Predivno Sarajevo smješteno u kotlini okružuju planine, a rijeka Miljacka ga poput Božjeg mača presijeca na dva nejednaka dijela, pretrpjelo je u ratu neopisivu štetu i tunelom spasa pokazalo da se može uništiti grad, ali njegov duh nikada. Donosimo priču koja je obišla svijet, o tunelu koji je značio život. Priču za pamćenje.
RATNO SARAJEVO
Tijekom agresije na Sarajevo koje je bilo opkoljeno sa svih strana punih 1425 dana prolomio se glas cijelom planetom o nezamislivim zločinima nad njegovim stanovnicima i ogromnoj želji za životom.
Njegove veličanstvene planine poput Igmana i Trebevića svjedočile su Zimskim olimpijskim igrama 1984., samo osam godina poslije grad je postao meta zločina koji se više nikad ne smije ponoviti i ne smije se zaboraviti.
Osamdesete su gradu pružile obilje kakvo se rijetko viđa, devedesete su obilježile borbu za goli život kakva se rijetko viđa.
Tko je imao kontrolu nad planinama koje okružuju grad imao je kontrolu nad samim gradom. Opsada je započela u noći s 4./5.4.1992., a završena 29.2.1996. JNA je unutar grada imala šest kasarni s kojih je mogla kontrolirati gotovo cijeli grad, a na okolnim brdima napravljen je obruč dužine 65 km oko Sarajeva s gotovo nemogućim izlazom iz grada u bilo kojem smjeru osim prema selu Butmiru.
U svakodnevnom granatiranju ciljevi su bili škole, bolnice, džamije, crkve, sinagoge, rodilište, muzeji, uništeni su svi kulturno-umjetnički spomenici, a tereni Olimpijskog stadiona „Koševo“ pretvoreni su u groblje na kojem su se sahranjivali poginuli građani Sarajeva.
Najšira gradska ulica postala je aleja snajpera i najopasnija ulica u gradu, Grbavica okupiran kvart u samom gradu, a s visokih nebodera se pucalo po civilima koji su pretrčavali alejom u potrazi za vodom kojom je bilo nemoguće proći da vas ne vide.
Omiljeni gradski nogometni klub Željezničar spaljen je u potpunosti, a njegov stadion pretvoren u minsko polje.
Sarajlije su branili svoj dom obitelj, svoju djecu i svoje ognjište. U samom početku 7000 ljudi je bilo pod oružjem, a poslije su se počeli pridruživati ostali da bi na kraju bilo 60.000 ljudi koji su ga branili. Bitka se vodila od kuće do kuće, od stana do stana, od zgrade do zgrade.
U Sarajevu, gradu s tri nacionalnosti i narodnosti, dva jezika i dva pisma vrlo se dobro znalo tko je agresor, a tko ga je branio. Sam grad branilo je i 8000 Srba.
Sudbina grada bila je u rukama uglavnom nenaoružanih stanovnika u gradu bez vode, struje i plina, a problem hrane bio je gotovo neriješiv. Sve zalihe hrane koje su bile u kućama građana brzo su se istopile i vladala je glad. Pomoć koja je stizala od UNHCR nije bila dovoljna pa su građani sami morali tražiti alternativne načine nabavke hrane. Sarajlije su se branile improvizirajući puške od vodovodnih cijevi što je bilo opasno po život jer se nije znalo u kojem smjeru će opaliti.
U dušama građana koji su mislili da će sve završiti za četiri mjeseca 1992. na 1993. ulazi na vrata paralelna stvarnost kad dolazi zima s vrlo niskim temperaturama, bez grijanja, struje koje je u prosjeku bilo dva dana u mjesecu i nestankom plina i svih onih blagodati koje danas čine naše živote ugodnim i komfornim.
U takvom neljudskom okruženju ljudi se nisu predavli i pokušavali su održati što dostojanstveniji život koji je i dalje tekao. U totalnoj blokadi živjelo je 361000 stanovnika.
Sarajlije su na svojim balkonima uzgajali minimalne količine povrća, peći za ogrijev sastavljali su od bolničkih ormarića, a improviziranim lampama od kandila dobivali su svjetlost. Učitelji po skloništima organizirali nastave i podučavali djecu i buduće generacije kako bi se obrazovali da se ovakve strahote nikad ne ponove.
Poznat kao grad kulture i umjetnosti tijekom opsade održano je preko pedeset kazališnih premijera po skloništima pružajući otpor ratnoj stvarnosti u surovom okruženju gdje je gutljaj vode mogao stajati života.
Ali Sarajlije nisu željeli napustiti svoje domove.
