Zaronite u čarobni svijet Šri Lanke predivne zemlje začina, tisućljetnih hramova i osmijeha koji ostaju u srcu. Otkrivamo prirodne ljepote, bogatu kulturu i duhovni mir koji ovaj tropski otok čini jedinstvenim iskustvom za svakog putnika.
ŠRI LANKA – SUZA S INDIJSKOG OCEANA
Na jugu Azije poput bisera prosutog na baršunastom plavetnilu Indijskog oceana, leži zemlja bogata pričama, mirisima i bojama, jedinstvena Šri Lanka.
Poznata kao “Suza s Indijskog oceana” zbog svog oblika i položaja, ova otočka zemlja odiše spokojem koji kao da prkosi burnoj povijesti i složenim identitetima koji se prepliću na njenom tlu. Šri Lanka nije samo destinacija, ona je doživljaj, otkrivenje, tišina duše usred polja čaja i zvukova tropskih kiša.
Šri Lanka je dom tisućljetnih hramova, bujnih džungli i osmijeha koji ne poznaju granice. Prvi dojam nije vizualni, već više senzualni mirisi cimeta, kurkume i jasmina pomiješani sa zrakom, a nošeni vjetrom kroz kokosove palme napune nosnice svih lutajućih putnika. Ptice pjevaju kao da slave svaki novi dan, a ritam života, iako siromašan u materijalnom smislu, pulsira bogatstvom duha.
Pravi duh Šri Lanke nalazi se u očima njene djece, u posvećenosti monaha što u zoru peru kamene stepenice hrama, u rukama žena koje pažljivo suše listiće čaja na suncu. Budistički hramovi govore o vezi čovjeka i vječnosti, o tišini koja ne traži odgovore već pruža mir. Na budističke praznike, cijeli otok svijetli tisućama lampiona, simbolizirajući nadu, prosvjetljenje i zajedništvo.
Putovati u Šri Lanku znači vratiti se jednostavnosti. Učiti od prirode, od ljudi, od tišine. I kad jednom odeš, dio tebe zauvijek ostaje tamo i zauvijek nosimo emotivno iskustvo, a ne samo puko putovanje. Prošlost i sadašnjost se grle u harmoniji uz osjećaj pripadnosti nečemu puno dubljem i većem od svega.
COLOMBO – GLAVNI GRAD
Sletjevši u Colombo dočekao nas je naš vozač i vodič imenom Mahesh kojeg smo od milja prozvale Maš, što mu je bilo jako simpatično, te nam stavio vijence od predivnog, mirisnog cvijeća oko vrata i širokim osmijehom poželio dobrodošlicu na Šri Lanku. Drag je i moriljubiv čovjek, otac dvije djevojčice, koji nas je ljubazno i uvijek s osmijehom vozio i na ona odredišta koja su bila mimo dnevnog rasporeda. Maš je za nas predstavljao cijeli svoj narod koji je kroz kolonijalizam, građanske ratove i prirodne katastrofe sačuvao vedrinu, skromnost i nadasve toplinu.
Glavni grad savršeno prikazuje proturječja moderne, duhovne i siromašne Šri Lanke. Usred staklenih zgrada i prometne vreve stoje drevni stupovi budističkih hramova, Crvena džamija i crkva, gdje svi na svojim svetim mjestima sklapaju ruke u tihim molitvama.
Grad je to prepun kontrasta, spoj nevjerojatnog luksuza i najvećeg siromaštva, od bogataškog blještavila do svakodnevne borbe za preživljavanje. Daleko je složeniji od puke razglednice s palmama i kolonijalnim zgradama.
S jedne strane nalaze se moderni neboderi, luksuzni hoteli i shoping centri dok samo nekoliko ulica dalje iza tih blještavih fasada stoje male kućice u improviziranim naseljima, stari blokovi koji se od vlage urušavaju, prljave ulice, loša infrastruktura gdje ljudi jedva spajaju kraj s krajem prodajući voće na ulicama, djeca koja prose, sklepane kućice bez krovova i kanalizacije.
Kontrast je toliko drastičan da u bogatom stječete dojam kao da ste zalutali u zapadnjački način života, sa širokim ulicama, zelenim površinama, ambasada, međunarodnim školama, privatnim klinikama i raskošnim vilama.
S druge strane, siromašni žive u takozvanim “slumovima”, malim, neformalnim naseljima sagrađenih od limenih baraka ili vrlo starih, zbijenih kuća bez osnovne infrastrukture, a najviše nas je dirnulo kad sam ugledale jednu staru, izboranu ruku pruženu kroz prozor limene barake koja moli komad kruha. Ovdje vam se srce slomi.
