AUSCHWITZ – MJESTO NEVJERICE, ŠOKA I TIŠINE

AUSCHWITZ - MJESTO NEVJERICE, ŠOKA I TIŠINE

Prošlo je punih 75 godina, a atmosfera koja vlada u nekadašnjem logoru smrti ostavlja bez riječi i svi ljudi se ujedine u osjećaju nevjerice, šoka i tišine.

Za Auschwitz se kaže da bi ga svatko trebao posjetiti za života kako bi uvidjeli strašnu prošlost, bolje razumjeli sadašnjost i spriječili takve užase u budućnosti.

Razmišljajući što pisati o logorima Auschwitzu i Birkenauu shvaćam da su riječi suvišne, jer svaka rečenica koju čujete dok hodate prostorom nekadašnjih logora duboko zareže dušu, trajno se nastani u njoj i teško je prihvatiti da je takvo stanje nekada bilo realnost.

A fotografije govore same za sebe.

Odmah na početku napominjem svima koji namjeravaju ići na ovaj izlet da je izuzetno emotivan i stresan, kao i samo čitanje ovog bloga, te mnogi ljudi odustanu na pola.

Nama je osobno ovo najteži izlet i najstrašnija destinacija svih naših putovanja.

MJESTO MRAKA JEDNOG NARODA

Nepregledne kolone turista iz cijelog svijeta vuku se zgradama s natpisima „Prostorije za istrebljenje“, a kad vam se pogledi sretnu osjetite strah i nemoć pa se međusobno, kimanjem glave pitate: „Kako je ovo moguće?“.

Uz stručnog vodiča trosatni obilazak kobnih prostorija i slušanje o nemilosrdnim događajima unutar logora duboko su urezani u srca i svako sjećanje na ovaj izlet ispočetka budi osjećaj nepodnošljivosti u duši.

Iz tog razloga donosimo fotografije i rečenice koje smo čuli od vodiča obilazeći povijesni muzej, gdje je umjesto života vladala smrt, istinu zamijenila laž, osmjehe plinska komora.

DOLAZAK U AUSCHWITZ

„Rad oslobađa“ natpis je koji stoji na ulazu u Auschwitz, jer je njemačka propaganda govorila da je ovo radni logor pa je uslikano preko 200 fotografija obitelji koje sa stvarima pristižu u kamp.

Nitko ne zna zašto su fotograije napravljene i držane su u strogoj tajnosti, ali se pretpostavlja da su poslane Crvenom križu kako bi se sakrila prava istina o događajima unutar kampa.

Dnevno su dolazila 2-3 vlaka i bilo nagurano 1000-3000 ljudi pa su se mnogi zbog nedostatka zraka ugušili.

Kako su ljudi mislili da idu na rad, sa sobom su ponijeli najvrijednije stvari, a naređeno im je da na kofere napišu svoja imena jer će se kasnije vratiti po njih. Nikada nisu.

Nakon fotografiranja slijedilo je razdvajanje u tri kolone u jednu muškarci, drugu žene, a u treću djeca.

Jedan SS oficir bio je zadužen za odlučivanje lijevo ili desno, što je značilo život ili smrt. Njegova odluka bazirala se na pokazivanju rukom bez izgovorene riječi. U tom slučaju odluka je bila: Židovi – smrt, a ne-Židovi život.

Mladi i zdravi ljudi zadržani su za rad, a djeca za pokuse.

SAMO ZATO ŠTO SU ŽIDOVI

Zakon je govorio da se svi Židovi i Romi pristigli u logor odmah ubiju, zakon je govorio da se 11 milijuna Židova iz cijele Europe ubije.

Nakon selekcije sve određene za pogubljenje kao što su stari, nemoćni i bolesni uvjerili su da idu na tuširanje, gdje su pogubljeni u plinskoj komori.

A 90% dovedenih ljudi automatski je pogubljeno, samo zato što su Židovi, govorio je vodič.

Svi, baš svi Židovi su odmah odvedeni na pogubljenje, stalno je ponavljao vodič.

Smrt je uslijedila u roku od 3 sata po dolasku.

Ljudi koji su najviše znali, inteligencija i profesori smatrali su se najopasnijima i po dolasku u logor odmah su pogubljeni, bez obzira jesu li bili Židovi ili ne.

Nitko nikada neće saznati pravi broj žrtava u Aushwitzu.

Nakon selekcije svi koferi su pretraženi, zlato i bogatstvo zadržano te su postali vlasništvo Trećeg Reicha, a odjeća poslana njemačkoj sirotinji.

