ubojstvo mučilo dok ne prizna kazneno djelo, tako je bilo i u njegovom slučaju.
Mladića su toliko izmučili da je na kraju potpuno iznemogao priznao ubojstvo koje nije počinio, te je osuđen na smrt 22.3.1507. i pogubljen vješanjem.
Čim je mladić obješen otkrila se prava istina.
Duždu se obratio drugi grof po imenu Lorenzo koji je priznao da je on ubojica, a ne siroti pekar.
Vijesti su toliko šokirale vlasti da se u gradu počeo koristiti izraz „Ne zaboravite sirotog pekara“ ako se sumnjalo da nije počinjeno kazneno i kao podsjetnik moguće nepravde pravosuđa.
Od toga dana su se palile svijeće na mjestu gdje su nekad stajala vješala i danas od sumraka do zore na južnoj strani bazilike Sv. Marka gore dva mala svjetla u sjećanje na jedno od najtužnijih pravosudnih propusta donesenih u Mletačkoj Republici u njenoj dugoj povijesti.
CASINO DEGLI SPIRITI – KUĆA DUHOVA
U venecijanskoj laguni na osami stoji palača koja je prema legendi kuća duhova, a može se vidjeti iz vaporetta koji ide Grand Kanalom.
Početkom 16. st. u njoj je živio poznati mletački slikar Luzzo koji se ludo i nesretno zaljubio u Ceciliju koja je voljela drugog.
Luzzo joj se pokušavao na sve načine približiti iskazujući joj svoje osjećaje i privrženost, ali ga je Cecilija uporno odbijala i nije obraćala pažnju na njega.
Zbog velike tuge i žalosti Luzzo je počinio samoubojstvo, pa se govori da njegov duh i dalje luta palačom u potrazi za ljubavlju.
Iako je ovo jedna od mnogobrojnih legendi koje postoje u Veneciji, uz ovu kuću vezan je strašan zločin koji se dogodio 1950.-tih kad je u njoj ubijena mlada žena, izrezana na komade, zatvorena u prtljažnik automobila i potopljena u laguni da bi se prikrilo ubojstvo.
Tijelo je otkriveno puno godina kasnije, a kad su ga pronašli venecijanski ribari više ne prilaze ovoj palači i ne idu tu u ribolov.
Ono što ide u prilog priči o duhovima je svakako izolirana pozicija kuće jer je smještena na vjetrovitom mjestu pa se često u zimskim mjesecima čini da zviždanje vjetra zvuči kao tužan urlik.
Osim toga Venecijanci su govorili da su ponekad u maglovitim noćima znali vidjeti kako iz palače dopiru svjetla koja se pale i gase.
Danas je nekretnina podijeljena između dvije vjerske ustanove i uz odobrenje portira može se obići njen vrt.
KAKO JE GUISTINA SPASILA VENECIJU?
Zanimljiva i gotovo nepoznata gradska legenda dolazi s početka 14. st., a nositeljica priče je skromna žena, Giustina Rossi.
Prema legendi mladi, buntovni plemić Biamonte Tiepolo je zajedno s drugim plemićima smišljao urotu kako bi srušio vladavinu tadašnjeg dužda.
Dogovor je bio da se sastanu u ponoć u obližnjoj ulici, udaljenoj samo nekoliko minuta pješice od Trga sv. Marka.
Mladići su se sastali točno ispod Guistininog prozora, a kako je bila noć i žena čula žamor i komešanje na ulici, otvorila je prozor.
Tom prilikom slučajno je gurnula lonac s cvijećem koji je pao na jednog urotnika i teško ga ozlijedio.
Nastala je strka koju su čuli stražari iz palače i odmah dotrčali, uhvatili urotnike i spasili dužda i grad.
U znak zahvalnosti Mletačka Republika dodijelila joj je zanimljiv spomenik koji prikazuje reljef sa likom starije žene i izvrnutog lonca za cvijeće, smješten na fasadi jedne kuće kad od mosta Rialto krenete prema Trgu sv. Marka.
I NA KRAJU LEGENDA O VENECIJANSKOJ RUŽI
Na dan Sv. Marka svaka Venecijanka dobije crvenu ružu u spomen na priču o nesretnoj ljubavi dvoje mladih.
Marija je bila duždeva kći, plemenite krvi, koja se zaljubila u Tancredia, mladog trubadura iz siromašne obitelji i on se zaljubio u nju.
Kako u ono vrijeme nije bilo dozvoljeno sklapanje brakova između plemstva i puka, Marija i Tancredi su bili spremni na sve kako bi okrunili svoju ljubav brakom.
Marija je predložila mladiću neka ode u Španjolsku gdje je trajao rat i da se potpuno posveti borbi te da se vrati u Veneciju kao pobjednik, što bi mu donijelo titule i počasti i omogućilo brak s njom.
Mladi Tancredi se hrabro borio pa su vijesti o njegovom junaštvu ubrzo stigle u Veneciju gdje su svi slavili i zahvaljivali Mariji što ga je poslala u rat.
Ali jednog dana Tancredi je smrtno ranjen pao u prepun vrt ruža, gdje je potekla njegova krv i obojila pupoljke u crveno.
Dok je umirao mladić je otrgnuo jedan pupoljak i predao ga svom vjernom prijatelju Orlandu rekavši mu da ga odnese njegovoj voljenoj u Veneciju.
Orlando je održao obećanje i donio pupoljak Mariji, koja ga je primila slomljenog srca bez izgovorene riječi.
Otišla je u svoje odaje, gdje je drugi dan pronađena mrtva kako leži u krevetu, čvrsto stišćući crveni pupoljak ruže na svom srcu.
To se zbilo oko spomendana Sv. Marka, pa kao sjećanje na ovaj događaj i danas svaki Venecijanac 25.4. poklanja svojoj dragoj crvenu ružu kao zavjet vječne ljubavi.
Šaljemo svima ružu iz našeg srca.
Želimo vam puno putovanja,
Hvala
I Sretan Put!