Nadrealno. U ratnim strahotama u 5. mjesecu 1993. izabrana je prva misica opkoljenog Sarajeva, Inela Nogić, a pjesmu o tom izboru „Miss Sarajevo“ napisali su Bono Vox i Luciano Pavarotti, čime je na ovaj način pružen otpor ratu i želji za mirom. Djevojke su nosile dugački natpis „Ne dajte da nas ubiju“ hodajući pistom kao da se izbori održavaju u miru. Sve do jedne su nevjerojatne junakinje.
SARAJEVSKI AERODROM
Prsten okupacije kod aerodroma je bio najtanji i stavljanjem aerodroma pod kontrolu UN-a ovaj prolaz se nametnuo sam od sebe kao jedino rješenje.
Građanima se ukazala prilika da rezanjem žice i cik cak pretrčavanjem, riskirajući živote, dođu na slobodno područje u potrazi za hranom i municijom za obranu svojih domova.
Pretrčavanje piste od 450 metara postalo je opasna stvarnost, uz žicu su bili postavljeni senzori pokreta i to je mjesto najčešće bilo zasipano projektilima, neprestao je patroliralo vozilo UN-a. Osvjetljavali su ju reflektori i svjetleće rakete, a prelazak je bio moguć jedino noću. Svako pretrčavanje je predstavljao veliku opasnost za osobu i teret koji nosi, jer ukoliko bi bio uhvaćen, sva roba mu je oduzeta.
Snajperi su bili udaljeni 609 metara od piste, UN je zabranjivao pretrčavanje, no stanovnici nisu imali drugog izbora pa bi se tijekom jutra vidjela mrtva tijela onih koji nisu uspjeli otići po namirnice. Svaku bi večer netko poginuo, pod svjetlima reflektora ubijeno je 300 ljudi, a ranjeno duplo više.
S obzirom da je ovo bio jedini put do hrane i municije, put prema Butmiru, najstarijem selu Bosne i Hercegovine, Sarajlije su smišljali način kako da ili prelete pistu ili da prođu ispod nje i ma koliko nadrealna bila ta ideja, uskoro se pokazala kao stvarnost.
Počelo je iskopavanje tunela ispod aerodromske piste. To je bila genijalna ideja običnih ljudi i nitko nije vjerovao da je to moguće, a nakon četiri mjeseca i četiri dana probijen je tunel spasa, nade i života te jedina veza s vanjskim svijetom.
TUNEL SPASA
Sarajevski tunel spasa počeo se kopati s obje strane grada istovremeno. S jedne strane je obitelj Kolar ustupila svoju kuću da bi ispod nje počelo iskopavanje, a s druge strane s aerodromskog naselja na Dobrinji.
Do njega se prolazilo podrumima, garažama i hodnicima susjednih, povezanih zgrada i čuvan je u najvećoj tajnosti, nitko nije znao gdje se nalazi ulaz, dok je kuća obitelji Kolar bila vrlo često granatirana.
Bilo je pitanje kako će se tunel sresti na sredini ispod piste, ali zahvaljujući sarajevskim inženjerima, točnim i preciznim proračunima te činjenici da su tijekom kopanja ljudi lupali metalnim šipkama po instalacijama, obje strane su se uspješno srele.
Tunel je kopan pod svjetlošću svijeća, radilo se 24 sata dnevno, da bi se na kraju napravila cijev metar širine, visine metar šezdeset i dužine 800 metara.
Tad su ljudi počeli koristiti jedinu poveznicu sa vanjskim svijetom preko koje su mogli nabaviti hranu, oružje i sve što je bilo nužno za preživljavanje.
Novac nije imao nikakvu vrijednost, a cigarete su postale glavno sredstvo plaćanja u gradu. Jedna cigareta na pet ljudi, plaćao se jedan dim.
Cijene su bile u nebesima radi čega su ljudi prodavali sve vrijednosti koje su imali. Tako je jednom prilikom jedan mladić za proslavu 20.-og rođendana dao vrlo vrijednu umjetničku sliku za četiri boce konjaka, a jedna baka dijamantni prsten za vreću krumpira.
Ljudi su se snalazili kao znaju i umiju, jedan je čovjek kroz tunel proveo kozu koju je platio 10.000 maraka, s time da je plaća u ono vrijeme iznosila 100 maraka. Litra mlijeka u Sarajevu tada je stajala 70 maraka, a litra ulja 90. Drugi je pak kupio kravu koja nikako nije mogla stati u tunel pa je preko nje stavio bijelu plahtu na koju je velikim slovima napisao UN te ju pustio da prijeđe preko piste, što mu je na kraju i uspjelo, a na što je UN zažmirio.