RADNI LOGOR

U radnom dijelu kampa ljudi su umirali od gladi, teškog rada ili brutalnosti, a onaj koji je odbijao raditi bio je izveden van, skinut do gola na veliku hladnoću, gdje su ga polijevali vodom dok se ne bi smrznuo i umro.

Jedan od načina mučenja bila je i prozivka. Tisuće zatvorenika morali su mirno stajati na glavnoj ulici tijekom prozivke koja je trajala satima na hladnoj poljskoj zimi gdje su temperature često ispod – 20 stupnjeva zbog čega su se mnogi smrznuli.

Kad su SS vojnici 1940. zauzeli Auschwitz postojalo je 20 garnizona od ranije koji su korišteni kao zatvori, da bi zatvorenici po naređenju izgradili u prvom navratu 8 novih zgrada, a kasnije još 14 zgrada, pa su zbog napornog rada svakodnevno umirali.

ZATVORENICI U AUSCHWITZU

U dijelu kampa sa zatvorenicima svakodnevno je svirala limena glazba kod prebrojavanja, kao bi se uvjerili da su svi ljudi na broju.

Ukoliko je neki zatvorenik pobjegao, cijela njegova obitelj je uhićena i dovedena u Auschwitz, morali su stajati cijelo vrijeme ispod znaka na kojem je pisalo zbog čega su uhićeni i stajali bi tamo danima bez hrane i ičega, sve dok zatvorenik koji je pobjegao nije ponovo uhićen.

A sve kako nikom drugom ne bi palo na pamet da pokuša pobjeći.

Vješanje se uvijek odvijalo javno i svi su zatvorenici izvedeni van kako bi gledali smaknuće.

Ljudi osuđeni na vješanje stajali bi u koloni i prilazili vješalima jedan po jedan do posljednjeg koraka u nemilosrdnu smrt koja je tada možda predstavljala i spas od užasa.

BRUTALNO MUČENJE

U dijelu logora za mučenje nalaze se male uske sobice bez prozora gdje su zatvorenici osuđeni na zatvor morali tri dana i tri noći budni stajati na nogama bez da se naslone ili sjednu, te su sva tri dana morali naporno raditi.

Nakon tri dana umrli bi od nespavanja.

U drugim malim sobicama zatvorenici su ostavljeni da se uguše jer nije bilo prozora niti zraka.

HRANA U LOGORU

Ujutro, umjesto kave ili čaja, pola litre vode.

Glavni obrok u logoru bila je juha pripremljena na način da se u ogroman lonac vode doda svega nekoliko krumpira, prosa i raženog brašna, toliko vodenasta i rijetka, groznog okusa koju je zatvorenicima bilo teško jesti.

Večera je sadržavala komad crnog kruha, komadić kobasice od 25 grama, malo margarina, marmelade ili sira.

Ljudi koji su uspjeli preživjeti ovaj teror po oslobođenju težili su svega 25 kg.

TUŠIRANJE U LOGORU I OBAVLJANJE NUŽDE

Svakih pet mjeseci bilo je dozvoljeno tuširanje ljudima u logoru, osim radnika u kuhinji koji su se zbog održavanje higijene tuširali jednom mjesečno.

Logor Birkenau, predstavljao je najveći koncentracijski logor ograđen bodljikavom žicom sa strujom, oko cijelog kampa 2 km u dužinu i 800 m u širinu sa nebrojenim drvenim barakama za smještaj zatvorenika, a barake su nekada bile štale za konje.

Logor Birnekanu je ostao onakav kakav je bio i u njemu do danas ništa nije mijenjano tako da osjetite užase prošlosti čim prođete kroz „Vrata smrti“.

U jednu baraku bilo je nagurano 400 zatvorenika, a WC-i su bili smješteni na kraju prostorije.

Bilo je ukupno 190 WC-a, potpuno otvorenih, gdje su zatvorenici pred svima obavljali nuždu, bez vode, papira ili sapuna.

U drugom dijelu barake, ponavljamo bez odvajanja, bili su kreveti na kat gdje su ljudi spavali.

To je predstavljalo najneugodnije mjesto za boraviti, jer je smrad bio nesnosan, pomiješan s mirisom spaljenog ljudskog mesa koji se širio iz plinskih komora smještenih na kraju logora.

Čišćenje tih WC-a unutar baraka smatralo se dobrim poslom jer su zatvorenici međusobno mogli popričati ili razmjenjivati stvari, bez da ih vide vojnici. WC-e su čistili golim rukama.