Naš vodič Maš nam objašnjava kako je plaća u tim slojevima tek nešto viša od granice siromaštva, a inflacija i politička kriza u posljednjim godinama su još više pogoršali njihove uvjete života. Iznenađujuće je i saznanje kada nam je rekao da je ovdje porez na automobil 300% i da si ga samo bogati mogu priuštiti.
Mnoge ture koje putuju na Šri Lanku ne staju u Colombu iz razloga što su drugi dijelovi otoka puno ljepši za uživanje u otočkim ljepotama, dok u glavnom gradu uzmu transfer za dalje.
JUŽNA PROVINCIJA
Južna provincija Šri Lanke je jedan od najčarobnijih dijelova otoka, ova regija koja ne samo da blista prirodnom ljepotom, već i toplinom i plemenitošću svojih ljudi. Duž zlatnih plaža i visokih kokosovih palmi, u malim primorskim selima, žive obični, ali duboko predani ljudi koji svoj život posvećuju nečemu tihom i velikom.
PRIČA O UTOČIŠTIMA ZA MORSKE KORNJAČE
U malim mjestima uz ocean lokalni ribari, učitelji i prirodnjaci udružili su snage da stvore utočišta za kornjače koje predstavljaju neprofitne male centre gdje se morske kornjače spašavaju, liječe i vraćaju u ocean.
Ti ljudi su bogati duhom. Mnogi su potomci ribarskih porodica koje su oduvijek živjele u skladu s morem. Kad su shvatili da su kornjače ugrožene zbog plastike, ribarskih mreža, lova na jaja, odlučili su ne okrenuti glavu, već učiniti ono što mogu.
Mi smo upoznale jednog takvog velikog Čovjeka koji na malom imanju ima farmu kornjača. Živi u maloj trošnoj baraci uz sami ocean i plažu i u svojim 30-tim godinama potpuno se posvetio spašavanju kornjača. Njegovo ogromno i plemenito srce dokazuje da je dovoljan jedan Čovjek da učini promjenu u svijetu. Sam vodi brigu o morskim kornjačama u izumiranju i na njegovom posjedu se godišnje izleže preko 500.000 najugroženijih vrsta kojima je čovjek najveći predator.
Isto tako njeguje ranjene i bolesne kornjače koje su ostale bez peraja bilo da su povrijeđene čamcima, plastikom ili krivolovom te oboljele od nekih drugih bolesti te ih drži u malim bazenima pa ih se može dodirnuti.
On skuplja jaja s plaža prije nego što ih psi, ljudi ili plima unište i premješta ih na sigurna, ograđena mjesta tzv. pješčane bazene.
Male kornjače se puštaju u ocean oko ponoći kako bi se izbjegli napadi na njih i kako bi sigurno otplivale u more, zaštićene od prirodnih predatora kao što su ptice i morski psi. Za njih je to najsvečaniji trenutak prepun nade, a za nas najočitiji primjer ljudskosti na djelu. U znak zahvalnosti posjetu utočišta ostavlja se donacija za ovo veliko djelo, jer je ulazak besplatan. On zna da ne može spasiti cijeli svijet, ali mogu spasiti jedan po jedan maleni život i to mu je dovoljno, čuvajući drevnu tajnu pod oklopom života.
Ne zanima ga slava i s osmijehom će pokazati male kornjače, pričati o svakoj vrsti, kao da govori o dragom prijatelju jer vjeruje u živu povezanost sa svim bićima. A najveća vrijednost je poštovanje prema prirodi i suosjećanje, strpljenje i hrabrost, vrline o kojima ljudi sa zapada zbog užurbanog i prenatrpanog životnog rasporeda ne stignu niti razmišljati.
Svaka ozdravljena kornjača priča o svijetu koji još nije zaboravio nježnost, noseći na oklopu jedan mali, ljudski čin koji vrijedi više od riječi.
MUZEJ TSUMANIJA U JUŽNOJ PROVINCIJI
Ovo je priča o Čovjeku heroju koji je otvorio privatni muzej kako se ne bi zaboravilo koliku priroda ima moć i kako je sve na svijetu povezano, o tragediji koja je pogodila Šri Lanku 2004. godine. Priča je to o Čovjeku koji je preživio tsunami, o njegovom iskustvu i životu prije i nakon strašnog događaja.
Detaljno nam je objašnjavao kako je tsunami nastao ispod mora kada je tvoreći ogroman rascjep od jednog kilometra.
Priča nam o tome kako su životinje poput slonova, pasa i ptica osjetile da dolazi nepogoda i dva sata ranije pobjegle u više krajeve, dok ljudi uopće nisu bili svjesni opasnosti niti su imali ikakvih saznanja o tome što im dolazi, pa kad se more povuklo jedan kilometar od obale, odlazili su rukama loviti ribe, jer je njegovo mjesto bilo ribarsko naselje.
U muzeju su zidovi obloženi strašnim fotografijama mrtvih tijela, izbrisanih kuća, izgubljenih i nestalih obitelji, poginulih više od 30.000 ljudi, ovaj Čovjek iznosi svoju istinu sa suzama u očima, jer život kakav je prije imao više ne postoji, a od šačice ribara koji su se vratili, većina je počinila samoubojstvo.
Muzej posvetio je svim poginulim i nestalim osobama sa željom da se što više ljudi obrazuje o moći koju ima priroda. U njemu je načinio i radionicu za mlade kako bi se obrazovali o tome što uraditi ako se takva katastrofa opet ponovi, jer oni tada nisu znali i nisu bili spremni.
Na našoj fotografiji je stvarna visina prvog razornog vala koji je udario u obalu brzinom 800 km/h i pokosio sve pred sobom.
RUDNIK MJESEČEVOG KAMENA – LUDA AVANTURA ISPOD ZEMLJE
Rudnik mjesečevog kamena na Šri Lanci dolazi iz pretpotopnog doba, jer kako oni vade kamen to je u današnjem modernom svijetu nezamislivo. Negdje u malom selu, gdje kokos pada sam od sebe, a kokoši znaju točno kad dolazi kiša, nalazi se jedan od rijetkih rudnika mjesečevog kamena na svijetu. A ispod te naizgled mirne zemlje skriva se prava sapunica, puna blata, strpljenja i filozofije rudara koji tvrde da ti kamen neće doći sam, nego moraš lopatom po njega.
Kad siđeš dolje, dočeka te vlaga, mrak i šarm blata koji ulazi svugdje u sve pore odjeće i tvog bića. Rudar kopa mekanu zemlju i traži ono posebno, plavičastobijeli odsjaj u kamenu koji, pod svjetlom svijeće, izgleda kao da u sebi skriva mjesečevu noć.Zanimljivi odogovor na pitanje zašto rudar ulazi sa svijećom objašnjeno nam je da ako u slučaju da pogodi neki zapaljivi plin kopajući kamen da se sve odmah zapali i tamo dalje ne kopaju ili u slučaju da nestane kisika u oknu rudnika svijeća se ugasi pa ga ostala dva rudara vuku van.
Vodio nas je vlasnik rudnika između zelenila šume i visoke trave, blatnjavim putem i kad smo stigle vidjele smo dvije kockaste rupe dubine 14 metara i u tom bezdanu jednog rudara sa svijećom kako vadi pijesak i stavlja ga u kante koju dvojica izvlače na površinu i ispiru u vodi kroz ispletena sita u potrazi za blagom.
Kada su izvadili pijesak vlasnik je rukom zagrabio u njega i odmah pronašao pravi dragulj veliki komad bijelog mjesečevog kamena objašnjavajući nam kako se prelijeva u plavičastu boju. U punoj plastičnoj kutiji stoje ogromne količine kamena za kojeg govori da su to jučer izvadili.
U otvor se silazi drvenim ljestvama koje izgledaju kao da su ih sastavljali budisti u meditaciji, a ovako radi, govori nam vlasnik, već treća generacija njegove obitelji bez ikakvih modernizacija rudnika.
I dok umorni rudar izlazi iz rudnika, blatnjav kao rižino polje u sezoni monsuna, svjestan je da je bio dijelom nečeg posebnog.
Kamen se zatim čisti, reže i polira dok ne počne zračiti onim čarobnim, mliječnim sjajem zbog kojeg ga žene žele, muškarci kupuju, a turisti fotografiraju više od vlastite djece.
A rudari? Oni govore da je mjesečev kamen nije samo u zemlji. On je i u srcu onog tko ga strpljivo čeka.
DURIAN – VOĆE KOJE MIRIŠE KAO DA SE POSVAĐALO SA SVIJETOM
Durian. Samo ime izaziva trzaj nosa i sumnjičav pogled. Neki ga obožavaju kao nebeski desert, drugi ga doživljavaju kao biološko oružje s mirisom javnog WC-a u podne. Kada je taksist došao po nas da nas odveze do hotela osjetile smo neopisiv miris smrdljivih nogu u kabini automobila koji je izazivao toliku mučninu kao u prvom tromjesečju trudnoće. Povraćalo nam se, disale smo kroz majice i samo smo gledale na sat kada ćemo stići na odredište jer je bilo neizdrživo, a tada još nismo imale pojma o čemu se radi.
Kasnije smo hodajući tropskom tržnicom ugledale njega, durian, voće koje odmah pogodi u nosnice s aromom koja podsjeća na mješavinu pokvarenog luka i jaja, znoja, jako smrdljivih nogu i pljesnivog sira zaboravljenog u frižideru. To je umjetnost fermentacije sa stavom.
Durian je voće koje ima bodlje i izgled ježa koji je pojeo tenisku lopticu i umislio da je voćni aristokrat. I dok smo pokušavale disati na usta i gledale ga s neodobravanjem, lokalni stanovnici su ga otvarali s poštovanjem, kao da otkrivaju sveti Gral. On nije voće za svakoga, više je test karaktera i hrana za najhrabrije. Avioni ga zabranjuju, a u hotelima se plaća kazna ako ga unesete.
GALLE – GDJE KOLONIJALNA PROŠLOST ŠAPUĆE KROZ TROPSKI POVJETARAC
Galle je šarmantni priobalni grad koji izgleda kao da je ispao iz stare razglednice, mješavina nizozemskih kolonijalnih kuća, uskih kamenih ulica i jako podsjeća na pojedine europske gradove. Srce grada je Galle Fort, stari utvrđeni grad iz 17. stoljeća, koji su sagradili Nizozemci, a danas je pun kafića, galerija, knjiga, mačaka koje drijemaju na prozorima, pasa lutalica koliko vam srce poželi i turista koji se zaljubljuju u njegovu atmosferu.
Tu se more sudara s poviješću, a zalazak sunca s bedema tvrđave izgleda kao filmska scena bez specijalnih efekata. Sve je stvarno. I toplo. Sve je prelijepo kao knjiga koju ne želiš da završiš. Čitaš ju polako s mirisnom šalicom čaja i pjevom oceana u pozadini.
JAPANESE PEACE PAGODE
Na zlatnom pragu južne obale Šri Lanke, iznad tirkiznih valova uzdiže se bijela školjka tišine, Japanese Peace Pagoda. Nije to samo građevina, to je molitva oblikovana u kamen, tiha posveta miru, nad zemljom koju su nekada ranjavali sukobi.
U svom bijelom ruhu, pagoda stoji kao budno srce otvoreno nebu i okrenuto svijetu. Njezina kupola podsjeća na mjesec u punini, a svaki njezin krug simbol je ponovnog rođenja, unutarnje tišine i kruženja karme.
Građena uz blagoslov japanskih budističkih redovnika i ne pripada samo jednom narodu ni vjeri već pripada svakom čovjeku koji traži mir, u sebi i izvan sebe. I dok sjediš pred pagodom, čuješ ne riječi, već tihu sveprožimajuću prisutnost, kao dah svijeta koji ti šapuće nije važno tko si i odakle dolaziš, ona te prima i govori. “Neka mir započne u tebi.“
STARI RIBARI
Negdje uz obalu Šri Lanke, tamo gdje sunce sja kao da je na godišnjem odmoru, sjede oni. Stari ribari. Mudri kao more, naborani kao mreže koje više ne krpaju jer ribe same dolaze, ako ih dovoljno dugo gledaš.
Sjede na svojim drvenim stolicama, koje nisu ni stolice ni drvene, već tanke grede zabodene u more, kao da su im arhitekti bili čaplje. Drže štapove s takvom mirnoćom da bi čovjek pomislio da meditiraju. Jedan žvaće neko lišće, drugi drijema s otvorenim očima, treći već 45 minuta priča priču o najvećoj ribi koju je skoro upecao, ali mu je, naravno, izmakla jer se vjetar okrenuo, a mjesec bio naopako.
Ribe dobro znaju tko je tu koga došao gledati, to je ona vječna, tiha borba između čovjek s štapom i ribe s planom. Ovi stari ribari nisu obični ljudi, oni su danas podsjetnik na nekadašnje vrijeme lova ribe, oni su čisti pejzaž, spomenici strpljenja i zen majstori s mirisom ribe. I dok sunce zalazi, a sjene se rastežu po vodi, oni ostaju, ne zato što moraju, nego jer znaju da nije poanta u ribi, nego u čekanju.
KRALJEVSKI ZLATNI KOKOS
Na vrelim cestama Šri Lanke, među tutnjavom tuk-tukova i šarenilom štandova, zlatnonarančasti dragulj blista na suncu, on nije običan kokos, ON je kraljevski kokos s pedigreom.
Njegova boja je poput zalaska sunca u tekućem obliku, jarka, narančasta, gotovo nestvarno sjajna, kao da ga je netko obojao iznutra toplinom tropskog dana. Hladan je, sladak, nježno cvjetni, kao da pijemo mir u tekućem obliku.
Prodavačica ga otvori jednim preciznim udarcem mačete, preda nam ga s osmijehom i slamkom, i u tom trenutku, pod palmom, s kokosom u ruci, zaboravimo sve: i žegu, i umor, i WiFi, jer on nije samo piće već blagoslov u školjki od sunca.
MIRISSA PLAŽA
Ime joj zvuči kao šapat mora, tiho, zavodljivo, gotovo izmišljeno. A ipak je stvarna. Skrivena dragocjenost južne Šri Lanke, gdje se ocean ljubi s nebom, a dani mirišu na obećanja.
Nekad je ovo bilo samo ribarsko selo, mjesto gdje su mreže bile važnije od snova, a ljudi živjeli u skladu s valovima, a ne s vremenom. U kronikama se spominje kao dio drevnog trgovačkog puta, gdje su se pomorci iz Indije, Arabije i čak Europe sidrili u potrazi za začinima, ali su često ostajali dulje, opijeni ljepotom ove uvale.
Danas je Mirissa pjesma, plaža se prostire poput svilene vrpce, mekog pijeska, zlatna, zagrljena palmama koje plešu sa suncem. More je ovdje smaragdno i toplo, a kad sunce zalazi, horizont postane platno boje breskve, a čitava obala čarolija.
Na obližnjem brežuljku, poznatom kao Parrot Rock, čeka pogled koji se ne zaboravlja. Gledajući more, ali vidiš i sebe, slobodnog, živog, možda i zaljubljenog. Jer Mirissa nije samo mjesto, ona je osjećaj, poljubac u obliku uvale. To je trenutak kad znaš da si tamo gdje trebaš biti i s kim trebaš biti.
YALA DIVLJA KATEDRALA PRIRODE
U srcu južne Šri Lanke, gdje zemlja diše dublje, a svjetlost se probija kroz guste krošnje poput blagoslova, leži Yala. To nije obična džungla, to je pulsirajući svijet, netaknut, drevan i svet.
Tu zrak miriše na zemlju, cimet i kišu. Jednostavno se ubere list cimeta i žvače se kao da je žvakača, to je činio i naš vozač džipa koji je jurio preko loših šrilankanskih cesti kako bi što prije stigle u džunglu jer je u 6,00 sati ujutro već ogromna gužva. On vozi samo po džungli preko 30 godina, a njegovo iskustvo pronalaženja životinja u ogromnom parku nadmašuje svakog drugog vozača.
Grmlje šuška od pokreta nevidljivih čuvara, leopard se skriva u sjeni, krokodil se sunča kao da mu vrijeme ne može ništa, a paun širi svoj rep kao da pozdravlja bogove.
Ali iznad svega, slonovi. Golemi, tihi i mudri, kreću se kroz Yalu kao da pripadaju vremenu prije ljudi. I doista legenda kaže da su drevni šrilankanski zapisi, već prije 2000 godina bilježili postojanje “svetih šumskih čuvara” odnosno slonova koji su nosili duše predaka.
Jedan stari slon, kojeg rendžeri zovu Sudu Aliya – “bijeli slon”, iako nije bijel, već siv kao jutarnja magla je poznat po tome što dolazi svake godine istog dana, na isto mjesto, ispod istog drveta. Kažu da je tu rođen, da pamti svaki zvuk i svaki miris, noseći uspomene cijelog svog krda.
U Yali, sve diše kao jedno: lišće, ptice, ljudi, kiša i slonovi. Nema prometa. Nema žurbe. Samo prirodni ritam života i šapat svijeta kakav bi trebao biti. Jer u trenutku kad jednom ugledaš slona kako, usred zlatne prašine, zatvara oči i mirno stoji, znaš da si svjedočio nečemu svetom.
SEDAM BUDA, BUDURUWAGALA ROCK TEMPLE
Skriveni dragulj unutrašnjosti Šri Lanke, mjesto gdje se planine i nebo dodiruju tišinom. Ime doslovno znači “Kraljevska stijena” i s razlogom nosi takvu titulu jer ovo područje čuva povijest, prirodne čari i duhovnu dubinu koja nadilazi vrijeme.
Jedna od najvećih tajni ovog kraja i jedno od njegovih najmističnijih blaga su Sedam Buda uklesanih u stijeni na zabačenom mjestu gdje turistički autobusi rijetko stižu, Svaki Buda je pažljivo isklesan iz žive stijene, zrače smirenošću i spokojstvom. Pogledi im nisu okrenuti prema van, već prema unutra. Središnji bijeli Buda najveći je stojeći Buda na Šri Lanci i ima 16 metara.
Legenda govori da su ih isklesali putujući redovnici koji su se povukli u ove stijene u potrazi za prosvjetljenjem te da su sedam noći zaredom sanjali isti san, sedam Buda koji blagoslivljaju zemlju. Nakon toga su tu odlučili ostati i isklesati ono što su vidjeli u snovima.
Kada se nalazite u hramovima ili bilo kakvom kipu Budi se nikada ne okreću leđa, nego se gleda s licem prema njemu, a u hramovima i svetištima se obavezno hoda bosih nogu.
ŠRI LANKA I CURRY RICE
Gdje god da smo krenule otokom, dočekao nas je topli, široki osmijeh i tanjur vrućeg rice & curryja koji lagano dimi i miriše na 12 začina.
Predstavlja šrilankansko nacionalno jelo i u stvarnosti je mala gastronomska opera. Prvo ide planina riže, preko koje se stavlja mirisni curry. Pileći curry, leća (dhal), curry od bundeve, curry od patlidžana, od banane, curry koji ne zna ni kako se zove, ali svejedno je ukusan. I naravno, nezaobilazni kokos jer kokos je na Šri Lanki ono što kečap pokušava biti u ostatku svijeta.
Pitali smo Maša, kojeg smo uvijek rado vodile s nama na ručak je li curry ljut. On se nasmijao kao da smo pitale je li more mokro. „Samo malo“ odgovorio je s osmijehom, a deset minuta kasnije, mi sjedimo, gledamo u tanjur s poštovanjem, jer je ovo najukusniji obrok kojeg smo probale, dok sam sa čela kapa znoj, curi niz leđa u malim linijama, kao i na mjestima koja nismo znale da se mogu znojiti. Ali ne odustajemo, jedemo dalje, jer je preukusno da bi stale, nego krećemo po još. Maš nas s podsmijehom gleda i pita je li vam ljuto, mada znamo da mu je sve jasno. Obrazlaže nam kako je razlika između šrilankanskog i indijskog currya upravo u njegovoj ljutini, jer šrilankanski je samo za najhrabrije.
U restoranu ili pored ceste, svugdje se može pronaći ovaj fantastičan obrok, obično se jede rukama, uzimajući male zalogaje riže i currya, mi smo jele vilicom, mada je rukama zakon. Rice & curry nije samo jelo, to je ritual, domaćinstvo na tanjuru i blagi trening za otpornost na čili.
Kažu da na Šri Lanki ima više vrsta curryja nego praznika a imaju ih puno i da ni dvije kuharice ne kuhaju isto, te ako ti netko skuha rice & curry, to nije samo gostoprimstvo, to je ljubav.
UVA ČUVENI VLAK I NEKOLIKO SELFIJA NA MOSTU
Vožnja vlakom kroz šrilankanske planine je posebna, ne zbog brzine, jer ide brzinom puža na odmoru, već zbog šarma i naravno zato što svi žele sliku na mostu.
Kartu se preporuča kupiti online puno ranije jer nećete moći ući u vlak, sve je unaprijed rasprodano. Mi smo ušle na maloj lokalnoj stanici Demodara i krenule prema Kandyju.
Unutrašnjost izgleda jako lijepo, moderno, a kako su turisti sve više ulazili sa mobitelima i štapovima za iste, kao i nas dvije, shvatile smo da ovo nije običan vlak, odjednom je postao Instagram express.
I nakon pola sata vožnje, fotografiranja i vjetra u kosi stižemo do najvažnijeg trenutka putovanja, čuvenog mosta za kojeg je čuo svatko i tko nije bio na Šri Lanci.
Nine Arches Bridge u prijevodu Most devet lukova stoji duboko u zelenilu planinskog sela Ella i maglovitim brdima, jedan od najljepših primjera kolonijalne arhitekture u Aziji. No iza njegove ljepote krije se priča o domišljatosti, legendi i inatu.
Izgrađen je početkom 20. stoljeća, u vrijeme kada su Britanci širili željezničku mrežu kako bi transportirali čaj iz unutrašnjosti prema lukama. Originalni plan bio je da se most izgradi od čelika koji je naručen iz Engleske. No, upravo u to vrijeme izbio je Prvi svjetski rat i britanska vlada je sve zalihe čelika preusmjerila za ratne potrebe.
Projekt je privremeno zaustavljen, ali lokalni graditelj Appuhami, legenda iz sela, nije želio da sve propadne. On i njegovi radnici odlučili su izgraditi most bez ijednog komada čelika, koristeći samo kamen i cement. I tako je, upornošću i tradicionalnim tehnikama, nastao veličanstveni most koji ponosno stoji i dan danas, više od 100 godina kasnije.
Kažu da su ljudi tada mislili da će se most srušiti čim prođe prvi vlak, ali prvi vlak je prošao za njim drugi pa tisuće slijedećih. I most još uvijek stoji, kao tiha veza između inženjerskog umijeća, lokalne legende i snage naroda da pronađu rješenje kada im se sva vrata zatvore.
Vlak svaki put stane na mostu 15 minuta kako bi putnici napravili fotografije za uspomenu, jer ako nema slika, kao da nisi ni bio. Automatski se svi ljudi spuste iz vlaka kako bi gledali most, a oni koji nisu uspjeli dobiti kartu za vlak dolaze taksijima kako bi zabilježili ovaj dragocjeni suvenir sa Šri Lanke. I okidaju se selfiji, zajedničke pa pojedinačne i svakakve fotografije iz svih kuteva, dok vlak ne zatrubi i svi uskaču natrag zadihani, prašnjavi i sretni što su upravo preživjeli malu, slatku avanturu.
SREDIŠNJA PROVINCIJA I TVORNICA ČAJA
U srcu Šri Lanke gdje cesta vijuga kroz magličaste oblake nalazi se Središnja provincija, zemlja čaja. Na nekoliko sati vožnje od urbanog ritma, pejzaži se potpuno mijenjaju u čajne vrtove koji se prelijevaju preko brežuljaka te podsjećaju na engleska brda noseći i engleska imena ispisana velikim bijelim slovima koja podsjećaju na znak „Hollywood“ u L.A.
Hladnija klima donosi mirnoću u srcu tropskog raja, planine ovdje nisu divlje nego umirujuće i svako jutro oblače veo kao mladenka koja ne treba svjedoke nego samo ptice i vjetar. Ispod tih brda i na brdima u pravilnim redovima poput zelenih pjesama mirno raste čaj u svojoj tišini.
U jednoj od starih tvornica čaja, gdje zidovi još mirišu na lišće i vrijeme, proizvodi se zeleni čaj, nježniji brat poznatijeg crnog. Kažu da se za njega biraju samo najmlađi listići, oni koji još šapću. Zeleni čaj s ovih visina ne suši se suncem, već parom, kako bi ostao svjež i živ te govore da se u jednoj šalici nalazi energija jutarnje rose i mudrost brda starijih od bilo koje karte.
Prolazeći tvornicom čaja ostale smo očarane njenim mirisima i prekrasnom ženom odjevenom u sury koja nas je primila kao vlastiti rod. Nasmiješena i vesela pokazala nam je sami proces proizvodnje te na kraju svakoj donijela četiri šalice različitih čajeva od kojih je zlatni najskuplji, a time i najfiniji.
I dok smo sjedile na terasi tvornice, s toplom šalicom u ruci s pogledom na beskrajne plantaže pijemo četiri vrste različitog zelenog čaja dolazimo do spoznaje da nije romantično zaljubiti se samo u drugu osobu, ovdje se doslovno zaljubljuje u trenutak.
KANDY SRCE ŠRI LANKE
Kandy je najljepši grad kojeg smo posjetile na putovanju i u njemu se povijest i priroda grle u najnježnijem zagrljaju. Zamislite dolinu okruženu zelenim planinama koje poput čuvara čuvaju ovaj biser, dok se rijeka Mahaweli tiho probija kroz zemlju, donoseći život i snagu.
Kandy nije samo grad nego je čarobno mjesto gdje se osjeća dah prošlosti i u njemu se nalazi Hram Budinog Zuba, jedan od najsvetijih mjesta budizma.
Ali Kandy je i priroda u svom najboljem izdanju, bujni vrtovi, cvjetni parkovi i drveće koje priča priče. Sve to okruženo planinama koje se presijavaju na jutarnjoj magli kao tajne što tek čekaju da ih otkriješ.
Ovdje svaki korak vodi do nečeg posebnog bilo da je to šum bambusovih šuma, lokalac sa košarom u kojem krije kobru, dok mu se oko nogu vrzma piton ili smijeh djece koja trče uskim ulicama grada.
HRAM BUDINOG ZUBA
U Kandyju se nalazi najvažniji hram cijelog otoka Hram Budinog zuba i to je dom najsvetijeg blaga budizma.
Priča kaže da je taj zub stigao na Šri Lanku najspektakularnijim putovanjem, sakriven u kosi princeze, spašen od nemilih sudbina i čuvan kao najveće blago. A sada, stoljećima kasnije, čuva se u kraljevskom hramu, obavijen zlatom, draguljima i beskrajnom ljubavlju.
Zub se nikad ne pokazuje baš svima. Kad su prvi put donijeli zub na otok, odlučili su da će ga pokazivati samo tijekom posebnih ceremonija zvanih Puja, a tako je i danas. U te dane hram blista od svijeća, tamjana i bubnjeva, vrata se otvaraju, a zub, skriven iza raskošnih oltara, nazire se samo iz daljine. Imale smo sreće što smo baš tada bile u Kandyju da tome posvjedočimo.
Činilo nam se kao da čekamo da nam netko pokaže skriveno blago na karti, a svi u ogromnoj gužvi šapuću i gledaju sa suzama u očima. I kad se zub napokon pojavi, ljudi ne vide samo komadić kosti u zlatu, već osjećaju da su dio nečeg većeg, nečeg što traje tisućama godina. On je, na neki način, sveti VIP gost kojem treba prostora i poštovanja, iako svi žele njegovu pažnju.
I dok se hramom širi miris tamjana i šafrana, a bubnjevi glasno pozivaju na molitvu može se osjetiti kako duh Šri Lanke i Bude plešu zajedno u jednom zlatnom trenutku. I eto, iako nismo uspjele vidjeti zub jer je jako mali, ali ponijele smo sa sobom osjećaj da smo prisustvovale nečemu što je starije od vremena.
U hramovima se Budi obično prinosi cvijeće kao znak poštovanja i zahvalnosti, a cvijeće simbolizira prolaznost života. Šrilankaski cvijet je Plavi lotos, nježne plavoljubičaste boje, simetrične i nježne, dok središnji zlatnožuti dio čini prirodan kontrast, blagog mirisa, izraslog u mirnim jezerima i na rižinim poljima, simbolizirajući duhovnu čistoću, jer raste iz blatne vode, a ostaje čist. Plavi lotos je nacionalni cvijet Šri Lanke i ima duboko duhovno i simboličko značenje u budizmu, jer plava boja u budizmu simbolizira mudrost, unutrašnji mir, i duhovno znanje.
KAKO SU MAJMUNI POSTALI PROFESIONALNI LOPOVI
U gradu Kandyju, živi jedna posebna grupa, majmuni koji su očito završili tečaj za profesionalne lopove.
Kažu da su ovi mali brbljavi šumski komičari uzdigli umjetnost krađe do savršenstva. Nisu to obični lopovi, oni su majstori kamuflaže i brzine, a njihove mete su najčešće tvoja hrana, šešir, naočale ili nedajbože mobitel.
Dok smo doručkovale u našem hotelu sjedile smo u unutrašnjem dijelu dok je na terasi doručkovla engleska obitelj. Kada su završili ostavili su nešto hrane na stolu i u trenutku su se pojavili majmuni, koji su iz nekog prikrajka čekali da gosti odu i krenuli u pohod na ostatke hrane. Ni minuta nije prošla, a majmun je već jednom rukom uzeo komad kruha dok je drugu umočio u teglicu džema kojeg je u bijegu razmazao po zidu. Kad je izašla gazdarica sa lažnom puškom i čašom vode, jer to je ovdje jedina obrana od majmuna, on je pobjegao kao da je upravo osvojio zlatnu medalju u sprinterskoj disciplini.
Ali nije prošlo par sekundi i opet mu je glava provirivala za novi komad kruha i pekmeza. Gazdarica stoji spuškom i čašom vode i objašnjava kroz smijeh kako se to stalno događa, i da se poslije kad prođe vrijeme doručka vrate se po onaj džem koji su razmazali po zidu pa ga slasno, pobjednički ližu sa zida. Kao da im je to cijela predstava i da uživaju u svojoj maloj krađi, lokalni kraljevi zabave i majstori brzih prstiju zabava su za sve goste hotela.
BUDIN KIP KOJI GLEDA KANDY
Ogromni kip Bude, Bahirawakanda je poznat po svojoj ogromnoj zlatnoj statui Bude visokoj oko 26 metara, koja gleda prema gradu Kandyju i okruženju, nalazi se na vrhu brda i s njegove se platforme može uživati u spektakularnom panoramskom pogledu na Kandy i okolne planine. Za razliku od mnogih drevnih hramova na Šri Lanki, Bahirawakanda je relativno nov i brzo je postao popularna turistička i duhovna destinacija. Svaki budistički hram sastoji se od tri dijela, kipa Bude, u dvorištu je drvo i prostor za meditaciju.
ZA KRAJ
Preporučamo posjetiti predivnu Šri Lanku jer je to zemlja u kojoj se susreću netaknuta priroda, bogata povijest i srdačni ljudi. Od čarobnih plaža i zelenih čajnih plantaža do drevnih hramova i divljih životinja u džungli, Šri Lanka je raj za sva osjetila i dušu. Ove avanture, mir i toplinu ljudi nitko ne može zaboraviti.
Želimo vam puno putovanja, Šri Lanku i svu njenu ljepotu dodajte na svoju listu!
Hvala
I Sretan Put!