Prosječno je kroz tunel prolazilo 400 ljudi dnevno i to po desetero istovremeno i uz njih jedan vojnik s repetiranom puškom kako bi se osiguralo da se ne nađe neprijatelj među onima koji su branili grad. Sarajlije su mogli da su htjeli, ali nisu htjeli napustiti svoje domove.
Kroz tunel se moglo proći jedino s dozvolom koja je bila jednokratna i do koje je bilo teško doći, ili si ju morao skupo platiti, ili preko veze.
U ruksacima koji su često težili 35 kilograma nosile su se stvari, hrana, sve što je jedan čovjek mogao prenijeti i maksimalno koliko je mogao ponijeti. Naporan prolazak tunelom trajao je 45 minuta, a vrlo često ga je voda napunila do pasa kad je prolazak trajao dva sata, voda u njemu bila 6 stupnjeva i pothlađeni ljudi su jedva živi izlazili van. Bilo je zabranjeno nositi alkohol i eksplozivne naprave zbog visokog stupnja zapaljivosti. Tijekom rata je kroz tunel prošlo oko tri miliona ljudi.
Izuzetnu opasnost predstavljali su kablovi od struje te plinske cijevi čime je svaki prolazak bio životni izazov. U to vrijeme u gradu je bilo struje samo dva ili tri dana u mjesecu, plina je bilo rijetko.
Pomoć je pristizala iz Mostara, Splita i Dubrovnika.
UN s političkog stajališta nije učinio ništa, mada govore Sarajlije da je bilo individualaca koji su pomagali i pokazali ljudskost u najtežim trenucima grada i njegovih stanovnika.
Baka Šida Kolar je ljudima po izlazu iz tunela svima nudila čašu vode i svojim drhtavim, starim rukama pružala otpor agresiji te na taj način dala svoj doprinos u sudbonosnim danima. Iako su kuća i ulaz u tunel najviše gađani minobacačkim projektilima, ona je postala simbol otpora protiv rata.
Tunel spasa se naziva i tunel života, jer je njime prolazio plinovod i električna energija koji su tada opskrbljivali sarajevsku bolnicu u kojoj su se liječnici na drugom bojnom polju borili da svoje građane vrate u život.
7.5.1995. minobacačka je granata ubila pet Sarajlija na ulazu u tunel zbog čega dolazi do danas najvećeg simbola grada, Sarajevske ruže, kojih ima u cijelom gradu i označava prolivenu krv nevinih žrtava.
SARAJEVSKA RUŽA
Predstavlja simbol stradalih ljudi opkoljenog Sarajeva i hrabre borbe njegovih stanovnika u opsadi grada koja je trajala 1425 dana. Kao stalni podsjetnik svjedoči o vremenu kad je prolivena krv ljudi koji su izgubili živote čekajući u redu za vodu, djece koja su se bezbrižno igrala i svih onih koji su pokušavali preživjeti u gradu bez izlaza.
Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu na Sarajevo je palo tisuće projektila, u prosjeku 329 dnevno i svaki od njih je ostavio trag na asfaltu ili objektima koji sliče cvjetovima. Danas su takvi tragovi sačuvani na mnogim lokacijama u gradu i ispunjeni su crvenom bojom.
U Sarajevu je ubijeno 11541 osoba od kojih 1601 dijete.
Pedesettri djeteta je ubijeno snajperskim hicima.
Tko to može gledati kroz snajperski nišan i ugledavši dijete, povući obarač?
STRANI NOVINARI
U gradu je u to vrijeme bilo mnoštvo stranih novinara koji su izvještavali s raznih gradskih lokacija apelirajući svijetu pričama o strahotama koje se događaju u jednoj europskoj prijestolnici na pragu 21. stoljeća. Znali su za tunel spasa i vidjevši što on predstavlja i koliko znači stanovnicima grada međusobno su se dogovorili da u ono vrijeme ne pišu o tunelu kako ne bi otkrili njegovu lokaciju. Na taj su način spasili mnogobrojne živote, učinivši najveći korak humanosti i solidarnost u Sarajevu dobiva potpuno novo značenje.
VRISAK ZA SARAJEVO
Tijekom najduže opsade nekog grada u povijesti modernog ratovanja, usred minobacačkih projektila i granata, britanski heavy metal bend na čelu sa Bruceom Dickinsonom odlučio je u opkoljenom Sarajevu 1994. održati koncert. Bend je došao u Dubrovnik gdje ih je trebao čekati helikopter koji bi ih prebacio do ulaza u tunel no, rečeno im je se helikopter pokvario te da mogu ići jedino na vlastitu odgovornost. Oni su to i učinili, prošli su tunelom spasa i izašli u grad, gdje su ih građani skrivali kako ih vojska ne bi ubila. Održali su koncert u društvenom domu, riskirajući vlastite živote, prošvercani u grad pod opsadom i svojom glazbom dali podršku građanima usred ratnog kaosa. Kako je izgledao njihov dolazak u Sarajevo 1994. može se vidjeti u filmu Scream for me Sarajevo!
Vojvođanski prijatelj grada Sarajeva kantautor Đorđe Balašević i vodeći pacifist estrade iz bivše države je rekao: da se nečega bojim ja bih se sakrio u Sarajevo, te je zajedno s Zlatanom Fazlićem Fazlom skladao pjesmu: „Sarajevo će biti, sve drugo će proći.“ u kojoj jedan od stihova govori sve:
I kada šuti Sarajevo pjeva i kada žmiri svjetlucaju mu oči.
BAJRO I EDIS KOLAR
Nakon završetka rata Bajro Kolar i njegov sin Edis odbili su humanitarnu pomoć za obnovu kuće želeći sačuvati tunel u njegovom izvornom stanju te su kuću zamijenili za tunel, vođeni mišlju ako zaborave tunel zaboravit će i sebe. Tako je Bajro počeo skupljati predmeta oko tunela i u tunelu i smatrao je obvezom u svojoj kući otvoriti muzej, ne samo zbog nas nego zbog čitavog svijeta. Zahvaljujući njima danas je u njihovoj kući muzej kojeg iz dana u dan posjećuje tisuće i tisuće ljudi i 25 metara originalnog tunela koji izlazi u samo dvorište nekadašnje obiteljske kuće.
BROD I SARAJEVO
Dolazim iz ravnice, iz grada koji je i sam bio pogođen ratom, nekad bogatog i drugog najvećeg grada u Slavoniji koji leži na savskim obalama, Slavonskog Broda. Kao većina vas nikad neću razumjeti rat. U mom gradu je poginulo najviše djece na području Hrvatske, cijeli školski razred.
Sjećam se…
svog prijatelja Anđelka s najdivnijim osmijehom na svijetu kako je spuštajući roletu u svom stanu dobio geler u srce od kojeg je na mjestu preminuo,
svog školovanja kad sam kao sedamnaestogodišnjakinja vozila prijateljice do okolnih sela kako bi zajedno pohađale školu izbjegavajući granate koje su zasipale gradske ulice,
i odgođenog maturalnog plesa i zabave uslijed pada granate na disco Monaco,
i pada Okučana noć prije našeg polaska na maturalno putovanje na koje nismo otišli,
zvuka ispaljenja projektila s Motajice i onih deset sekundi odbrojavanja prije nego granata zaore grad,
aviona koji su konstantno nadlijetali Brod gađajući most i kako panično, istovremeno svi bježimo u sklonište,
i onog nesretnog oca kako na rukama drži mrtvo tijelo svog voljenog sina zapomažući nebesima.
Sjećam se Čvarka koji je počinio samoubojstvo jer mu je sve to bilo previše.
Sjećam se da sam povraćala od rata!
Živo se sjećam snimke Sarajeva i masakra nad ljudima na gradskoj tržnici koji su došli po osnovne namirnice kako minutu poslije njihova beživotna leže na cesti, a njihovi udovi razasuti oko njih.
Ne želim se više toga sjećati
Želim pamtiti one dane kad smo bezbrižno živjeli, trčali livadama, penjali se po drveću, igrali se jedni s drugima, provodili dane zajedno, pjevali naše pjesme, ženili se i radovali.
Tim putem krenimo zajedno. Putem solidarnosti, putem zajedništva, jer nam tunel spasa ostaje kao svjedok kako se može uništiti grad, ali njegov duh nikada.
Podsjeća nas na vezu između tragične prošlosti Sarajeva, a njegovo svjetlo na kraju simbolizira pogled u ljepšu i bolju budućnost za sve.
Kad dođete u Sarajevo posjetite Tunel spasa i objavljujte njegovu priču na društvenim mrežama i pričajte o njemu, jer su novinari prije trideset godina iz solidarnosti šutjeli, sad je naše vrijeme da progovorimo.
Za Sarajevo, Slavonski Brod i ostale gradove stradale u besmislenom ratu, nek’ uživaju u miru, jer nema puta do mira, MIR je put.
Hvala
I Sretan put