Cijeli prostor se grijao sa dvije peći, a s obzirom na najniže izmjerene zimske temperature u Poljskoj na ovom mjestu od -41 stupanj C te jaki vjetar koji je kosio ledinu, te činjenicu da vrlo često nije bilo ogrijeva, mnogi su se zatvorenici smrznuli i umrli.

BOLNICA U LOGORU

Bolnica je bila samo propaganda i nije služila za pomoć, nego za pokuse.

Josef Mengele je bio glavni liječnik koji je vršio nemilosrdne pokuse na ženama i djeci.

Mnogi zatvorenici bili su upotrijebljeni u okrutnim pseudo-medicinskim eksperimentima što je bio dio nacističkog koncepta da neprijatelji države trebaju služiti Reichu bilo radom ili smrću tijekom znanstvenog istraživanja.

Neki od sadističkih eksperimenata temeljeni su na sterilizaciji žena i muškaraca, bolest gladi, genetskim testovima osobito na djeci,  ispitivanju raznih toksičnih tvari na ljudima, hipotermije, elektrošokovi,  sve veći užas od užasa.

Osmislio je da žene rađaju samo blizance, da sva novorođena djeca imaju plave oči, teško je prebrojiti koliko je ljudi postalo žrtvama tog mučenja.

PLINSKA KOMORA

Zgrada se sastojala od nekoliko prostorija.

Svatko je na ulasku u prvu, veću prostoriju dobio sapun.

Dolaskom u podrum iste zgrade uslijedilo je pogubljenje u plinskoj komori.

Sve se odvijalo u podrumu kako nitko izvana ne bi čuo što se u zgradi događa.

Umiranje gušenjem trajalo je 30 minuta.

Ljudi su unutra bili nagurani jedni preko drugih tako da nije bilo prostora za pad na pod, pa su se njihova mrtva tijela naslanjala jedno na drugo i tako ostala.

U prostoriji do plinske komore smještene su dvije peći za kremiranje gdje su mrtvi automatski kremirani.

U logoru Birkenau plinske komore bile su smještene na kraju tračnica u blizini šume, a uništene su netom prije oslobođenja logora.

Svakodnevno su po logorima padale ogromne količine pepela, gusto kao najgušći snijeg i svaki komadić prostora bio je prekriven debelim, sivim slojem  koji se preko dimnjaka širio posvuda.

U muzeju postoji 2 tone ljudske kose od kojih su ostali zatvorenici bili prisiljeni izrađivati tepihe.

TKO JE ZAVRŠAVAO U LOGORU?

Svaki zatvorenik je po dolasku u logor dobio oznaku u boji prema jednoj od označenih kategorija i dobio je broj logora, to su bili politički zatvorenici, Jehovini svjedoci, iseljenici, socijalisti, kriminalci, homoseksualci, te Židovi koji su imali dodatne žute trokute vidljivo istaknute na odjeći.

PREŽIVJELI SVJEDOCI

Ukupno 928 zatvorenika pokušalo je pobjeći iz Auschwitza, i to 878 muškaraca i 50 žena, od čega je 196 zatvorenika uspješno pobjeglo iz logora i većina ih je doživjela kraj rata.

Po oslobođenju logora 7.000 zatvorenika ugledalo je slobodu.

Najstariji poznati preživjeli iz Auschwitza bio je Antoni Dobrowolski, koji je umro u dobi od 108. godina, 21.10.2012.g. u Poljskoj.

Preživjela je i poljska babica Stanislawa Leszczynska koja je trudnicama u logoru pomagala da se rode preko 3000 beba, a svoje iskustvo kako je riskirala život da bi spasila novorođenčad opisala je u knjizi „Izvješće o babici iz Auschwitza“.  

Preživio je i židovsko-grčki boksač Salamo Arouch zahvaljujući svojim borbenim vještinama, jet su ga nacistički vojnici koristili za boksačke mečeve organizirane za zabavu, te je osvojio oko 200 borbi i to ga je održalo na životu.

U logoru je postojala javna kuća “Puff”, gdje su prostitutke trebale su biti motivacija za zaposlene zatvorenike te je trebao zaustaviti homoseksualnost koja se proširila među zatvorenicima. U njoj su bile zaposlene poljske i njemačke žene koje su također preživjele.

NA KRAJU

Hvala što ste pročitali ovaj blog do kraja, na kraju donosimo citat jedne djevojčice koja je djetinjstvo provela u Auschwitzu:

„Nikada mi neće biti jasno kako jedno ljudsko biće može učiniti takve užasne stvari drugom ljudskom biću.“ Irene, svjedok preživjelih užasa

Pratite nas na našim društvenim mrežama kako ništa ne biste propustili

0 0 vote
Article Rating
Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments