U 20. stoljeću iseljavanje s naših prostora u Australiju bilo je na vrhuncu, najviše ljudi iselilo se s područja Dalmacije i Makedonije, a Hrvatska je bila vodeća zemlja u iseljavanju od svih zemalja bivše države.
Mnogi ljudi napustili su ove prostore još u doba Austro-Ugarske, a takav trend ponavlja se i danas kad ljudi masovno iseljavaju u druge zemlje. Razlog je uvijek isti, visoki standard u zemlji u koju se seli i niski standard iz zemlje iz koje se odlazi.
Austro-Ugarska je 1910. imala 52 milijuna stanovnika i vlasti tada nisu činile gotovo ništa za seljačke posjede, seljaci su postajali prezaduženi, onemogućen je dolazak kapitala na selo, a stopa zapošljavanja bila je vrlo niska. Proizvodnja je kolabirala naročito u području Dalmacije i Like koje su u to doba bile najsiromašnije, a zbog pruge Trst-Beč potpuno izolirane.
Izumom parobroda jedrenjaci su otišli u povijest, a uvoz jeftinih talijanskih vina bacio je dalmatinske vinogradare u katastrofu od koje se nisu oporavili do kraja vladavine monarhije.
Maslenike su počeli zamjenjivati vinogradi, stoljetna stabla čupana su iz zemlje čime je smanjena proizvodnja i prodaja ulja.
U ovakvoj bezizlaznoj situaciji ljudi su masovno počeli odlaziti “trbuhom za kruhom” u Sjedinjene Države, Australiju i Novi Zeland, bez namjere da se tamo trajno nastane. No, dogodilo se upravo suprotno.
Do Prvog svjetskog rata u Australiju se iselilo približno pola milijuna ljudi.
Zašto su birali Australiju?
Rijetka naseljenost, obilje slobodnih poljoprivrednih površina, razvijeno ovčarstvo, rudna bogatstva zlata i dragog kamenja i otvorena imigracijska politika privlačili su ljude iz ovih krajeva poput magneta.
Vjerojatno bi ih se puno više iselilo da nije bilo glavne prepreka, a to je prevelika udaljenost. Isto tako za većinu prezadužene sirotinje ovakvo je putovanje bilo nedostižan san.
Prvi doseljenici u Australiju naselili su se u području Pertha i okolice, a Fremantle je tada bila glavna i jedina australska imigracijska luka.
Kako su doseljenike činili uglavnom ribari i seljaci i tamo su se u početku bavili ribolovom, vinogradarstvom, voćarstvom i povrtlarstvom, a kasnije su počeli naseljavati rudama bogata područja u unutrašnjosti Zapadne Australije.
Nakon Prvog svjetskog rata se iselio svaki osmi Dalmatinac.
Tada dolazi do lančanog iseljavanja na poziv prijatelja ili rodbine i u to doba je na svom vrhuncu kad je svaki drugi iseljenik s ovih područja bio iz Dalmacije pa su postali četvrta etnička skupina u Australiji ispred kojih su bili samo Talijani, Grci i Maltežani.
U vremenu između dva svjetska rata stanje se i dalje nije mijenjalo.
Seoska gospodarstva postaju još zaduženija, roba se prodaje u bescjenje, stopa nezaposlenosti je među najnižom u Europi, a u to vrijeme iseljavanje iz Makedonije poprima karakteristike egzodusa.
No, niti naseljavanje nije moglo trajati dovijeka.
Već 1924. Australija donosi zakon kojim se uvode godišnje kvote useljavanja za svaku zemlju pojedinačno i drastično su smanjene. Tako se od 1924. moglo doseliti samo 1200 osoba s ovih prostora, a samo tri godine poslije ta je kvota prepolovljena. Tada su prednost imali emigranti čija se bliža rodbina već nastanila Australiji i koji su za njih, u novčanom smislu, mogli garantirati.
Uvodi se obvezni depozit od 40 funti koji je svaki emigrant morao položiti prilikom ulaska u zemlju. To je bio iznos od 10.000 dinara, a putni troškovi su iznosili 14.000 dinara, stoga je ovakav veliki nerazmjer između troškova putovanja i depozita jako ograničio daljnje iseljavanje.
Potkraj Drugog svjetskog rata urbanizacija i industrijalizacija u Australiji donosi mogućnost relativno dobre zarade kad doseljenici napuštaju poljoprivredu i odlaze živjeti u gradove Perth, Melbourne, Sydney, Adelaide, Brisbane i mahom se zapošljavaju kao nekvalificirana i priučena radna snaga ili postaju vlasnici ugostiteljskih i trgovačkih radnji.
Australija je s realnim nadnicama, dobrom zaradom i mogućnošću uštede zauzela prvo mjesto kao ciljana zemlja emigracije između dva svjetska rata, čak ispred Sjedinjenih Država i Kanade.
Poslije Drugog svjetskog rata Australija je trebala sve više radne snage.
Raznim međunarodnim ugovorima i aranžmanima, gotovo kao niti jedna druga prekooceanska zemlja, širom je otvorila vrata političkim izbjeglicama i raseljenim osobama među kojima se našao nemali broj ljudi porijeklom s naših prostora čime je postala vodeći svjetski imigracijski prostor.
U 80-tim godinama prošlog stoljeća uvodi se novi termin iseljavanja “privremeni rad”, gdje se emigriralo u zemlje Zapadne Europe, Australije, Kanade, Sjedinjenih Država i Novog Zelanda.
Glavni razlog iseljavanja u ovom periodu bilo je i dalje teško ekonomsko stanje na selu, društveno vlasništvo, sveopća nacionalizacija te konstantan pad životnog standarda.
Tada se iz Makedonije iselilo 120 000 ljudi što čini trećinu ukupne jugoslavenske doseljeničke populacije. Drugu trećinu čine Hrvati, dok na ostale narode pripada ostala trećina pa od ukupnog broja jugoslavenskih emigranata (bez generacije rođene u Australiji) po završetku Drugog svjetskog rata na Hrvate otpada 68%, Makedonce 25%, Srbe 3%, Slovence 3%…
A danas ili sutra?
A danas ili sutra?
Danas svjedočimo raseljavanju svih društvenih slojeva. Visokoobrazovani, radnici, učenici i studenti, umirovljenici mahom odlaze u nove svjetove. Postoje cijele regije s ovih prostora koje su raseljene po zemljama Zapadne Europe ili u prekooceanskim zemljama. Danas nema osobe koja ne može reći da nema ili ne poznaje nekoga “Tko radi vani?”, jednu ili više njih.
Osviješteni mladi ljudi kao i mnogi zaposleni tragaju za bolje plaćenim radnim mjestima, bogatijim i bezbrižnijim životom u kojem si mogu priuštiti stanove, automobile, putovanja i ostvariti svoj puni potencijal na radnim mjestima gdje mogu napredovati i ostvariti svoju životnu svrhu te pomoći obiteljima.
Sve se to odražava na sveopći društveni pad kako zajednice tako i pojedinca. Ljudi s povećanom sviješću i otvaranjem granica kako državnih tako i osobnih, želeći zadovoljiti ono iskonsko u sebi, odlaze mahom u sve navedene zemlje. I ne čudi.
Svatko od nas ima pravo na visoki životni standard, ali jedino ostaje pitanje hoće li, onima koji ostaju, s ovog neba ikada zasjati australsko sunce.
Hvala
I Sretan Put!
Podaci korišteni iz: Branimir Banović: Iseljeništvo u Australiji, 14.03.1990., UDK 325.2 (94=862) „18/19“, Izvorni znanstveni rad
