Nevjerojatna priroda čini Tasmaniju odredištem iz snova gdje je petina prirode UNESCO svjetska baština, gdje žive čudnovate životinje i najstariji bor s najčišćim zrakom na svijetu i pitkom kišnicom, kojoj je glavna atrakcija šokantan muzej Mona poznat kao „Disneyland za odrasle“, gdje se jedu kamenice i školjke, a svjetionici ponosno stoje na ivicama obalama okrenuti ka savršenstvu beskraja impresivne zemlje na kraju svijeta. Dobrodošli na Tasmaniju!
POVIJESNA ZRNCA
Tasmanija je nadaleko poznata po tome što ima najčišći zrak na svijetu kojeg nadgleda postaja Cape Grim Baseline koja zbog svog položaja analizira zrak kojeg vjetrovi tisućama kilometara prenose preko Južnog oceana.
Tasmaniju je prvi otkrio 24.11.1642. Abel Tasman. Iako su australski starosjedioci živjeli ovdje 35.000 godina, on je prvi Europljanin koji je kročio na njene obale.
Početkom 19. stoljeća britanska je vlada prevezla oko 76.000 osuđenika na Tasmaniju u smislu daljnjeg kažnjavanja i zvala se sekundarnim mjestom za osuđujuću kaznu, a sastojalo se od zatvorenika koji su učinili novo kazneno djelo na području Australije.
Luka Arthur s muzejom na otvorenom živući je svjedok tog vremena s izolacijskim zatvorom i azilom gdje se mogu čuti srcedrapajuće priče ondašnjih zatvorenika kako muškaraca tako i dječaka koji su bili prisiljeni tu živjeti. Uz kuće i bolnice predstavlja mjesto koje najviše širi svijest o povijesti ove zemlje i danas je jedna od najstarijih australskih povijesnih baština.
FANTASTIČNA PRIRODA
Tassie kako se još naziva, poznata je po zapanjujućim pejzažima kakvih nema na svijetu. Nevjerojatni krajolici sačinjeni od stjenovitih izbočina preko zelenih pašnjaka prošarani obiljem divljih životinja i ptica uz najspektakularnije planinske, jezerske i obalne krajolike predstavlja mjesto s kojeg pogled u bilo kojem smjeru izaziva divljenje.
Čak petina ukupne površine je UNESCO svjetska baština uvrštena na listu 1982. i uključuje nacionalne parkove, morske i šumske rezervate od kojih su mnogi ostali netaknuti i može im se pristupiti jedino pješice što ovo putovanje uistinu čini ekskluzivnim kad poput pravog nomada nestajete tasmanskim divljinama.
Predivni i topli ljudi, ukusna hrana s glavnim specijalitetom svježim kamenicama koje samo kliznu niz grlo tako i sama zemlja postaje prekrasno odredište koje se vrlo lako upija preko gastronomije do prirode. Sve je jednostavno, a ne može biti božanstvenije.
Voda je potpuno čista i jedino je mjesto na svijetu koje ima flaširanu kišnicu, potpuno neobrađenu i odobrenu od zdravstvenih odbora za koju je poznato da vrhunski australski sportaši prije velikih natjecanja poput Olimpijskih igara konzumiraju isključivo nju.
U razgovorima s lokalnim stanovništvom ili jednostavnim oglasima na ploči ili šetnjom gradom lako je shvatiti kako malo znamo o nekim zemljama.
ZAPANJUJUĆE ČINJENICE
Čak 334 otoka leže uz njene obale i ima malo više od pola milijuna stanovnika od čega 40% živi u glavnom gradu Hobartu, a zanimljivo je što u odnosu na ostale australske države, mala Tasmanija ima najbogatiju povijest.
Naziva se još i Otok jabuka o čemu postoje dvije teorije; jedna govori da je u povijesti bila najveći izvoznik jabuka dok druga navodi da je to iz razloga što otok izgleda poput jabuke.
Mnogi smatraju da je dom tulipana u Nizozemskoj, ali oni zapravo dolaze iz Tasmanije.
Ponosna je posjednica najstarijeg živućeg bića na zemlji, bora Huon, čije stablo raste jako sporo pa ono od dvadeset metara može biti staro tisuće godina zbog čega je najdugovječnija biljka na planeti. Smatra se da ovi borovi na Tasmaniji žive već 10.500 godina.
Čuvena i najpoznatija životinja otoka je slatki, ali prilično opaki i bučni tasmanijski vrag koji naraste do 65 cm, što ga čini rekordnim bićem u životinjskom svijetu na ovom području i može ga se pronaći samo u tasmanskim divljinama.
Svjetionici su jedinstveni simboli zemlje i ima ih gotovo na svakom mjestu gdje završava obala što je prilično veliki broj, a čak dvanaest ih se nalazi na listi „Must see“ odnosno obavezno posjetiti.
Više od 2000 km pješačkih staza prolaze kroz prirodnu svjetsku baštinu nižući poput perlica krajolike krševite obale, drevne prašume, zelene pašnjake i pogled u plavetnilo stvarajući najljepšu putničku ogrlicu šarenih boja.
National Geographic i Lonely Planet su proglasili planinsku stazu Overland jednom od najboljih svjetskih planinarskih staza gdje pješačenje za potpuni uvid traje šest dana, mada postoje i jednodnevne rute od 4-6 sati.
Zbog očuvane prirode i visoke ekološke svijeti Tasmanija je poznata kao mjesto osnivanja prve ekološke političke stranke na svijetu.
Kad bi se krenulo u ravnoj liniji prema jugu planete put bi završio na najhladnijem i najsušnijem kontinentu svijeta – Antarktiku. Upravo zbog svoje neposredne blizine Sveučilište Tasmanija jedino je sveučilište u Australiji (i samo jedno od tri na svijetu) na kojem se mogu proći antarktičke studije.
Zemlja ima umjerenu klimu i četiri godišnja doba koja su suprotna od europskih, gdje zimi pada snijeg, a ljetne temperature idu do vrtoglavih 40 ° C, zbog čega je dva puta osvojila naslov “Najboljeg umjerenog otoka na svijetu”.
Tu je i nezaobilazna, ogromna farma lavande koja pršti ljubičastim nijansama i očaravajućim mirisima s beskrajnim poljima u kojima se lako izgubiti i još ljepše sanjariti.
Što se tiče urnebesnih imena mjesta ovdje ih ima nebrojeno pa ako se neka prevedu s engleskog to bi zvučalo otprilike ovako: Zaljev od jaja i slanine, Smrdljiva rupa, Bakino crijevo, Sotonina jazbina, Hlače Point, Lijepo dno i dr.
HOBART – VIKTORIJANSKI GLAVNI GRAD
U ono vrijeme izgradnje Hobarta postojalo je ograničenje visine za sve građevine koje je donijela australska vlada zbog čega grad neopisivo podsjeća na “stari svijet” što mu je donijelo nevjerojatan šarm u kojem se čini kao da je vrijeme stalo i da je cijeli grad muzej.
Nema modernističkih nebodera koji bi narušili klasični štih, a fantastična viktorijanska i gruzijska arhitektura oslikava gradske ulice i u svim se kutovima može naići na impresivne zgrade jednog starog svijeta od kojih su mnoge svjetska baština, stoga se lutanje ulicama prošaranim paradom brojnih barova i restorana doima kao potraga za blagom u jednom davnom svijetu.
U njemu živi gotovo polovica stanovništva Tasmanije, no i dalje ostaje najmanje naseljeni australski grad, najjužniji australski glavni grad, a njegova luka čini najdublju prirodnu luku na svijetu jednog glavnog grada.
Osnovan je 1804. kao britanska kaznena kolonija, a ime je dobio po lordu Hobartu, britanskom državnom tajniku za rat i kolonije te je drugi najstariji australski grad odmah iza Sydneya.
Iz grada se pogled pruža prema tasmanskim otocima od kojih je jedini naseljen Burny sa čak šesto stanovnika, dok su ostali otoci rezervati prirode, potpuno nenaseljeni ili imaju isključivo starosjedilačku zajednicu.
Prvi je australski grad koji je 1973. imao kasino i dom je revolucionarne MONE – jednog od najkontroverznijih muzeja na svijetu.
MONA – MUZEJ KOJI RUŠI GRANICE I OSTAVLJA U ŠOKU
MONA odnosno Muzej stare i nove umjetnosti jedinstven je na svijetu i čuva drevnu, modernu i suvremenu umjetnost iz kolekcije kockarskog magnata Davida Walsha kojeg on opisuje kao „Disneyland za odrasle“, na potpuno drugačiji način predstavljajući smrtnost i seksualnost.
Smješten je u vinariji Moorilla i najveći je privatno financirani muzej na južnoj hemisferi planete.
Jedinstvene je arhitekture i s ulice izgleda prilično jednostavno dok senzacionalna unutrašnjost ostavlja dojam obrnute piramide gdje spuštanje spiralnim stubištem ulazite duboko ispod zemlje čime se stječe dojam da se muzej jednostavno prišulja što je i bila autorova želja.
U unutrašnjosti nema prozora i atmosfera je namjerno učinjena zlokobnom, a da bi se mogla vidjeti izložena djela potrebno je gledati prema gore, što je potpuno suprotno od svega viđenog.
U avangardnom postavu nalazi se gotovo 2000 umjetničkih djela koja su s jedne strane divna dok su s druge strane izuzetno šokantna odvodeći posjetitelje u gotovo halucinantno putovanje.
Obilazi se s tzv. “O” slušalicama (slične iPodu) s ugrađenim GPS-om kako bi se znala točna lokacija posjetitelja dok u ušima odzvanjaju priče o djelima, bilješke kustosa, osobne Walshove priče ili jednostavni citati, ovisno o želji promatrača. Svrha im je potaći što više uznemirujućih emocija, a ukoliko neka od navedenih opcija dobije previše lajkova uklanja se s popisa.
Jedan od zastrašujućih izložbenih prostora predstavlja soba s temperaturom mrtvačnice u koju je smješten aparat za eutanaziju pored naslonjača i lampe, a kroz „O“ slušalice posjetitelj doznaje što bi se događalo s njegovim tijelom da se u sustav ubrizga smrtonosna doza lijeka. Iz ove sobe mnogi, suočeni s vlastitom smrtnošću, izlaze u suzama.
Jednako intenzivna je i soba ispunjena maglom s bljeskajućim svjetlima za koju kažu da jedan od petsto posjetitelja dobije epileptični napad.
Walsh je bio svjestan vječne povezanosti između umjetnosti i seksualnosti stoga je sačinio prostore u kojem se zahtjeva emocionalni, a ne fizički odgovor, gdje su misli potpuno isprovocirane, bilo da gledate u bradate transseksualce ili freske golih parova u seksualnom činu ili skulpture ženskih vulvi prikačenih na zid ili voajerske špijunke. Što se tiče seksualnosti u muzeju je sve osmišljeno da bi provociralo um, a ne da bi pobudilo seksualne želje.
Muzej premašuje sva očekivanja, a tome svjedoči i najbizarnija soba u kojoj se može vidjeti izložba pražnjenja crijeva gdje se na ulazu nerijetko uzimaju vrećice za povraćanje. Osmišljena je tako da veliki stroj predstavlja divovski probavni trakt uz uvjerljivo prikazano pražnjenje crijeva, kojem prethodi zvučni „plop“ gdje se izmet potom prikazuje okupljenoj gomili kad svi ustuknu korak unatrag. Ova instalacija je najomraženije mjesto u muzeju, ali ujedno i najposjećenije.
Smisao ove sobe je kroz bizaran način prikazati kako je društvo ogrezlo u poricanju gdje osnovna životna funkcija predstavlja zgražanje, čime Walsh želi posjetitelja suočiti sa osobnim unutrašnjim demonima.
Maštoviti kolekcionar smjestio je u ove prostore i autocestu do pakla, put do neba, ostatke bombaša samoubojice izlivene u čokoladi, a pored muzeja se nalazi kapelica sa slikama seksualnog čina umjesto slika svetaca.
Najneobičniji program koji nudi MONA je tzv. „Članstvo u vječnosti“ što ne uključuje samo doživotni besplatni ulaz već omogućuje svojim članovima da njihovi ostaci budu kremirani i pokopani na groblju MONA.
Otvaranjem ovog muzeja na koji je potrošio osamdeset miliona dolara Walsh je privukao milijune posjetitelja od otvaranja 2011. što je jedan najvažnijih filantropskih doprinosa Australiji.
2012. Lonely Planet je grad Hobart rangirao kao jedan od deset gradova koje treba posjetiti za života navodeći MONU kao glavnu turističku atrakciju.
ZA KRAJ
Ne premalena pa vam postane dosadno, a opet ne prevelika pa da previše putujete, Tasmanija je idealne veličine za fascinaciju beskrajnom, očuvanom prirodom, flaširanom kišnicom, kamenicama kao čuvenim afrodizijakom zbog kojih je još čuvenija Mona možda završila upravo na ovom mjestu, svakako je odredište za veličanstvenu avanturu dostojnu svakog putnika.
Želimo vam puno putovanja, Tasmaniju dodajte na svoju listu!
Hvala
I sretan put!
